XXX. nedjelja kroz godinu | U svetoj vjeri rođeni

Bila jedna u nas što je svako jutro započinjala riječima: Bože hvala ti na danu ovome, ili kad je bila baš dobre volje, Bože hvala ti što sam u Tvojoj svetoj vjeri rođena. Voljela je prije svega svetost i simboliku obreda, starinski ukočena i uredna, voljela je prirodnost poniznosti i skrušenost klečanja. Nije tu bilo nikakve namještenosti, samo zdrave otresitosti. I najviše se bojala Božjega suda. Bila je iz vremena u kojem je Božja riječ bila opomena, prije opora osuda, nego li slatka utjeha. Po toj se Riječi ravnala. Do te mjere da je u vlastitom rječniku druge uvijek na prvo mjesto stavljala. Kako je drugima, jesu li gladni, žedni, valja li ih obući, čime ih utješiti. U svetoj se vjeri roditi značilo je za druge se pobrinuti. Bilo je tu malo i oholosti, malo i poniznosti, a ona je ravnotežu održavala tako što bi se zaposlila. Do zaborava vlastite umišljenosti ili malenosti. Ustajte lini, Bog sreću dili, tako je govorila, jer uvijek je valjalo raditi. Nije ni po čemu nalikovala na farizeja iz Isusove prispodobe o prvim redovima. Nije ni cariniku. I jedno je i drugo u sebi nosila i teško se s tim mirila. Stavila bi dan preda se, i radila. Svaki ti je čovjek i blagoslov i opomena, tako je govorila, kad i ako je govorila, jer je s riječima bila štedljiva.

Jedne prilike, dok putujemo prema njenom drevnom zavičaju, Duvnu i Šuici, uz put iz Bosanskog Grahova, susrećemo autostopera, iz sela je Obljaja, s nama će, sve do Livna. I polje je Livanjsko dovoljno prostrano, da u njega stane cijelo njegovo djetinjstvo, i mladost, i prekooceanski brodovi, i Grahovo što je nekad bilo, i koliko se svijet a odselilo… Samo polje ne može progutati jednu riječ njegovu nikako: Grahovo je Pustinja. U tom momentu radio zakrči, i odnekud, kao iz nekog drugog vremena BBC se oglasi, na engleskom jeziku, a mi prolazimo pored Peulja, kuća kamenih, bez krovova. Nigdje nikoga. Uvijek samo u prolazu, taj put stajemo u Peuljama, i on nas vodi i objašnjava prezimena, i rat prošli, vojska je pobjednička prošla, sve spalila. Jedna kuća naseljena, i dvije, od dva mlada brata obnovljene, ljetne vikendice, sve ostalo je kamena golotinja. Ususret nam Dmitar dolazi, jedini i posljednji i njegovi psi. Ljudski jezik razumiju, samo što ne progovore, umilni. Dmitar nam se neko vrijeme raduje, a onda više ne zna šta bi sa nama, pa odlazi, nestane bez pozdrava, jer samoća sviknuta je loga udobna, shvatiš nakon nekog vremena da ljudi govore previše, i preglasno i bez prava razloga, i uglavnom nebitno. Nakon Dmitra, Peulje pustinja ostaju.

U Peuljama noću mnoštvo zvijezda osvjetljava kuće bezglave, i o čemu čovjek da razmišlja dok gleda svoje sve napušteno i raskriljeno, i to nebo raskošno, putuju li molitve iz kuće nepokrivene brže Bogu pod oblake? Putovali bi kad bi mi za druge molili, kao ona moja iz Šuice. Putovale bi kad bi znali za njih zavapiti: Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga (Sir, 35, 16-18).

U Peuljama Dmitar kažu puno pije, i blago svoje zapušta, tako i toliko, pa krave jedna drugu sisaju, da se od mlijeka olakšaju.

Peulje su zadnji red u tvojim crkvama Gospode. U prvim redovima svi mi ravnodušni.  Da je više svete vjere ne bi kuće bile raskućene. Ona iz Šuice bi se u svojoj svetoj vjeri zabrinula, rukave zasukala, jer posla je i previše, Dmitru krave pomuzla, šikaru pokosila, ne bi bilo vremena da se preispituje je li dovoljno ponizna, je li sasvim sveta, jer kako je drugima? Ili je u tome poniznost sva, znati da si težak i nikakav, i velik i ništica, i takav pred Bogom krčiti za drugoga u Peuljama?

Roberta Nikšić