XXX. nedjelja kroz godinu | Svećenik za slijepe prosjake

Jr 31,7-9; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52

Božja riječ zapisana u Bibliji, naročito ona proročka, sačuvala je sve do nas svoju aktualnost i snagu, naravno, uvijek uz određeni uvjet prepoznavanja i prihvaćanja te riječi kao dara, dakle uz uvjet povjerenja. Tako prvo čitanje iz knjige Jeremije proroka kao i poznati psalam prognanika-povratnika, koji se nastavlja na to čitanje, poruka je za sva vremena prognanima, izbjeglima, migrantima: Bog spašava narod, skuplja ga sa svih strana, Bog vraća makar ostatak prognanih u njihov zavičaj.

Osim riječi prijekora, kod biblijskih proroka, a tako i kod jednoga od najvećih, Jeremije (rođen oko 650. ubijen oko 587.), postoje i riječi nade i utjehe. Ove koje slušamo danas pripadaju upravo Knjizi utjehe, pisanoj vjerojatno u razdoblju Jošijine obnove, između 622. i 605. Poruka glasi: Bog neće ostaviti raspršen svoj narod u Babiloniji, nego će ga vratiti u njegovu domovinu. Vratit će i ostatak Izraelaca, sinova Jakovljevih, koji su, čak stoljeće prije (oko 722.), bili prognani sa svojih ognjišta od strane Asiraca.

Povratak je glavna tema sužanjskih i posužanjskih proroka, a kod Jeremije predmet i oštrih konflikta na smrt s poglavarima, svećenicima i lažnim prorocima, kako s onima u domovini, tako ništa manje i s onima u inozemstvu. I oni koji su izbjegli ili prognani ustaju protiv Jeremijinih riječi da će Bog «promijeniti udes naroda svoga», ušutkuju njegov glas da će Bog prognane «vratiti u zemlju koju u baštinu dadoh ocima njihovim».

I kako onda tako kroz svu povijest: uvijek je prisutan konflikt mira i rata, progona i povratka, nade i realnosti, lažnih i istinskih proroka, utjehe kao iluzije i utjehe kao stvaralačke snage za novi početak. Jeremija svjedoči da ono što djeluje završeno i neprebolno ima mogućnost da se iznova rodi, da se ljudi vrate odakle su izbjegli, u suradnji s Božjom očinskom ljubavi. Bog ništa ne čini bez ljudi. Nema povratka s pjesmom ako se ne sije u suzama, u naporu i ljubavi.

Drugo čitanje, odlomak iz Poslanice Hebrejima, govori o Isusu Kristu kao velikom svećeniku. Taj novozavjetni spis teško je precizno datirati. Smješta se u dugo razdoblje: od 60. do kraja I. stoljeća. Ne zna se ni za pisca. Ima Pavlova utjecaja, ali Pavao nije njegov autor. Neki smatraju da je poslanica pisana negdje u Italiji, da je pisac Apolon, učeni aleksandrijski Židov. Kako god, ovaj spis sjajnog jezika i svečanog tona na poseban način veže Isusa Krista sa Starim zavjetom. U današnjem odlomku govori o Isusu kao velikom svećeniku i donosi glavne oznake svećenika. Važno je naravno imati na umu da Isus nije bio svećenik, ali da njegovo poslanje ima svećeničkih osobina. Poslanica Hebrejima kaže da je Isus veliki Veliki svećenik, dakle, još veći je od velikih svećenika.

A što označava svećenika? Nevjerojatno svečanom jednostavnošću Poslanica kaže da je on čovjek «uzet od ljudi», da se postavlja za odnos prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe svoje i naroda. Poput Isusa svećenik ima posredničku službu između ljudi i Boga; on «vodi» ljude k Bogu, svjedoči ljudima Božju brigu i ljubav za sve, prinosi darove i žrtve za njihove i svoje grijehe. On je pomiritelj ljudi s Bogom i međusobno.

Najvažnija osobina svećenika, kaže Poslanica, jest u tome da svećenik može «primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću». Nikakve oholosti po službi, nikakve bahatosti s posredničke uloge, nikakvo uvjerenje da je time što je se svećenik, već i spašen. Doista, strašno je ako svećenik nema suosjećanja, za ljude u nevolji, za oštećene u pravdi. Poslanica izdvaja suosjećanje za ljude koji ne znaju i koji su u zabludi, a ne spominje one koji su drski i ogrezli u «svojoj pravednosti», u svome umišljaju da su pravovjerni, koji su otupjeli u tobožnjoj bezgrešnosti.

Potom se iznova naglašava da je svećenikova osnovna bogoštovna uloga da prinosi žrtve okajnice za grijehe naroda i svoje grijehe. Kad bi se ovo imalo u vidu, naš bi se svijet promijenio, poboljšao. Jer umjesto da rastemo u svijesti vlastite grešnosti i okajavamo svoje grijehe, u nas kršćana, i zapadnih i istočnih, priznanje grijeha se smatra slabošću, pobožnim mazohizmom, pa se i sebe i svoj narod i svoju Crkvu veliča i uljepšava, sve u strahu i ugroženosti pred drugima. Nekima možda ispada da je Bog samo Bog za grijehe i slabosti. Ipak nije tako, nego je čovjek, gdje i kako, ostaje tajna, poremetio svoje odnose, i okajavanje grijeha pred Bogom nije potrebno da bi Bog lomio karakter i dostojanstvo, nego upravo suprotno, da bi čovjek s Božjom pomoći vratio dostojanstvo svoga čovještva, vratio istinu, pravdu i dobrotu u svoje odnose i počeo činiti dobro.

U daljnju oznaku svećenika, a koju se tako lako zaboravi, spada izabranje. Kako god zaključivali da je netko postao svećenikom, svećenička služba je takva «čast», kaže Poslanica Hebrejima, koju nije darovao svećenik sam sebi, nije on sebe samo izabrao, niti su ga drugi njome obdarili, nego dolazi od Boga. Svećenik je pozvan od Boga, Bog ga uzima od ljudi, iz naroda, iz puka. Ni Krist samoga sebe ne proslavi, stoji dalje, nego ga je Bog proslavio kao svoga Sina, i on je – sličan starozavjetnom Melkisedeku, kralju šalemskom, kralju mira i pravednosti, nepoznati svećenik-kralj, onaj kojemu se ne zna podrijetlo, bez rodoslovlja je (od drugdje), koji prinosi kruh i vino, kako stoji da je iznio Melkisedek pred Abrahama oca vjere te ostaje uzor svećenika za sve vijeke.

U Markovu evanđelju imamo, iako mali ipak sasvim dostatan isječak da vidimo na osnovu čega, između ostaloga, pisac Poslanice Hebrejima može zaključiti da je Isus svećenik, uzet od ljudi za ljude, da je suosjećajan i da «ozdravlja» ljude za novi odnos s Bogom i međusobno. Isusa pogađa nevolja Bartimeja, slijepoga prosjaka. «Svećenik» Isus ne pristaje na ponašanje većine koja ušutkava vapaj nesretnoga čovjeka. Isus ne dopušta «zdravima» (osionima i silnima) da provode svoje, da dalje od sebe i zajednice drže ljude u neznanju, sljepilu, zabludama i proševini. On prelazi nametnute granice i zove ljude k sebi. Vraća ih u zajednicu. Svećenik postavlja kriterije zajedništva s Bogom i ljudima, ne po svome uskom ljudskom načelu, nego po milosrdnoj Božjoj volji.

S druge strane, u ponašanju slijepoga prosjaka Bartimeja očituje se, Isus to i kaže, vjera koja spašava. Bartimej je u takvoj nevolji da ga nitko i ništa ne može ušutkati. On više vjeruje u Isusa, nego što misli da njegovom stanju nema spasa ili da se straši što će drugi reći, hoće li ga ušutkavati jer im ne odgovaraju njegovi vapaji ili visina tona njegove jadikovke. On ne bira riječi niti pazi na viku! Bartimej je čovjek koji nema kamo, njegova egzistencija prerasla je u molitvu, vapaj, u skok. On sebi pomoći ne može, oni okolo nemilosrdno ga ušutkuju i kažu da ostane u svome stanju, jer je tako «najbolje». U tom udesu krajnje nemoći, on na Isusov poziv skače, dolazi mu i na Isusov upit: Što hoćeš da ti učinim?, upućuje jasnu molitvu, izričit vapaj: Učitelju moj, da progledam.

Sljepilo i prosjačenje nije kraj svijeta ni života. Većina nas i živimo u sljepilu svoga ili kolektivnoga neznanja i zabluda, većina nas prosjačimo potvrde i časti od drugih. Međutim, izustiti molitvu iz svoje nemoći, bijede i malenosti, još više, povjerovati da je naš spas izvan naših snaga i moći ljudi, s onu stranu ušutkavanja i obzira, povjerovati u Boga koji se očituje po Isusu koji vraća vid, izvlači iz stalnog prosjačenja novca, časti ili pohvala od drugih, početak je povratka istinskog dostojanstva i ljudskosti, početak vjere i ozdravljenja.

Fra Ivan Šarčević