XXVIII. nedjelja kroz godinu | Vjerni Samarijanac

Lk 17, 11-19

Svi smo čuli za milosrdnog Samarijanca. Zahvalni, vjerni Samarijanac nekima od nas možda nije poznat. Riječ je o strancima, a svetopisamski odlomci koji o njima govore mogu biti provokacija, svojevrsna šok terapija za etablirane.

Deset gubavaca, izopćenika, je izliječeno. Vraća im se radost života. Svi žive u pograničnom području Galileje i Samarije, gdje nije sasvim jasno tko ima pravu vjeru, a tko štuje Boga na „krivi“ način. Pogranična područja, kao što je među ostalima i ovo naše, posebno su osjetljiva područja. Pod prismotrom ste, gleda se s kim se pozdravljate, susrećete ili družite (usp. Lk 7,34; Iv 4,4). Obično se u zraku osjeća skrivena napetost. Lako se uhvatiti u zamke granice.

Isus djeluje uvjerljivo, smireno i pouzdano u tom području napetosti. Očito to potiče bolesne na odlazak na granicu, pa i preko granice. Isus ih vidi i ohrabruje. On ne vidi samo njihovu bolest, već i njihovu socijalnu izoliranost, kao i njihovu zarobljenost, ropstvo. A to je jednako važno prevladati, kao i fizičke simptome.

Evanđelist Luka, koji jedini od evanđelista opisuje ovaj događaj, piše da ovih deset gubavaca Isusu prilazi dok je putovao u Jeruzalem – koji je bio svojevremena Sveta Stolica – u trenutku dok je ulazio u neko selo (Lk 17,12). Opća karakteristika sela je vidljivo zatvorena stvarnost, s naglašenim i tvrđim mentalitetom čuvara tradicije. Kada je nešto u modi, to u selo najčešće ne ulazi ili uđe dosta kasnije, no postepeno postaje običaj i ljubomorno čuvana tradicija, nešto što je, naravno, „uvijek bilo tako“.

I u evanđeoskim tekstovima selo označava mjesto tradicije, nerazumijevanja ili odbacivanja Isusove poruke. Evanđelist Luka stoga želi reći da su oni koji su zarobljeni u tradiciji, zakonu, religiji, zapravo poput gubavaca, nečistih, odnosno da nemaju nikakvu mogućnost za kontakt s Bogom. Kad deset gubavaca ugledaju Isusa, „zaustave se podaleko i zavape…“ (Lk 17,12), piše on. Bibličar Alberto Maggi tumači da Luka ovim cijelim odlomkom zapravo opisuje „trnovit put Isusovih učenika koji su oduševljeni njegovom porukom, ali su još uvijek robovi religijske tradicije koja im je u krvi“.

Posebno iznenađenje ovog odlomka je da od deset ozdravljenih samo jedan dolazi zahvaliti i dati slavu Bogu, bacajući se „ničice k Isusovim nogama“ (Lk 17,15-16). Staviti se do nečijih nogu bio je znak učeništva. Luka ne propušta spomenuti da je to bio Samarijanac – heretik, otpadnik (usp. Lk 9,53), od Boga najudaljenija osoba, ona za koju nema spasenja. Provokacija je ovo koja je brojnim slušateljima tijekom duge crkvene povijesti bila u stanju višestruko prevrnuti želudac. Među Židovima, sam naziv Samarijanac bio je teška uvreda (usp. Josip Flavije, Židovske starine, XVIII). Kada su htjeli povrijediti Isusa nazivali bi ga tim imenom (usp. Iv 8,48). No ta od Boga najudaljenija osoba, ona koja je isključena iz zajednice i mogućnosti spasenja, jedina je osoba koja zamjećuje Božje djelovanje u svom životu.

Nato Isus primijeti: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ (Lk 17,17-18). U starom izraelskom narodu (u)mislilo se da „dati slavu Bogu“ mogu samo oni, jer su pravovjerni. Varljivi osjećaj izabranosti, konfesionalne superiornosti, i danas mnoge među nama zasljepljuje. Tome doprinosi i samo razumijevanje vjere kao specijalnog Božjeg dara, gotovo kao neke vrste predodređenosti. Vjera je zapravo slobodan čovjekov odgovor na dar Božje ljubavi prema cijelom čovječanstvu i svakom stvorenju.

Isus zna duboko protumačiti događaj koji se zbiva pred njegovim očima i Samarijancu poručuje: „Tvoja te vjera spasila!“ (Lk 17,19).

Branko Jurić