XXVIII. nedjelja kroz godinu | Razbor i prognanička sudbina

Mudr 7,7-11; Heb 4,12-13; Mk 10,17-30

Još je pokoji roditelj, ponajprije majka, u staroj ikavici zadržao molitvu za dijete koje odlazi na vlastiti put: Neka ti Bog pamet prosvitli! Želja za prosvjetljenjem pameti roditeljska je molitva Bogu da se dijete pameću koju već ima, a tu su i Božje zapovijedi i roditeljski savjeti, znadne ispravno služiti, da znadne rasuđivati ono što već zna. Mogli bismo slobodno kazati da je ova molitva praktična primjena onoga što iznosi današnji odlomak iz Knjige Mudrosti: molitvu za razbor i za duh mudrosti. Riječ je o hvalospjevu mudrosti iznad sveg bogatstva i moći, čak i povrh zdravlja i ljepote.

Počela je škola, studiji, roditelji ispraćaju djecu, upućuju im dobre želje, mole Boga za njih. Vrijedno je prisjetiti se razlikovanja znanja (pamet je skup znanja), od mudrosti i razbora. U školu se ide da se stekne znanje, da se upamte stvari. U školu se ide da se stekne i mudrost, mudrost života, da se znanje poreda, da se među stvarima, životinjama i svemirom, među ljudima i odnosima pronalaze dublji uzroci i veze. Može se biti mudar i bez mnogo znanja, bez školovanja, ali mudar čovjek nikada ne prezire znanje, knjige i studij. Preziratelji znanja i pameti su ljudi s nekim karakternim manjkom i opasni za okolinu. Za život nije dovoljno znanje, ono mora biti mudro korišteno; nije dovoljna ni mudrost, ako se moralno ne primjenjuje u životu.

Često se događa da i pamet i mudrost bivaju zloupotrijebljeni. Postoji, slikovito kazano, đavolska pamet ili mudrost koja se izopačila u lukavost uma i prevare. Zato se u biblijskoj i uopće klasičnoj mudrosti govori o razboru, razboritosti, kako sama riječ kaže, kojom čovjek – vođen moralnim a vjernici i vjerskim načelima – razlikuje dobro od zla, bolje od dobroga, grijeh od milosrđa, koji se razborom vodi da ostvari pravednost među ljudima. Ima još jedna osobina razborita čovjeka. Naime, osim što razborit čovjek posjeduje primjereno znanje, osim što je željan novih spoznaja, osim što svojim znanjem mudro upravlja, dakle praktično koristi i znanje i mudrost, razabire, ili kako se voli kazati, razlučuje stvari, odnose, razlučuje okolnosti i odgovornosti, moralne zahtjeve istine i pravednosti, razborit čovjek je i hrabar.

Molitva istinski mudra čovjeka nije samo da nagomilava pamet, mrtvi kapital znanja, nije ni da se uokolo šepiri suptilnim distinkcijama, nego u praktičnoj mudrosti – u razboru. Zato kada se polazi u nešto novo, kad se kreće u školu, kad se ulazi u odnose, kad se ide na bilo koje ispite, kad se treba susresti vlasti i sile, kada se kreće u pregovore, u nepoznato, kada molimo za bližnje, ne molimo za neko novo znanje koje se nema, nego za prosvjetljenje onoga što znamo, za razbor, za dar razlučivanja što je istinito, dobro i pravedno te za hrabro, odmjereno i strpljivo zalaganje da se to dobro ostvari.

Kratki ulomak Poslanice Hebrejima sintetizira biblijsko razumijevanje Božje riječi i riječi uopće. Ako bismo nastavili na gornje razmišljanje o znanju, mudrosti i razboru, mogli bismo kazati da Božja riječ, kao i riječ uopće, najbolje pripomaže ne toliko stjecanju znanja, koliko moralnoj mudrosti i praktičnom razboru. Božja riječ razabire bolje od najoštrijih mačeva, razlučuje dušu i duh, razotkriva motive i nakane, ogoljuje sve do istine i biti. Zato na drugom mjestu biblijski mudrac kaže da je «strah Božji početak mudrosti». To je samo početak mudrosti, jer još je dalek put do mudroga razbora, do razborite odluke i odgovornoga djelovanja. Treba stalno stjecati znanje, trajno slušati Božju riječ i moliti za razbor, za prosvjetljenje pameti, za razlučivanje znanja i mudrosti.

Odlomak iz Markova evanđelja o bogatstvu i nasljedovanju Isusa prilično je poznat. Bogatstvo, veli Isus, nije apsolutna zapreka ostvarenja Božjeg kraljevstva, ali stvara ogromne poteškoće. Nije Isus svakom bogatašu (npr. nije Zakeju) kazao da sve mora prodati i poći za njim, nego onima kojima ništa ovozemaljsko, pa ni izvršavanje Božjih zapovijedi, a ni bogatstvo, ne čini nikakvu radost, nego od njih stvara nemirne i mračne, žalosne i nepovjerljive ljude. Ondje gdje bogatstvo ili bilo koje ovozemaljsko dobro (novac, moć, vlast, znanje, nacija, sport, ovisnost…) postaje idol i bog, to je teret za ostvarenje ljudskosti i vjere, i toga se «dobra» za potpunu sreću treba lišiti.

U nastavku evanđelja Isus ukazuje da pitanje kriterija spasenja nije u ljudi nego kod Boga. Ni njegovi učenici ni itko na zemlji nema sudačku vagu. Bog spašava, on je onaj koji će prosuđivati bogataše i provlačiti sve kroz ušice iglene. Nije na čovjeku da se pača u Božji naum. Iznenađujuća je Božja svemogućnost, kaže Isus, i uvijek je veća od ljudskih uskoća i čovjekovih najvećih bogatstava.

Na koncu evanđelja nalazi se i ključ odgovara na pitanje bogatstva, odnosno nasljedovanja Isusa. Govori se o «plaći», o nagradi onima koji su sve ostavili i pošli za Isusom. Pitanje postavlja Petar, glavni učenik u ime svih, što će dobiti oni koji su sve ostavili. Trebamo pripaziti: naglasak je na «sve» ostavili! Ne dakle da se dijelom ostavilo, polovično, nego je riječ o onima koji su – i to ne samo svećenici, franjevci, časne sestre, naravno i oni – posve krenuli za Isusom. Konkretno to bi značilo da u svome životu, obiteljskom, radnom, školskom, političkom, sportskom Isusov učenik ništa ne pretpostavlja Isusovom zahtjevu. Također, iz ovoga jasno proizlazi da nasljedovanje Isusa nije neka zanesenjačka ludorija, neka besplatna igrarija koja ništa niti košta niti biva nagrađena ikakvom ovozemaljskom srećom.

Isus je izričit da će onaj tko je sve ostavio radi njega, sve to što je ostavio, ne samo na onom svijetu, nego još za ovoga života primiti u stostrukoj mjeri. Doista, tko se i sa svom svojom slabošću i grešnošću odvažio na put za Isusom, ne samo da mu ništa od onoga za čim teži neće faliti, nego će imati u izobilju i novca i odnosa, i vremena i darova. Jedna stvar je međutim pritom neizostavna, a zaboravlja se, jer je vrlo neugodna. Isus veli da se sve prima, ali s – progonstvom. Prognanička sudbina Učitelja ne može mimoići učenike. Upravo zbog toga mnogi ne kreću za Isusom a i mnogi koji su krenuli – biskupi, svećenici, franjevci, vjernici – nisu dosljedni, čine to polovično ili su se dali u svjetovni biznis, bave se stjecanjem ovozemaljskih dobitaka i bogatstva, časti i vlasti. I uvijek se trgovački pitaju: A šta ja dobivam od toga?

Razna su ljudska bogatstva, ne samo ona materijalna i novčana; zbog različitoga imetka mnogi žalosni i natmureni odlaze od Isusa, napuštaju Kristovu učeničku zajednicu, a nisu rijetki ni oni koji uopće ne slijede Isusa premda koriste blagodati njegove poruke, njegove zajednice, Crkve, njegova progonstva i križa. Isusov poziv na nasljedovanje trajno vrijedi. Poručuje nam da je on izdašni učitelj. Tko njega slijedi, bit će nagrađen. I to u izobilju.

Fra Ivan Šarčević