XXVIII. nedjelja kroz godinu | Kraljevstvo nebesko kao bianco pozivnica

Dijeljenje stola s prostitutkama, carinicima i ostalim grešnicima bio je najskandalozniji dio Isusova ponašanja. Ne bi bilo toliko problematično da ga se tek u šaputanjima povezivalo s tim krugovima, no Isus bez skrupula s njima javno blaguje. Ti obroci s grešnicima bili su, kažu nam mnogi suvremeni egzegete, najkarakterističnija Isusova navada, koja ga je odvajala od ostalih vjerskih autoriteta ne samo njegova vremena nego i prošlosti. Od “Božjeg čovjeka” se nikada ne bi očekivalo takvo ponašanje. Ta provokacija i simbolična gesta izazivala je trenutnu reakciju iznenađenja i otpora: “Zašto jede s carinicima i grešnicima?” (Mk 2, 16). Kasnije će reakcija poprimiti dimenzije gnušanja i izrugivanja: “Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!” (Mt 11,19; Lk 7,34).

Sjesti s nekim za stol u većini je tradicija znak poštovanja, povjerenja i prijateljstva. Bilo je to još naglašenije u starim kulturama. Ne jede se s bilo kime, već s onima bliskima, onima naše vrste. Židovi jedu sa Židovima, pogani s poganima, muškarci s muškarcima, žene sa ženama, bogati i siromašni se kod stola ne miješaju. Obroci su do danas svojevrsni mikrokozmos koji otkriva o kakvom se društvu radi. Što ljudi jedu, kako, s kime i gdje, daje nam informaciju o odnosima, grupama, tradicijama i prirodi društva.

Običaji su posebno važni u zajednicama koje pretendiraju na svetost, na poseban odnos s Bogom. Kod esena u Kumranu su obroci bili centralni dio života zajednice. Nitko izvan zajednice im nije mogao prisustvovati, a sami članovi su obavljali rigorozan obred čišćenja prije blagovanja. Važna su bila i mjesta za sjedenje, koja su određena prema strogoj hijerarhiji. U farizejskim pak zajednicama je preduvjet blagovanja bilo pranje ruku, jer su ritualno nečisti bili isključeni iz obroka. Domaćin se morao pobrinuti da je plaćena desetina na svu hranu koja se posluživala. Takva stroga pravila služila su da se isključe nepoželjni, da se ojača identitet zajednice i da se pokaže vizija željenoga istinskog Izraela.

Isus pak sjeda za stol sa svima. Nema potrebe ni želje ikoga isključiti i svi se osjećaju pozvanima. Njegova je pozivnica “na neviđeno”, s bianco potpisom. Zacijelo se morao dobrano potruditi da organizira takve događaje, jer i u našim danima vidimo da ljudi teško prihvaćaju pozive u krugove za koje smatraju da im ne pripadaju. Ono što Isus time pokazuje je njegova vizija istinskog Izraela, odnosno Kraljevstva nebeskoga. U njemu milost ima prvenstvo nad svetošću. Božje je kraljevstvo otvoreno svima, i taj zaključak će rana kršćanska zajednica nastaviti provoditi primajući u svoje okrilje i pogane, one koji nisu Židovi.

Kako bi onima koji ga optužuju približio svoju viziju kraljevstva nebeskog, Isus iznosi prispodobu o kraljevskoj svadbi. Po običaju kralj poziva uzvanike, no oni poziv odbijaju. Očito da nisu shvatili tko ih zove, nisu percipirali važnost poziva. Dapače, neki poziv na gozbu doživljavaju kao uvredu i ubijaju kraljeve poslanike. Nije jednostavno prihvatiti činjenicu da kraljeva gozba nije samo za mene, da su ondje i oni koji su je manje zaslužili. To je mentalitet starijeg sina iz prispodobe o milosrdnom ocu, koji nema sposobnost radovati se zbog drugoga.

Kralj zato poziva na svadbu sve, koji god se mogu naći. I to ne u elitnoj četvrti, već na raskršćima, gdje se kreću putnici i stranci, gdje carinici prikupljaju porez, a prostitutke traže svoje mušterije. Više nego neobična odluka! Nitko ne organizira svadbu bez liste gostiju i pravila ponašanja, nitko ne poziva goste koje ne poznaje. No, kraljevstvo nebesko je takvo, to su vrata otvorena svima, stol poslužen za sve, a prije svega za one koje nitko nikada nigdje ne poziva. Takav je naš Bog, njegova je najveća radost dijeliti život sa siromašnima, odbačenima, neželjenima i grešnicima. Isus je tu nebesku gozbu već uprisutnjivao dijeleći stol s prezrenima i marginaliziranima.

Ipak, kraljevstvo nebesko nije besadržajna poruka, nije jeftina utjeha, nije tolerantnija verzija Danteove “Božanske komedije”. Gost bez svadbenog ruha nije tu dobrodošao. To svadbeno ruho, kažu egzegete, jest obraćeni život ispunjen dobrim djelima. Kao i u slici posljednjeg suda (Mt 25,31-46), oni koji nisu svoj život ispunili suosjećanjem, koji nisu bili otvoreni za bližnje u potrebi, koji su se postavljali iznad drugih i odbijali ljude od sebe, ti neće naći mjesta u kraljevstvu. Kraljevstvo nebesko, naime, raste već na zemlji kroz sazrijevanje, uspostavljanje pravednih odnosa, ojačavanje slabih – sve to na duhovnoj i materijalnoj razini – a oni koji odbijaju doprinijeti toj dinamici zapravo pridonose dinamici smrti i uništenja. Prepuštaju time i sami sebe toj dinamici destrukcije.

Stanko Perica