XXVII. nedjelja kroz godinu | Prirodna samost i zajednica ljubavi

Post 2,18-24; Mk 10,2-16

Malo je ljudskih zbilja, malo je ljudskih odnosa kao što su bračni i obiteljski, koji su krajnje delikatni, podliježu nebrojenim sociološkim promjenama i svakovrsnim tumačenjima do isključivosti. Brak u zapadnoj kulturi, koju velikim dijelom označuje biblijska vjera, posebno kršćansko učenje utemeljeno na knjizi Postanka i Isusovu govoru o braku, dominantno je određen jedinstvom i nerazrješivošću. Brak je zajednica jednoga muškarca i jedne žene, i njihov je odnos nerazrješiv do smrti. Neke druge relacije mogu biti ljudske veze, ali ne bračne, neki nepotpuni ili neregularni izrazi za brak. U prijašnja se vremena svojstvima jedinstva i nerazrješivosti pridodavala još jedna nužna osobina braka – prokreacija (rađanje djece). Danas se to ne isključuje, ali se naglasak stavlja više na uzajamnu ljubav supružnika, jer ima bračnih zajednica bez djece.

Ne možemo i ne poznajemo sve povijesne mijene ovoga odnosa, sve izraze i oblike braka, ni sav put razvoja poimanja kršćanskoga sakramenta braka. Jedno je ipak posve sigurno, ako je čovjekova relacionalnost nešto veličanstveno i istodobno otajstveno, onda je to najprije i najviše zbog odnosa žene i muškarca, odnosno braka i obitelji, kako nazivamo njihov pravni i sakramentalni oblik.

Ovdje ne pretendiramo ni na kakve recepte za brak i obitelj, posebice jer ovu propovijed činim iz pozicije neženje; doduše, iz stanja slična Isusovu i nekim drugim ljudima koji se nisu udavali ni ženili, ali s priznanjem stvari koja daleko nadilazi osobno znanje i iskustvo. I upravo bi zbog autentičnosti to stanje beženstva trebalo imati na umu dok razmišljamo o današnjim misnim čitanjima.

U knjizi Postanka nalazimo dva teksta o stvaranju. Prvi, mlađi, govori da Bog stvara čovjeka [u izvorniku je plural, pa bismo ga mogli prevesti i s ljude] šestoga dana; stvara ih na svoju sliku; stvara ih zajedno, ali svako posebno – muško i žensko posebno. Tu kršćanska antropologija nalazi temelj za razlikovanje muškarca i žene, također i za razumijevanje i poštivanje svake osobe, njihove razlike spolnosti kao sastavni, konstitutivni dio veće cjeline i razvoja ličnosti te odgoja i samooblikovanja kako muškarca tako i žene.

Stariji biblijski tekst, koji čitamo u ovu nedjelju, govori o Božjem lončarskom stvaranju čovjeka zemljanika (adam – zbirna imenica koja postaje vlastito ime prvoga čovjeka), od praha zemaljskoga. U tumačenju ovoga izvještaja redovito prevladava mišljenje da se radi o prvom stvaranju muškarca a potom o Božjem oblikovanju žene od muškarca. Taj tekst izraz je također vjernika muške kulture i patrijarhalnih odnosa.

Ono što bi vrijedilo iznova promisliti u vremenima ne samo krize bračnih odnosa, koji su, uvijek iznova naglasimo, najosjetljiviji, jest lamentacija ponajprije celibatera a i nekih drugih da je njihovo beženstvo, nešto neprirodno, da svećenici i franjevci, redovnici i redovnice, svi neženjeni žive neprirodnim životom, dok je brak jedino i posve naravno stanje, od Boga traženo. Kao da Bog i ne stvara svakoga posebno, nego samo one u braku! Ipak, opet napominjući delikatnost naše teme, valja primijetiti da prema Pismu, Bog stvara ljude pojedinačno, muškarca i ženu, pa ako govorimo u kategorijama prvotne prirodnosti, onda je čovjek samac naravna datost. Bog ne stvara ljude u kompletu kao bračnu zajednicu, nego kao odvojene pojedince, muškarce i žene, i oni – po Božjem naumu i volji ili bez Božjega nauma i volje – biraju i odlučuju koga će ljubiti, s kime će živjeti, ostavljati roditelje i stvarati svoju bračnu zajednicu i obitelj.

Čini nam se važnim poći od spomenute pozicije samosti, singularnosti i subjektivnosti da bismo baš istaknuli veličanstvenost, težinu i odgovornost radikalne pojedinčeve slobode da ulazi u odnose ili ne, da ih izgrađuje ili razvrgava. Jer ništa manje nečasni i ništa neljudskiji nisu polomljeni odnosi, brakovi u krizi ili rastavljeni ljudi od onih ljudi koji su odlučili da žive beženstvo, celibat, a ustvari ne žele živjeti ni s kim, nikoga ne voljeti. Možda po zvanju i moralnoj zahtjevnosti čak ima neusporedivo više neljudskosti u celibatera nego kod onih koji su sami, svojom voljom se rastavili i ušli u samoću ili su bili prisiljeni na samoću. Zapravo i kod jednih i kod drugih nije riječ o pukoj nadopuni, komplementarnosti, nipošto o sebičnom ostvarenju, nego o ljubavi.

Mogli bismo gornje izraziti i ovako: onaj tko nije sposoban ili ne želi ljubiti drugoga zbog njega samoga, dakle poradi dobra drugoga, onaj koji se onesposobio za relaciju i ljubav, on ne živi dostojno čovjeka, bio on sam ili u braku. Ili: čovjekovo je prirodno stanje da bude sam – samac, i to ne bilo kakav nego sebični samac, bio on doslovno sam ili u mnogobrojnoj obitelji i zajednici provodio svoju samovolju. Po Božjoj volji taj čovjek ljubi Boga i bližnje, na specifičan način muškarac ženu i žena muškarca. I taj svoj poziv na ljubav ostvaruju ne samo pojedinačne osobe nego i kao zajednica ljubavi žene i muškarca.

Bog traži od pojedinačnih ljudi, između ljudi, između muškarca i žene, «nove odnose», ostavljanje ne samo starih obiteljskih odnosa, nego i napuštanje svoje samoće, ulaženje u odnos sa svojom spolnom razlikom i postajanje jednim tijelom. Isus će, posebno u Markovu evanđelju, postaviti odnos muškaraca i žene u bračnoj radikalnosti jedinstva i nerazrješivosti i upozoriti, ne samo njih, nego sve nas, sve svoje učenike da živjeli mi u obitelji, imali ili nemali djece, ne smijemo priječiti dječici pristup ni k Isusu ni k sebi. Djeci pripada Kraljevstvo Božje. Djeca su, i ona stvarna i ona odrasla, oni koji autentično ljube i ne misle zlo.

Zakoni o braku i obitelji dani su nam zbog okorjelosti, tvrdoće našega srca. Evanđelje nije knjiga propisa. Isus nas poziva, živjeli mi u braku ili ne, spremali se za brak ili ne, da iziđemo iz svoje naravne samosti, da se uputimo u odnose, da počnemo ljubiti ljude, konkretne ljudi, vjerno, dokraja života da im budemo od koristi. Kršćanski brak je humaniziranje, sakramentaliziranje ili, kako je Pavao volio govoriti, suobličavanje naše individualnosti, našega identiteta s Kristom (doslovno značenje kristijanizacija – od Krist a ne od kršćanstva). Zapravo najviši izraz osobnosti i singularnosti, karaktera i humanosti jest u izlaženju iz sebe, u napuštanju prirodne usredotočenosti na sebe, u sposobnosti stvaranja novih odnosa i u nesebičnoj ljubavi i vjernosti.

Fra Ivan Šarčević