XXVII. nedjelja kroz godinu | Pohvala radikalnosti

Prije niz godina razgovarajući s jednim njemačkim isusovcem, stručnjakom za islam, iskazao sam popriličnu naivnost. Naime, tada su bili aktualni teroristički napadi i strah od novih tragedija u velikim zapadnoeuropskim gradovima. Dok mi je je tumačio primjere radikalizacije i deradikalizacije, te ulogu Sveučilišta Al-Azhar, upitao sam ga zašto se ne povede više računa da umjereni imami budu imenovani na važna mjesta. Odgovorio mi je: „Zato jer vjernici ne žele umjerenost, već radikalnost. Umjereni vjerski vođe ne mogu privući ljude.“ Vjera je u svojoj biti poziv na radikalno mijenjanje života, na obrat mišljenja, metanoju. Tražitelju smisla ne treba buržoaska religija, inzistirao je Kierkegaard. Ne treba mu u vjeri poticaj koji će ga učiniti dobrim i mirnim građaninom. Poradi toga se ne ide u bogomolju. Treba mu iskustvo susreta s Bogom koji ga nadilazi u svakom pogledu, koji ga preobražava i angažira u potpunosti, treba mu afekt kako bi se odupro indiferentizmu koji ga okružuje.

Naivnost sličnu mojoj iskazuju i učenici u današnjem evanđelju. Htjeli bi multiplicirati svoju vjeru, kao da je riječ o stvarnosti koja je mjerljiva u gramima ili centimetrima. Vjernik ili jesi ili nisi, odgovara Isus govoreći o gorušici. Ako jesi, onda si vjernik uvijek i svugdje i u potpunosti. Vjera nije posjedovanje, već relacija. Ne možeš u njoj biti umjeren, ne možeš je regulirati. Ne možeš biti vjernik u crkvi, a ne biti u automobilu ili čekajući red kod liječnika. Ipak, kao i svaki odnos, vjera se produbljuje prakticiranjem tog odnosa. To je prirodan tijek vjere i u njemu nema prečica. Carlo Maria Martini na početku svojih duhovnih vježbi o Jobu vidi temelj našeg odnosa s Bogom u rečenici iz Lk 22,28: „Vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama“. Vjernik je kušan na isti način kao Isus, i odnosom s Isusom pobjeđuje kušnje. Tako se vjera razvija, a bez tog odnosa kopni. Ipak, ne može biti oduzeta ili ukradena. Ne mogu rezultati popisa stanovništva utjecati na vjeru. Kao što niti izborni rezultati ne mogu izbrisati vjernike. Naprotiv, Jobovski uvjeti života su gorivo za rast vjere. „Susresti se s kušnjom“, veli Martini, „jedino je jamstvo ozbiljnosti egzistencije; to ne znači odstraniti je, nego živjeti je tako da pojedincu daje kršćansku radost“.

Vjernik izmiče logici svjetovnosti i zato je radikalan. Za svijet je on poput čovjeka koji čupa drvo duda. Riječ je o nemogućoj misiji, jer je dudov korijen ekstremno dubok i snažan. Ili, poput čovjeka koji radi, a ne traži plaću. Plaća mu je sam uspjeh posla, kao što je to roditeljima djetetov smiješak, ili učeniku stečeno znanje. Za svijet će vjernik uvijek biti idealista i zanesenjak, onaj koji se mogao bolje prodati i osigurati si sigurnost. Vjerniku će pak svijet služiti za kalibraciju vlastite vjere, kako ne bi iz radikalnosti iskliznuo u radikalizam. Navikli smo da su vjernici ili kao Don Quijote koji juriša na vjetrenjače, ili kao Sancho Panza koji bespogovorno poštuje autoritet i ne razmišlja o zahtjevnim temama. No, pravi zanesenjaci i radikali su sveci poput Franje ili Ignacija, čije je djelovanje pokretano prostodušnošću, ali osjetljivo na svaku stvarnost koju susretnu i brižljivo prilagođeno toj stvarnosti. Dovoljno se sjetiti susreta s Malikom al-Kamilom ili ranjavanja u Pamploni.

U dvorcu Xavier u sjeveroistočnoj Španjolskoj, rodnom mjestu sv. Franje Ksaverskog, nalazi se gotičko raspelo iz 13. st. Naizgled je riječ o konvencionalnom prikazu Isusa na križu, u trenutku patnje, s raširenim rukama i trnovom krunom, razgolićen i pribijen na drvo križa. No, pogleda li se njegov izraz lica zamjećuje se kako je miran i spokojan, a na usnama mu se ukazuje blagi osmjeh. Naviknutima na brutalne scene boli iz Gibsonove „Pasije“ ovaj „Nasmiješeni Isus“ nam može izgledati banalizirajuće, kao da nije svjestan svoga stanja. No, upravo je to vjera, ona koja te izdiže, koja te nosi, koja daje drugu perspektivu. Kod vjere nema poziranja i namještenosti, premda smo je danas marginalizirali na trenutke pompoznosti i tragedije. Vjera je ondje gdje se bez kalkulacija, čilo, vedro i odlučno pristupa životu. Ona je nužno radikalna jer ne slijedi konvencije, ne postupa po inerciji. Radikalno je slobodna i radikalno ovisna o Bogu. Neprestano kušana, kroz kušnju rastuća, ali nužno nasmiješena.

Stanko Perica, polis.ba