XXVII. nedjelja kroz godinu | Isus protiv klerikalizma

Mt 21,33-43

Današnji nas evanđeoski odlomak poziva na duboko razmišljanje o Božjem vinogradu, narodu, o odnosu vinogradara prema vinogradu i gospodaru vinograda, što simbolizira odnos svećenikâ prema narodu i Bogu. Glavari svećenički tvrde da su jedini predstavnici Boga, nositelji njegove volje, a zapravo su njegovi neprijatelji i glavna prepreka Božjoj ljubavi prema njegovom narodu. No, zbog svog ponašanja te posljedično zbog stanja u zapuštenom i zaraslom vinogradu koji rađa vinjagom, morat će položiti račun.

Isus kroz ovu prispodobu jasno osuđuje nepoštenje i zloupotrebu povjerenja koje su počinili vršitelji duhovne vlasti. Isus podiže glas protiv duhovničkog zlostavljanja, manipulacije i nasilja, poput onih rijetkih i čestitih osoba koje to čine i danas. Poznato je da vinograd u Svetom pismu predstavlja Božji narod, a vinogradari iz prispodobe su oni koji su postavljeni da brinu o Božjem vinogradu, no umjesto toga ga nerijetko zloporabljuju, iskorištavaju, prodajući prostodušnim ljudima najgore oblike religijskog populizma i nasilja. Zbog koristoljublja su spremni ubiti i proroke i samog Božjeg Sina.

Usporedba o iznajmljenom vinogradu i zlim vinogradarima govori kako Bog upravlja pojedinim narodom i cijelim svijetom uopće. On je sve dao na slobodno upravljanje ljudima, ali ta sloboda nije bez odgovornosti. Najodgovorniji su religijski i politički poglavari. Zato na početku evanđeoskog ulomka stoji da je ova prispodoba upućena poglavarima svećeničkim i starješinama narodnim. No, umjesto da budu vjerni Božjoj namisli, oni postaju izvor opresije i prepreka Božjem milosrđu. „Isus uzdrmava sigurnost poglavara, njihovu umišljenost da slijede Božji put“, a „starješinama naroda biva nesnosno ako ih netko poziva na Božju riječ, na Evanđelje“ (Ivan Šarčević).

„Klerikalizam je napast koja stalno vreba svećenike koji tumače službu koju su primili kao moć koju treba vršiti, a ne slobodno i velikodušno služenje koje treba pružati, a to, pak, ima za posljedicu da se drži kako se pripada grupi koja ima sve odgovore i više ne treba slušati i nema što naučiti. Taj klerikalizam nedvojbeno izlaže posvećene osobe opasnosti da izgube poštovanje prema svetoj i neotuđivoj vrijednosti svake osobe i njezine slobode“ (Papa Franjo, CV, 98).

Pitanje koje se postavlja jest: Kako to da oni koji tvrde da su Božji službenici postaju neprijatelji samoga Boga? Nerijetko se događalo i događa da oni koji tvrde da „posjeduju istinu“ zapravo postaju prepreka Istini, koja je za nas kršćane osoba – Isus Krist. Isus nam odgovara kroz sliku vinogradara koji odbijaju poslušnost, ubijaju Božje sluge i, na kraju, poslanika Božjeg Sina. Ovaj odlomak ima i trajnu aktualnost. Koliko često i u kršćanskim zajednicama ima umišljenosti i klerikalizma među onima koji su vjerski službenici i službenice ili se predstavljaju kao nositelji Božje poruke. Umjesto „Crkve pregače“ (Tonino Bello), prevladava Crkva arogancije i komfora. Ima i onih koji su se sami izopačeno nametnuli za vinogradare, upravitelje ili influencere u Božji vinograd, a onda rade za vlastitu medijsku, ekonomsku ili političku promidžbu, zlorabljujući i izokrećući evanđelje. Đavao kao da uživa biti šćućuren pod plaštem svetoga, perverzno se krijući pod velom manipulativne slatkorječivosti i duhovne svjetovnosti.

Isus nas danas poziva da razmislimo o našim relacijama s Bogom i s drugima, osobito u službi Crkve. Da se upitamo koji oblici klerikalizma opstaju i danas u kršćanskoj zajednici? Postoji li još uvijek uočena udaljenost između vjernikâ laikâ i svećenika: što može pomoći da se ona prevlada? Koje oblike obnašanja autoriteta i odgovornosti treba nadići, s obzirom na to da nisu prikladni za konstitutivno sinodalnu Crkvu?

Poznato je da se u Rimu trenutno odvija Sinoda o sinodalnosti koja raspravlja, između ostaloga, i o tom pitanju. Vjernici diljem svijeta „ukazuju na pojave da neki pojedinci koji su na položajima autoriteta i odgovornosti prisvajaju moć i procese donošenja odluka. Te pojave povezuju s kulturom klerikalizma i raznim oblicima zlostavljanja (spolnog, financijskog, duhovnog i zloporabom moći), koji podrivaju vjerodostojnost Crkve i ugrožavaju djelotvornost njezina poslanja, osobito u onim kulturama u kojima je poštivanje autoriteta važna vrijednost“ (IL, B 3.1.e). No klerikalizam nije prerogativa tek zaređenih službenika, već djeluje na različite načine u svim dijelovima Božjeg naroda.

„Papa Franjo nas sve gura da međusobno razgovaramo i to smatram vrlo dobrim. Sinoda koju je Papa inicirao je – slikovito rečeno – kao čišćenje krvnih žila u tijelu Crkve“ (Jadranka Rebeka Anić). „Svećenici često teže prihvaćaju sinodski hod. […] Svećenicima je potreban snažan osjećaj identiteta, esprit de corps. Ali tko ćemo mi biti u ovoj Crkvi oslobođenoj klerikalizma? Kako svećenstvo može prigrliti identitet koji nije klerikalni? To je veliki izazov za obnovu Crkve“ (Timothy Radcliffe).

Poziv iz današnjeg evanđelja upućen je svima. Nemojmo postati vinogradari koji zanemaruju Božju namisao i koče Božje milosrđe, umjesto da ih radosno prihvaćamo. Ni kao klerici ni kao redovnici ni kao laici nemojmo postati prepreka Božjoj ljubavi prema njegovom narodu. Od nas se zahtjeva hrabrost da se suprotstavimo klerikalizmu, da odbacimo umišljenost i da budemo ponizni služitelji Božje Riječi. Bog zahtijeva odgovornost zbog ljubavi.

Ova današnja prispodoba nas podsjeća da pravo vlasništvo nad vinogradom pripada Bogu. Svi koji rade u Crkvi samo su njegovi radnici, a ne vlasnici Božje baštine. Neka nas ova prispodoba protrese i nadahne da živimo u poniznosti, ljubavi i istini, da nas ne zavara umišljenost, nego da s radošću gradimo i živimo Božje kraljevstvo.

Branko Jurić