XXVI. nedjelja kroz godinu | Zavist, skandal i čaša vode

Br 11,25-29; Jak 5,1-6; Mk 9,38-43.45.47-48

Rijetko se tko može provući nedodirnut današnjim biblijskim čitanjima. Može ako misli da je to neka zaostala pouka ili si umišlja da se odnose na neke druge. Ako pođemo od Jakova i njegova upozorenja bogatašima što su nepravedni prema koscima i žeteocima na svojim njivama, razumjet će da su ti radnici metafora za neplaćene ili potplaćene radnike, štoviše na sve nas koji ne poštujemo niti pravedno honoriramo tuđi rad.

Za Sveto pismo grijesi protiv Boga i bližnjega, nazvani i “u nebo vapijući grijesi” su: “krv Abelova”, odnosi se na ubojstvo nedužna čovjeka i svako krnjenje života drugoga; “sodomski grijeh” su grijesi na seksualnom području (pedofilija, homoseksualnost, incest, seksualne perverzije…); “jauk potlačenoga naroda” označava tlačenje čitava naroda ili obespravljivanje određene zajednice, kraja i skupine; “jauk stranca, udovice i sirote” teški je grijeh bešćutnosti prema onima koji ne pripadaju našem narodu i vjeri – prognanima, izbjeglima, prisilno samima, siromasima, jednom riječju nezaštićenima; i – ono o čemu Jakov danas piše – “nepravda prema zaposlenim radnicima” – grijeh iskorištavanja, neplaćanja ili zakidanja radnika, nepoštivanje rada drugoga, bogaćenje na tuđoj sirotinji i nevolji, lijenost i život na teret drugih.

Jakovljevo upozorenje odnosi se ne samo na tzv. javno ili profano, nego i sakralno, crkveno područje. Jer i u Crkvi, od biskupa, župnika, svećenika, među redovnicima, postoje velike nepravde, ima neuviđavnosti pa i škrtosti prema svojim suradnicima, pogotovo radnicima-laicima. U nebo je vapijući grijeh kako su se neki obogatili i osigurali, kako uopće ne primjećuju ni kod najbližih svojih suradnika da su nepravedni kako u raspodjeli rada i poslova tako i u honoriranju za rad. Nekima je uvijek malo, nezajažljivi su u novcu i imanju, neki uvijek sviknuti da budu posluživani i obdarivani, redovito slijepi za potrebe bližnjih, škrte ruke, postupaju nepravedno, vide samo svoj rad, dok druge podcjenjuju, ili nagrađuju koga oni hoće, ne po pravdi, nego po sviđanju i svojoj koristi. Jakov nas – svakoga osobno – poziva da preispitamo svoj stav prema radu drugih.

Prvo i treće (evanđelje) čitanje odnose se više na religijsku, duhovnu sferu, ali koja time ništa manje nije stvarna od Jakovljeva govora o radu i pravednim plaćama. Riječ je o zavisti duhovnih ljudi ili o isključivosti nepoželjnih i tuđih iz religiozne grupe, iz svoga «šatora» i «klana». Tako u starozavjetnom čitanju iz Knjige Brojeva slušamo o prvom Mojsijevom suradniku Jozui (Jošua) koji traži od Mojsija da ušutka Eldada i Medada, proroke koje nije ovjerio Mojsije, ustvari nije im dopuštenje dao sam Jozua, pomoćnik Mojsijev.

Nije to ništa novo u povijesti, ni u povijesti Crkve. Toliko je slugu poglavara i onih crkvenih (tzv. slúgu slûga) koji su isključiviji od svojih poglavara, toliko vjernika laika koji su «papskiji od pape», toliko nas je «strožih» od Boga. Sreća je što je Mojsije takav (Pismo za njega kaže da je «bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji») pa prepoznaje i razobličuje Jozuinu zavist. Poučava ga da treba željeti posve drugo: da svi ljudi budu proroci, Božji ljudi. Jedna od najvećih mana duhovnih ljudi jest zavist. Vrlo teško zajedno mogu živjeti duhovni ljudi. Najperfidnije i najveće isključivosti, mržnje, sukobi i ratovi su oni religijski, oni koje uzrokuju i vode oholi i netolerantni vjernici.

Slične tematike je i današnji ulomak Markova evanđelja. Nitko drugi nego «ljubljeni Isusov učenik», Ivan, prijavljuje Isusu da tamo ima neki lik koji izgoni zle duhove u Isusovo ime, ali nije s njima. Učenici su mu branili, ali bezuspješno. Stalno se slično ponavlja u povijesti. Razlika je što svi ne djeluju u Isusovo ime, ali i što se ni poglavari ne vladaju poput Mojsija, poput Isusa. Naime, u jednoj te istoj zajednici, većoj ili manjoj, crkvenoj, narodnoj, društvenoj, postoje Jozue i Ivani koji su ogradili prostor djelovanja, koji su uzurpirali i svetinje i Isusa, uzeli monopol nad duhovnošću, crkvenošću, nad kritikom i izgonom nečistih duhova.

Vrijedilo bi se makar malo osvrnuti na zadnjih trideset godina demokracije i slobode vjere: koliko je bilo branjenja i protjerivanja iz svoje grupe (religiozne, duhovne, narodne…) onih koje smo označili nepoželjnima, iako su oni djelovali u Isusovo ime. A koliko je bezočnih tipova, od novinara i političara do raznih sumnjivih protuha prodefiliralo kroz crkve i svete prostore, koliki su zauzeli pozicije i određivali kako se treba vjerovati, koliki su propisivali Isusovim vjernicima koji su kriteriji vjere i crkvenosti (i nacionalnosti), a crkveni su im poglavari, iz raznih koristoljublja, najviše zbog svoje taštine vjerovali više nego onima koji su «izgonili nečiste duhove u Isusove ime». Ovo je važno znati, o tome treba raspravljati, ali nužno je ići dalje, naprijed, kao i naše evanđelje, ne lamentirati na već dogođenom, jer urušavanje ove vrste nema kraja ako se ostaje u gorčinama i jadikovkama nad propuštenim prilikama.

A evanđelje dalje donosi Isusov govor o čaši hladne vode koja se daje nekome zato što je Isusov učenik. Možda je to umetnuta misao, ali logičan je poziv svima da prepoznajemo tko to uistinu radi u Isusovo ime, i kada nije unutar našega šatora, tora i klana, te da ga obdarimo barem i najmanjim što imamo zato što nasljeduje Isusa. To je mjerilo svega.

S druge strane, odmah Isus nadovezuje oštar prijekor o sablazni i sablažnjavanju malenih. Oko sablazni se nikada ne možemo dokraja složiti. Što je jednima sablazan, drugima je istina. Samoga Isusa su njegovi neprijatelji smatrali velikom sablazni, čak ga nazivali sinom đavolskoga poglavice. Grčka riječ skandalon dijelom znači i sablazan ali je osnovno značenje prepreka na putu, podmetanje malenome (pravednome) da se povrijedi ili da ga se onemogući u njegovu naumu. Ako to imamo u vidu, onda nas Isus poziva da ne stavljamo nedužnima, malenima koji vjeruju prepreke na putu. Bolje bi bilo nestati u bezdanu mora.

Isus nas poziva da se povučemo i promislimo kako se ponašamo prema bližnjima, da im možda ne podmećemo prepreke, da im nismo skandal na putu. Nemojmo se zanositi, ima nas koji previše vremena trošimo da zasmetamo drugima, da ih spriječimo u dobru. Logičan je put od osobne sluganske zavisti do grupaškoga morala, od lažnoga sablažnjavanja nad drugima do preprečavanja puta nedužnima. I nije to navada samo vjerskih poglavara i starješina naroda, nego je to osobina svih preuzetnih vjernika, uostalom svih oholica.

U nastavku Isus nas poziva da preispitamo sami sebe, što nas to sablažnjava, što nas priječi (što je nama skandal) na našem putu nasljedovanja Isusa, u praksi prepoznavanja i darivanja «čaše vode» Isusovu učeniku. Ako je to pohlepna ruka, kojoj nikada dosta; ako je to podivljala noga, koja nema cilja nego stalno srlja u konflikte ili oportunizme; ako je naše oko požudno ili zlo, zavidno ili nesnošljivo prema drugima, onda smo dužni osloboditi se tih svojih zapreka, jednom riječju – obratiti se.

Vrijeme je!

Fra Ivan Šarčević