XXVI. nedjelja kroz godinu | Pretekoše vas carinici i bludnice

Evanđeoski odlomak iz Evanđelja po Mateju koji se naviješta na 26. nedjelju kroz godinu je nastavak Isusove rasprave s glavarima svećeničkim i starješinama narodnim u Hramu. Naime, Isus je – kaže se ranije u Matejevom evanđelju – ušao u Hram i naučavao. To je jako zasmetalo glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, dakle vjerskoj i narodnoj eliti, te oni traže da im on položi račun, da im kaže kojom vlašću to čini, tko ga je za to ovlastio. Isus im ne odgovara, nego on njima postavlja pitanje o Ivanu Krstitelju i kaže im da će im odgovoriti na njihovo pitanje, ako oni odgovore na njegovo. Oni, budući da su znali da štogod da odgovore priznat će vlastitu krivnju za Ivanovu smrt odnosno odbijanje, odgovaraju da ne znaju. Na njihovo „ne znamo“ slijedi Isusovo „ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim“ (Mt 21,27)

Tek nakon toga Isus im pripovijeda kratku prispodobu o dva sina, o sinu koji odbija očevu zapovijed da ide raditi u vinograd, no predomišlja se i odlazi i o drugom sinu koji riječima spremno prihvaća zapovijed, no ne izvršava je. Što im je ovom prispodobom zapravo htio reći u nastavku pojašnjava sam Isus govoreći im da su ih carinici i bludnice pretekli u kraljevstvo Božje. Oni su, dakle, drugi sin: stalno govore da spremno odgovaraju na Božji poziv, da revno opslužuju njegove zapovijedi, no njihova vjera ostaje samo na ustima, na verbalnoj razini. Oni su tako zapravo licemjerni vjernici: jedno govore a drugo rade, vjernici bezbožnici, vjernici praktični nevjernici.

Isusova izjava da su glavare svećeničke i starješine narodne u kraljevstvo Božje pretekli carinici i bludnice nama je dobro poznata i na nju smo prilično svikli: ne doživljavamo je nečim neobičnim i čudnim. No, ona je za Isusove suvremenike, osobito za vjerske poglavare, zapravo bila vrlo skandalozna i posve, posve neobična. Naime, carinici i bludnice su smatrani najnižim slojem društva, najlošijim vjernicima, „društvenim šljamom“. Carinici i bludnice su bili posve odbačeni i otpisani od vjerskih poglavara i od većine židovskih vjernika. Štoviše, smatralo se da ih je i Bog posve odbacio.

Zašto su upravo ove dvije kategorije ljudi bile odbačene od svih, zašto ih se smatralo najslabijim, najlošijim ljudima i vjernicima?

Carinici su bili pripadnici židovskog naroda koji su od svojih sunarodnjaka prikupljali poreze: za političku odnosno državnu vlast ili za religioznu vlast, odnosno za Hram. Biti carinik značilo je imati unosan posao, ali i biti omražen u narodu: doslovno biti prezren i odbačen od svih.

S druge strane, samo zanimanje carinika bilo je iz religiozne perspektive grešno i svaki je carinik bio smatran javnim grešnikom samim tim što je carinik. Zašto? Zato što je prikupljao poreze za stranu, nevjerničku i okupatorsku vlast i zato što su Židovi morali strancima plaćati porez na zemlju koju su smatrali Obećanom zemljom, Božjim darom njima. Carinici su za većinu Židova stoga bili izdajnici, otpadnici, od Boga prokleti i vrijedni svakog izbjegavanja i prezira. Druženje s njima bilo je smatrano onečišćenjem: sjedanje za isti stol s carinikom činilo bi grešnim, odnosno nečistim onoga tko to učini.

Bludnice? I u Isusovo su vrijeme postojale bludnice, suvremenim rječnikom prostitutke, kojima je pružanje seksualnih usluga muškarcima bilo zanimanje, posao. Postojale su takozvane svete bludnice, žene koje su boravile u poganskim hramovima i koje su pružale seksualne usluge iz „vjerskih razloga“. Takva se prostitucija kod poganskih naroda smatrala nečim normalnim. I izraelski narod će stalno dolaziti u napast da se odaje sakralnoj prostituciji te će proroci vrlo oštro upozoravati da je to izdaja i udaljavanje od Jahve.

Bludnice nisu bile isto što i preljubnice. Preljubnica je bila udata žena koja je u braku činila preljub, koja je „varala svoga muža“. I takve su žene osuđivane, sve do ubijanja odnosno kamenovanja: još je Mojsijev zakon propisivao da ženu uhvaćenu u preljubu treba kamenovati, javno kamenovati. Ženu, ali ne i muškarca koji je s njom počinio preljub! Oženjen muškarac je, nadalje, mogao koristiti usluge bludnice: to se smatralo nemoralnim činom, ali ne i preljubom.

Još jedna vrlo važna stvar. Preljub je bio stvar izbora, slobodne odluke, dok prostitucija u većini slučajeva nije bila stvar izbora, nego stvar moranja, nužnosti. Općenito se rođenje ženskog djeteta u Isusovo vrijeme, a još više prije toga, smatralo sramotom i nesrećom. Žensko dijete je u najmanju ruku smatrano „nužnim zlom“, lošom srećom. Neki autori navode kako se događalo da roditelji ili ubiju svoju kćer nakon rođenja ili da je ostave na trgu, odnosno ulici. Trgovci robljem bi takvu djecu uzimali, odgajali ih i već od malih nogu pripremali i koristili za prostituciju. Tako su „već od najranijeg djetinjstva one odgajane i učene da budu prostitutke, to je jedino što su znale i mogle raditi da bi preživjele. Od djetinjstva je njihova sudbina bila zapečaćena“ (Marinko Pejić). Njima je prostitucija, dakle, bila gotovo jedini mogući životni izbor: nešto čime su zarobljene i iz čega ne mogu izaći kada i kako hoće.

Ivanov i još više Isusov primjer zorno pokazuju kako kod Boga nema unaprijed otpisanih, odnosno da se i carinici i bludnice – kao slika najvećih grešnika – mogu popraviti i obratiti. Oni povjerovaše Ivanu i Isusu. S druge strane, ni Ivanu ni Isusu ne povjerovaše oni koji su se smatrali pravim, velikim vjernicima. Ni nakon što su vidjeli da se carinici i bludnice obraćaju. Njima, zbog vlastite samodopadnosti i samoispravnosti, ne treba obraćenje!

Gore biti umišljeni, oholi vjernik, nego javni grešnik: gore, jer za javnog grešnika postoji mogućnost da se obrati, dok za uznositog i samoispravnog vjernika ne postoji iz jednostavnog razloga što smatra da se on, takav savršen kakav jest, ne treba obraćati, da ne može/treba postajati bolji. Visoko, štoviše „nebesko“ mišljenje o vlastitoj vjeri nije nimalo strano ni suvremenim kršćanima, onima koji se s nebeskih visina obaraju na grešni svijet, osobito onaj zapadni, i pri tome u sebi ne vide ni trunke iste te grešnosti. I njima bi se moglo dogoditi da ih upravo ti grešni, ti carinici i bludnice, preteknu u Božje kraljevstvo.

Na koncu, uzor kršćanima i kršćankama svih vremena nije ni jedan od dvojice sinova iz Isusove prispodobe, nego njezin tvorac, „treći Sin“. Sin koji i obeća i ispuni obećanje: on Ocu kaže hoću i izvrši obećano. Dakle, ni Kajin ni Abel, ni Ezav ni Jakov, ni mlađi ni stariji sin iz prispodobe o izgubljenim sinovima, ni sin „hoću pa neću“ ni sin „neću pa hoću“, nego treći sin: Isus Krist.

Stipo Kljajić