XXV. nedjelja kroz godinu | Idealist među gospodarima

Na pameti mi je što se još ima kazati, a da se ne ponavlja i prelijeva do ispraznosti. Isusova opomena o dva gospodara, kojima se ne može istovremeno služiti: Bogu i bogatstvu. Jer jedno se obožava, a drugo se prezire. A mjesto i jednoga i drugoga, i veličina u slovima se vrlo lako premješta s težišta. A gdje je uporište kršćana?

I tako, dok se vozim kući preko vikenda, u kraj u kojem sam odrasla, prebirem sve što je dan sa sobom donio. Promiču krošnje, u meditaciji, a preda mnom, za stolom, draga prijateljica, koja će jedne prilike završiti na svetoj sličici, jer je takva i jer joj je to dano. Za tim stolom, ona se prisjeća kako su vjernici u afričkim crkvama meditirali nad tekstom evanđelja. Boljih propovjedi kao tu, i tad, nigdje više nije čula. Življene  propovjedi zapisala je u jednom pismu iz Beni Abessa:

„Sve što se ima, spremno se dijeli s gostom ili slučajnim prolaznikom. Njihova duboka vjera u Boga Stvoritelja koji se brine za sva stvorenja daje smisao čitavom životu, tako da unatoč svim životnim nedaćama, osmjeha na licima ne manjka.“

Taj oblik solidarnosti, koji prožima sve druge vidove života, sve dotle da nitko nije sam, jer ona uporno ponavlja: „Tamo nema usamljenih, sve je zajednica“, neda mi mira. Gdje smo mi, i kakvi smo?

Vozimo se starim autobusom, vidio je mnogo putova, i vrata proklizavaju po nekoj svojoj volji, kapi kiše probijaju iz stropa, baš kao iz neke pećine, a razgovori su prisni i neposredni. Neki se već znaju, neki i ne, razmijenit će informacije o rodbini. I naravno, brižni bus staje na svakoj izmišljenoj stanici. Dakle, kuća u kojoj smo svi domaći. Posljednja od putnika, primičem se bliže većim staklima, i boljem pogledu, trebaju oči upiti što više zelenila, što više brežuljaka. Što duže gledam, jasnije mi je zašto se ovdje ostaje. A zašto ne, to mi vozač, na ulazu u grad u kojem sam odrasla, govori. „Ova je kuća prazna, evo i ova, ni ovdje nitko ne živi, dođu ponekad, u ovoj ovdje sam jedan čovjek živi, ovdje muž i žena umrli, i ova je napuštena, i ova je kuća pusta…“

Puste kuće. Među njih dvadeset, tri naseljene. Ljudi odlaze u blagostanje koje se odsvakud nudi, iskače, nameće, kao reklamna poruka. Ima i drugih razloga, s dostojanstvom su povezana. Ljudi su tamo gdje su autobusi uredni do sterilnosti. U ovoj maloj krntiji vode se važni razgovori. Voze nas tamo gdje se vidi tko smo, gdje smo i kamo ćemo prispjeti ako se ovako nastavi. Puste kuće.

A puste kuće ostaju, jer uvijek bolje postoji, i radni uvjeti, i on dalje govori kako funkcioniraju privatnici, sve je više njih, i sve manje radnika, konkretan je i precizan i nabraja: „Jedan dan slobodan, jedna sedmica godišnjeg odmora, plaća minimalna, ostalo se na ruke prima, penzija te znači čeka nikakva. A on sebi fino akumulira, samo sebi hrpa. Šire se, grade, izvoze, može se, preko leđa radnika. Samo šta će, kad im više niko ne ostane. Mladež što se sa mnom do škola vozila, sve je to vani otišlo. Što ih je ostalo, samo gledaju kako bi otišlo.“

Šta će biti kad više nitko ne ostane? Puste kuće. Slušam nas u tom autobusu, i riječi kao kapi kiše udaraju, u prozore bubnjaju, svaka kap navodnjava. Kako smo samo žedni i priče i primjera i poticaja. Pričanje je institucija nenadmašiva, i baš zato, stajanje za ambonom je takva povlaštena i snažna pozicija. Još uvijek može na ljude utjecati. Sa svetog mjesta opominjati one što se prema ljudima ne odnose kao prema svetinjama nego robovima, mogla bi nešto pokrenuti. Svaka kap navodnjava. Grijeh je utajama, prijevarama, korupcijama, nedostojnim plaćama tjerati ljude sa kućnoga praga. Grijeh se takvim bogovima klanjati, s njima u saveze stupati. Grijeh je to ne spomenuti. Prorok Amos iz današnjeg čitanja to ovako opisuje: „Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak za žito“. Ništa se nije promjenilo.

I onda se pojavi za stolom, u mislima moja draga prijateljica, i citira mi brata Karla, Charlesa de Foucauld-a: „Treba ljubiti pravdu, i mrziti nepravdu . I kada vlast učini kakvu veliku nepravdu, onda to treba reći. Nemamo pravo biti „nijemi psi“ (Iz 56,10) i bezosjećajni pastiri.

I poklanja mi knjigu, u kojoj brat Karlo, idealist iz pustinje, ovako opisuje svoje stavove o bogatstvu/siromaštvu:

„Bože moj, ne znam kako je nekima moguće da te vide siromašna, a rado ostaju bogati, da budu toliko veći od svojeg Učitelja, svog Ljubljenog, da ti ne žele sličiti u svemu…. vjerujem da te ljube, Bože moj, ali vjerujem da njihovoj ljubavi ipak nešto manjka…“ (Stopama Isusa iz Nazareta, str. 41-42)

Idealizam brata Karla, ne može biti nego darovan, treba taj teret isprositi. Jer, idealizam, ovakav kršćanski, nije lagan. Netko bi dovoljno mudar rekao: S tim idealistima uvijek neki problemi. I onda kao zadnji biser tog dana nastavio: Ali idealist idealistu nikada na cjedilu ne ostavlja.

Bar bi na oltaru trebalo biti kršćanskih idealista.

Roberta Nikšić