XXIV. nedjelja kroz godinu | Utjeha zaborava

Jedno je dijete, nedavno, tijekom radionice kojom se pruža psihosocijalna podrška osobama koje su doživjele traumatična iskustva reklo, otprilike ovako: „Toliko toga sam vidio na svome putu, i sada mogu razumjeti svakoga tko pati“. Danima mi ne izlazi ta njegova rečenica iz misli. Pri tome, nije to više rečenica, to je stav, životna mudrost. Ima ljudi, i veliki su to ljudi, njihova ih patnja čini boljima, empatičnijima. On je mislio na svoj tegobni put izbjeglice, sve od Afganistana, Irana, Sirije, Turske, Bugarske, Srbije, sve do Bosne. Svaka od tih zemalja za njega, dijete, imala je svoje nepravde. Umjesto da ga slome nevolje, on ih je prerastao. Srce mu naraslo. Danas, kad bi trebalo promišljati o praštanju, dijete me to uči misliti. Da iz svega što si vidio, što ti je učinjeno, izađeš kao bolja osoba. To mora biti Božji dar. Pamćenje koje nije postalo zlopamćenje, nego se u sućut preobrazilo. Iznad svega, sjeća se dobrote, mimo počinjena zla i nepravde. Traži dobrotu. A onda dobrotu i dijeli.

Možete reći da preuveličavam, da nije to baš tako, da u njegovoj ranjivosti vidim i tražim samo dobro. Možda. Svakako je njegov stav trezven, mudriji i za zdrav život bolji. Možemo, ili pamtiti nam zlo naneseno i čuvati ga u sebi kao otrov koji nam ne da rasti u dobroti, nego nas polako ubija, ili blagotvorno zaboravljati, otpuštati. Zdrav zaborav je melem. Zaborav naših sitničarenja ili preuveličavanja. Ima nas svakakvih, i ponekad se držimo zla koje nam je učinjeno kao utopljenici za posljednju slamku, a ne vidimo kako nas okružuju kopna mnogih mogućnosti. Ljepša i svjetlija od naših mračnih i tegobnih prenemaganja nad zloćom i podmetanjima koje nam drugi ljudi redovito čine.

Praštati uvijek iznova, jer nema dana da nas neće u nečemu zakinuti, znači vidjeti mnoge druge mogućnosti. Oko nas i izvan nas. Nije zlo i nepravda ono što čine da se svijet vrti i obnavlja. Naprotiv. To je ljubav i dobrota. Pamtiti i zlopamtiti je najsličnije kavezu u koji smo svojevoljno ušli da tavorimo. U nepomičnosti. Zlopamtilo je kaljuža u kojoj nema providna dana. Zauvijek smo u vlasti onih koji su nam nepravdu učinili. Kao da ne znamo bez njih živjeti. Od njih oslobođeni. Potpuno nas je onda zlo osvojilo. Samo se njemu prepuštamo. Zlopamtiti znači i hraniti onu malu žrtvicu koja čuči u nama, strašljiva i podmukla, bijesna i ogorčena i stalno traži potvrdu svoje vrijednosti. Da je sama, da je povrijeđena, da je zanemarena i sve drugo što nas boli. Praštati, svima praštati, što su taj dio nas povrijedili znači izlaziti iz svojih kaveza, znači osloboditi se, znači živjeti. S pogledom u budućnost. To znači osloboditi se od sebe, od svoje uvrijeđene veličine. Takvi slobodni ljudi žive i grade. Kreativni su, mudri, praktični. Kao dijete s početka, vide druge. Vide njihovu patnju. Razumiju i njihovu grešnost.

Praštanje je korak u budućnost. Proces. Koji traje. Cijeli život. Ono je pozitivnost. Povjerenje u Boga, u dobrotu koja iscjeljuje naše rane, našu povrijeđenost, našu potištenost. Naše tjeskobe. Ima ljudi koji su nezamislivo zlo preživjeli, pa žive vedro, optimistično. I nije im bilo lako do tog mira doći. Ima i onih drugih. Koji su zbog silnog zla onemoćali, zanijemili. Važno je biti u svemu kao ono dijete. Vidjeti patnju drugih. Iz toga biti solidarni. Jer na to smo pozvani. Vidjeti druge, i biti tu za njih. Onda je i lakše praštati. Jer vidimo cjelinu svijeta. U njoj svi žeđaju za dobrotom, za ljubavi. Za oprostom. I pomirenjem.

Roberta Nikšić