XXIV. nedjelja kroz godinu – Evanđelje ljubavi i milosrđa, prispodoba nade

 Lk 15,1-32

Za ovu prispodobu o ocu i dvojici sinova teolozi i bibličari kažu da je evanđelje u Evanđelju. Iz nje možemo pročitati Isusovo shvaćanje Boga koji je milosrdan i uvijek oprašta čovjeku koje se iskreno kaje za svoje propuste. I u naše vrijeme nitko nije oslobođen grijeha, pogrešaka, promašaja. Svi smo mnogo puta pogriješili, pali ili čak doživjeli životne neuspjehe. Svi smo se ponekada osjećali neshvaćenima, nenagrađenima za svoja djela, mnogi su se razočarali i u Boga i sebe, ali i u svoju životnu okolinu. Mnogi smo znali makar u sebi reći kako više za nešto u životu nismo dostojni ili kako smo se izgubili na svome životnom putu.

Luka jedino progovara o prispodobi o ocu i dvojici sinova i usko je povezana s još dvoje prispodobe koje se nalaze u ovome petnaestom poglavlju: o izgubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi. Ono što sve tri prispodobe teološki međusobno povezuje u jednu cjelinu jest obilježje izgubljenosti, uporno traženje izgubljenoga i radost zbog nađenoga. Ključna su četiri glagola: izgubiti se – tražiti – naći – radovati se. No postoji među njima i ključna razlika koju se ne smije zanemariti. U jednoj je prispodobi izgubljena ovca, dakle životinja bez svijesti slobode i odgovornosti, u drugoj je izgubljena drahma, dakle mrtva stvar, a u trećoj je izgubljen sin, živo biće koje ima slobodu u izboru svojih čina, ali i odgovornost za učinjeno. Kroz ove razlike treća prispodoba ima svoje dublje značenje. U sve tri prispodobe je istaknuto Božje milosrđe i Božja ljubav. Upravo s petnaestim poglavljem započinje tema o Božjoj skrbi za izgubljene, malene, siromašne, odnosno za sve one koji trebaju Božju pomoć. Isus svojim primjerom stalno ukazuje da Bog nudi oproštenje grešnicima, te da se uvijek raduje njihovu povratku. Isus i grešnicima priznaje ljudsko dostojanstvo.

U modernom svijetu sve je više i više mladića i djevojaka koji odlaze od svojih kuća, od svoga oca i majke u svijet tražiti nešto drugo, nešto bolje. Odlaze od roditelja, ne žele kako kažu ničiju torturu, žele slobodu. Neki se nakon nekoliko dana vrate, pokaju, i trče u očev zagrljaj i govore, oprosti, neki se ne vrate nikad. Žele biti slobodni i sami svoji gospodari, a pitanje je otvoreno: kako završe? Iako je riječ o ocu i njegovim sinovima, ovo nije samo pouka kako se roditelji trebaju odnositi prema djeci i djeca prema roditeljima, već je to slika odnosa čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku. Poruka nama glasi: VRATITE SE OCU!

Nakon što mlađi sin ode od svoga doma, otac nestaje sa scene, a sin postaje središte. No što se više udaljava od oca i kako počinje živjeti prema vlastitom shvaćanju slobode, nastaju sve veći problemi. Nema od čega da živjeti, nema prijatelja da se druži te od sina postaje najamnik i sluga. Duboka nevolja tjera čovjeka na postavljanje pitanja o samome sebi i o svome prijeđenome putu. Tako je bilo i u slučaju mlađeg sina. Povratak sina ide suprotnim smjerom od odlaska od kuće. U prethodnom sin je najprije napustio oca, pa se onda otuđio i od sebe. Sad ponajprije mora doći samome sebi, pa se tak nakon toga može vratiti ocu. Dolazak samome sebi događa se opet u sjećanju na očevu ljubav koja je bila jako velika prema njemu.

Preokret nastaje onda kad odluči oca nazvati ocem: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Upravo se sada vidi koliko je bilo važno što otac nije htio spriječiti njegov odlazak. Da je to učinio bilo kojim prisilnim sredstvima, on bi u njemu ubio onaj ostatak sinovskog odnosa i tako bi zauvijek izgubio sina. Očeva ljubav, koja je postojala i prije odlaska, bila je ključna za povratak kući.

Otac naređuje da se brzo iznese najljepša haljina, i da u nju obuku sina povratnika, da mu stave prsten na ruku i sandale na noge. Sve to izražava očevu odlučnost da ga primi kao sina u svoju kuću. Ljubav i velikodušnost idu još dalje. Otac priređuje veliku gozbu kao znak neizmjerne radosti zbog sina koji se vratio, zbog sina koji je bio mrtav i oživio, bio izgubljen i našao se. Valja nadodati da je neobično očevo ponašanje. Ovdje ključnu ulogu ne igra sinovljevo kajanje nego očevo milosrđe i ljubav.

Drugi je prizor završio rečenicom: I stadoše se veseliti. Ovom rečenicom mogla je završiti cjelokupna prispodoba. Razlozi za napetost su nestali, sin se vratio a otac ga radosno dočekao, ali tu nije kraj. Upravo zadnji dio prispodobe govori da u igri cijelo vrijeme nije bio samo mlađi sin nego i stariji. Iako se on nije pojavljivao u prvom planu, on je ipak tu i sada odjednom otvara novu napetost.

I stariji se sin također vraća kući, ali njegov je povratak drugačiji od onoga mlađeg sina. On je stalno živio s ocem. Izvršavao je sve ono što mu je otac nalagao. Nažalost, ima posve drugačiju logiku života nego što je ima otac i mlađi sin. Onoga dana kada se mlađi sin vratio, stariji je obrađivao njivu. I tako umoran dolazi kući gdje čuje veselje. Sluge ga informiraju o čemu se radi zbog čega odbija ući u kuću. Smatra da ne želi biti u kući u kojoj ima mjesta za njegova razmetna brata.

No otac i u ovom prizoru ima presudnu ulogu. Bez ikakva problema izlazi i pred ovoga sina i pokušava mu kroz razgovor otvoriti oči za stvari koje nije uvidio. Pozivajući se na pravo i pravednost, možda je stariji sin ovdje i upravu. Mlađi bi trebao snositi kaznu zbog lošeg ponašanja. Tim zaboravlja najvažniju stvar. Zaboravlja očevu ljubav i milosrđe. Upravo pomoću te ljubavi otac prima svoga mlađeg sina sav radostan. Ali istu tu ljubav nudi i starijem sinu da se oslobodi svoga egoizma i tako otvori se životu. Pomoću te ljubavi i njega priznaje svojim sinom i poziva ga da se raduje zbog povratka mlađeg sina. Izgleda da on tu ljubav odbija čime se pokazuje da otac ima više problema s njim, s njegovom zatvorenošću, nego s promašenim životom mlađeg sina.

Prispodoba o dvojici sinova i njihovom ocu ostaje nedovršena. Iako je završila, ne znamo što je se na kraju dogodilo. Da li je stariji sin ušao na slavlje i time oprostio mlađem ili je to odbio učiniti. Tim otvorenim završetkom autor i nas stavlja u istu situaciju. Na ispitu je i naša ljubav i sloboda. Kako bi se mi ponijeli u ovakvoj situaciji: Bismo li oprostili ili ne?

Misao vodilja ove prispodobe jest ljubav. Jer da nema ljubavi ne bi bilo ni ovakvog odnosa oca prema svojim sinovima. Oba sina trebaju očevu ljubav, svatko na svoj način. Bez očeve ljubavi mlađi bi sin propao, a bez iste očeve ljubavi stariji bi sin ostao u ljutnji izvan očinske kuće. I u jednom i u drugom slučaju očeva ljubav otvara budućnost svojim sinovima, a da to oni nisu zaslužili. Riječ je o bezuvjetnoj ljubavi koja nije određena niti odlaskom mlađega sina, niti ljutnjom starijega. Osnovna teološka istina ove prispodobe jest: Bog ljubi sve ljude jednako.

Ljubav koja se očituje u prispodobi o ocu i dva sina završava velikom radošću. Radost koja i druge poziva da u tome sudjeluju. Prema tome poruka koja proizlazi iz ove prispodobe jest poruka života i radosti. I život i radost temelji se na očevoj ljubavi. Bez nje mlađi bi sin ostao izgubljen i mrtav, a stariji zatvoren u svojem svijetu koji bi se pretvorio u prokletstvo. Upravo će zbog Božje ljubavi svatko od nas ponovno živjeti u Božjem kraljevstvu. Živjeti i radovati se. Nije li zato ova prispodoba evanđelje u Evanđelju kako rekosmo na početku.

Ivan Pilić, polis.ba