XXIII. nedjelja kroz godinu | Praznom posudom pred Gospodina

Jedno od najdramatičnijih čovjekovih pitanja je koji je njegov smisao? Ono nas ponekad jedva čujno dotiče, a nekad toliko glasno odzvanja da sve drugo paralizira. I što je njegova jeka jača, to je naša potreba da prigrlimo bilo kakav prigušivač snažnija. Smisao nas pokreće, on je razlog zbog kojeg ustajemo i navečer liježemo, zbog kojeg brinemo o sebi i svijetu oko sebe. I nije ga lagano pronaći, ne zato što je toliko apstraktan, već zato što put do njega treba biti osoban da bih ga prigrlila.

Često se dogodi, kod nas vjernika da potragu za tim pitanjem prepustimo Bogu. Od Njega očekujemo neka gotova rješenja u vidu Njegove volje, koja će se poprilično poklopiti s našim očekivanjima i tu se nalazimo u problemu. Današnje prvo čitanje nam progovara: “Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin?”

Bog nas stvara u ljubavi, sposobne da ljubimo i budemo ljubljeni. Ljubav postavlja kao temeljni parametar svakog našeg djelovanja. Primjer nam je dao kako želi da bude među nama. Došao je na ovaj svijet, postao čovjekom i sve nam vrlo plastično pokazao, poput roditelja koji uči dijete nekim najosnovnijim funkcijama. Ali nama to nije bilo dovoljno, jer evo dva tisućljeća nakon, još uvijek griješimo u početnim koracima. Biramo zajednice u kojima ćemo se dobro osjećati, u kojima će članovi biti po našem gustu, vrlo lako osuđujemo i odbacujemo sve one koji nisu “po zakonu”, ne prihvaćamo, ne praštamo, ne liječimo. Rekla bih, radimo puno toga suprotnog od onoga što nam je On svojim životom pokazao. Stoga nas današnja čitanja pitaju, jeli život kakvim živimo, mi i naša zajednica ispunjenje Božje volje za nas? Jeli to djelo Duha ili čovjeka? Jeli ovo put kojim se može pronaći smisao?

Promatrajući različite rasprave u javnom prostoru, ne mogu sa žalošću ne primijetiti da najteži jezik koriste moja braća i sestre katolici. Jesmo li mi zajednica u kojoj se Onezima može poslati drugome bratu kao brata? Jesmo li zajednica koja je zaboravila na svoje vlastite ideje i navezanosti i slobodna je za da stvara i oblikuje se u ljubavi? Trudimo li se prepoznati svakoga pojedinca, doživljavati ga kao dar i pomagati mu da pronađe svoje mjesto pod suncem? Jesmo li svjesni da je svaka duša stvorena od Gospodina, i ako bilo koja izostane, njen nedostatak bit će vidljiv u kuli Njegova Kraljevstva? Računamo li da je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv, i da ga je baš takvoga Bog htio i da je baš takav došao na ovaj svijet da ga oplemeni? Zašto ga tako lako puštamo od sebe? S kim se sukobljavamo? Koga branimo? Stvoritelja od njegova stvorenja? Ako Bog nije odustao već i dalje ljubi, tko smo ja ili ti da ih guramo na margine naših srdaca i zajednica?

Ako vjerujemo da se smisao života možemo pronaći u odnosu s Bogom, onda je potrebno da isključimo svoja očekivanja i još jednom pokušamo susresti toga istog Boga. Današnje evanđelje progovara: “Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik”, i ne misli se pod tim samo na materijalno, već i na ono intelektualno i duhovno što je samo naše i što smo sami izgradili, bez zajedništva i ljubavi. Neka nam i ova nedjelja bude poticaj da pristupimo Gospodinu poput prazne posude željne Njegove ljubavi i mudrosti, kako bi nas oblikovao i učinio sebi sličnijim.

Ana Marčinko