XXIII. nedjelja kroz godinu ꟾ Iznova slušati – iznova tražiti riječi

Mk 7,31-37

Nakon ljetnoga odmora većina nas započinje nešto novo ili iznova kreće u svoj stari posao. Vrijedno je sve započeti s pouzdanjem u Boga, s Božjom riječi. Današnji odlomak Markova evanđelja nudi nam nekoliko korisnih orijentira da krenemo u novi život ili da obnovljenom snagom započnemo svoj stari posao, da svoje povjerene zadatke činimo na nov, izvanredan način.

Prvo što se od nas traži po današnjem evanđelju za nasljedovanje Isusa jest podatak koji trebamo uzeti ozbiljno i dosljedno: djelovanje u višereligijskoj sredini, štoviše djelovanje u stranom kontekstu. Naime, Isus, piše Marko, vratio se iz «krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske». Od Sredozemnoga mora, od feničkih, poganskih mjesta, Isus prolazi kroz svoj kraj i dolazi u još jedan tuđinski predio – u Dekapolis (Deset gradova, vjerojatno deset bliskih mjesta, područje s onu stranu Jordana, na istočnoj granici Rimskoga Carstva). Evanđelje kaže da Isus djeluje izvan svoga zavičaja, izvan Galileje. Današnjem evanđelju prethodi ono o ženi strankinji iz Tira koja je tražila da joj Isus pomogne i ozdravi bolesnu kćerkicu. Ta se žena «pobunila» na Isusovo rezerviranje dobrote samo za svoje sunarodnjake u slici «mrvica za psiće s gospodareva stola».

Spomenuta zgoda sa ženom iz Tira te ozdravljenje gluhog mucavca o kojem izvještava današnji odlomak Markova evanđelja, vjerojatno također nežidova, zbivaju se u kontekstu stranosti, u krajevima gdje Isus i njegov narod ne predstavljaju većinu nego manjinu. Isus je, nema sumnje, najprije djelovao među svojima, ali ga ništa nije priječilo niti zadržavalo da ide i pomogne tuđincima. Štoviše, na dosta mjesta Isus strance postavlja primjerima vjere i povlaštenim primateljima Božjega milosrđa.

Nije lagano kao manjina živjeti u većini tuđinaca, nije lagano podnositi drukčije a kamoli ljubiti religijske i narodne protivnike i neprijatelje. I nitko nikoga, ni nas nitko na to ne može prisiliti bez našeg uvjerenja i volje. Ono što je sigurno, ono što Isus čini jest da naviješta Boga koji je osjetljiv za potrebite, i Isus pomaže strancima u nevolji. Što prije prihvatimo da drugoga puta od puta mira i poštivanja, dijaloga i pomaganja nema, kao i da nema «čiste» samo «naše» zemlje, i što prije povjerujemo da živimo u svijetu «tuđinaca» te da – na Isusov način – trebamo biti osjetljivi i solidarni sa strancima, to ćemo prije izići iz svojih strahova, groznica i nervoza, to ćemo prije izići iz svojih sebičnosti i uskoća i uputiti se u izgradnju svijeta po mjeri evanđeoskoga bratstva i sestrinstva.

Osim zahtjeva za izlaskom iz «svoga», često zarobljujućeg straha i besplodne skučenosti prema drugima, današnje evanđelje – sve na primjeru Isusova ponašanja – poziva nas da se na nov način uputimo u svoju svakodnevnicu kroz obnovljeno slušanje i obnovljeni govor. Marko piše da je u krajevima Dekapolisa Isus izliječio nekog gluhog mucavca, čovjeka koji nije mogao ni čuti druge niti je bio sposoban ispravno govoriti. Roditelji koji imaju dijete koje ne čuje ili dijete koje ne umije govoriti, ili koje je i jedno i drugo, koje je gluhonijemo, znaju što to znači i koliko je čovjek doista uskraćen kao čovjek ako je bez sluha, odnosno ako ne može govoriti ili muca. Slično je naravno i s vidom ili nekim drugim nemoćima.

Nama, većini zdravih kršćana, koji imamo sposobnost slušanja i sposobnost govorenja, koji o slušanju ili govorenju možda uopće i ne razmišljamo, ovo evanđelje ukazuje na nužnu obnovu naše stare, zastarjele prakse kojom smo stigli u nerazumijevanja, zapleli se u nesporazume, zalutali u slijepe ulice krivih tumačenja, teretnih svađa i šutnje, vike i prezira ili uništavajućeg nekomuniciranja. Na novom početku, bilo da je riječ o novim poslovima, novoj školskoj godini, bilo da je riječ o nekom novom pothvatu ili novoj komunikaciji, vrijedi iznova obnoviti našu spremnost na slušanje i sposobnost da pristojno, plemenito i istinito govorimo. Trebalo bi iznova krenuti ne samo puko slušati nego čuti svoje bližnje a i daljnje, drage i nedrage, čuti ih što su doista rekli, što bi željeli kazati, što im je pri srcu. Možda ih još nismo istinski čuli, možda vape da ih saslušamo, da osjetimo radost kao i težinu njihove priče, rane njihove prošlosti ili da osluhnemo domete njihove čežnje da ostave ili odbace staro i iziđu u novost života.

Vrlo je loše, pa i nekarakterno, a tako se često događa, da drugoga i ne slušamo ili čujemo tek na pola, ili čujemo ishitreno, jedino ono što želimo čuti ili čujemo posve krivo, ili izmišljamo, lažemo i spletkarimo da je netko rekao nešto što uopće nije rekao. U svakom slučaju, raznovrsna je gluhoća, mucavost i nijemost i nas kršćana!

Isus je gestom utiskivanja prstiju u uši osposobio gluhoga da čuje, a pljuvačkom (onako kako nanosimo pljuvačku na ranu), razvezao njegov jezik da bi mogao razgovjetno reći ono što misli. Ne djeluje baš estetski Isusovo utiskivanje prstiju u uši ni pljuvačka na tuđem jeziku. Ma sve djeluje «nasilno». Gluhoga mucavca, piše Marko, «donijeli» su Isusu. Nije on k Isusu došao sam ni svojom voljom, nego je prisilno donesen. Trebamo li mi koga donijeti k Isusu? Ili treba li nas netko – gotovo prisilno – donijeti k Isusu da počnemo slušati, da počnemo govoriti, ili smo tvrdo začepili uši, slušamo što želimo čuti ili šutimo i govorimo bez obaziranja na druge? Trebamo li se nekome predati, povjeriti da nas dotakne, netko kao Isus koji dodiruje da ozdravi? Dodir s molbom prema nebu, s molitvom Bogu za sreću, zdravlje i blagoslov drugoga, istinska je komunikacija.

Evanđelje kaže da Isus gluhoga mucavca ozdravlja dodirom i riječju effata – otvori se. Isus i nas želi otvoriti za slušanje. Također, uči nas da ne griješimo govorom, bilo da grešno šutimo bilo da grešno brbljamo. Nitko od nas nije stručnjak jezika, majstor govora, nego se čitava života učimo i slušati i govoriti. Redoslijed je jasan: prvo treba slušati (čitati), mnogo slušati (i čitati), pa onda govoriti (i pisati), tražiti najprikladniju riječ. A i onda, kada mislimo da smo sve učinili, treba ostati skroman da nismo kadri dobro slušati i iskreno i istinski govoriti.

Kada, dakle, ove jeseni započinjemo iznova svoje životne putove, započnimo ih najprije molitvom Isusu da nas uvijek iznova «otvori» za pozorno slušanje naših bližnjih i ljudi koji nam stižu ususret ili s kojima živimo; da nas Isus nadahne za razborito govorenje istine i za razgovaranje u ljubavi pa i s onim ljudima koji ne dijele naše iskustvo i naše stavove.

Izmičemo od onih koji ne znaju slušati. Ne vjeruje se ni Bogu koji nije u stanju čuti onoga tko ga za nešto moli, niti je lagano družiti se s onim koji ne govori razumljivim jezikom istine i ljubavi. Isus iz Nazareta Božje je uvijek otvoreno uho te utješna i spasenjska riječ, u svijetu koji je složen i pluralan i u kojem postoje toliki znani i strani koje je potrebno čuti, saslušati i koji su žedni vedra govora i radosne riječi života.

Fra Ivan Šarčević