XXII. nedjelja kroz godinu | Sposobni za besplatnost

Lk 14, 1.7-14

Jedne subote, dok je Isus blagovao s nekim prvakom farizejskim, “promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu…”. Isus pozorno i budno promatra svakodnevne događaje u koje je uronjen, crpeći iz njih dragocjena učenja: njegova mudrost, osim iz relacije s Ocem, proizlazi i iz njegova prianjanja uz stvarnost. O Božjim djelima pripovijeda polazeći od najobičnijih događaja, shvaćenih njegovim pronicavim srcem koje zna slušati (usp. 1 Kr 3,9).

U ovom slučaju, Isus iznosi prispodobu kojom upozorava na protagonizam onih koji traže prva mjesta na gozbama, riskirajući da ih domaćin degradira na posljednje mjesto, ako dođe značajniji gost. Inspiriran je retkom iz Knjige mudrosti gdje se također ističe da je “bolje da ti se kaže: ‘Popni se gore’ nego da te ponize” (usp. Mudr 25,6-7). Isus uočava želju za isticanjem onih koji se laktaju, koji “vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama” (Lk 20,46), onih koji vole da ih se naziva velečasnima, prečasnima, monsinjorima, stožernicima, predsjednicima…, često samo da bi se pokazali moćnima u očima drugih. Zato upozorava da ne umišljamo, nego da znamo poslušno ostati na svom mjestu, na onome što Bog svakome od nas odredi. To je pitanje skromnosti, nemanja super-ega koji zasljepljuje i navodi da vjerujemo da vrijedimo više od drugih. Ako se već želi birati mjesto, Isus traži da se odlučimo za ono posljednje, kao što je i sam učinio, on – Učitelj “blaga i ponizna srca” (Mt 11,29), koji se “ponizi postavši poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8): zato ga je Bog uzvisio, pozvavši ga iz smrti u vječni život (usp. Fil 2,9-11).

Isus zatim izgovara izreku koja je postala poznata: “Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen”. Pred Bogom je svaki čovjek postavljen na pravo mjesto, a ruka Gospodnja uzdiže ponizne i spušta ohole (usp. 1 Pt 5,5-6), kako pjeva Magnificat (usp. Lk 1 ,46-55). Međutim, valja imati na umu da je takozvana “poniznost” vrlo teška vrlina za život, o kojoj bi bilo bolje šutjeti, jer postoji opasnost od generiranja perverznih stavova lažne poniznosti, “pobožnjačkih” strategija i taktika, odnosno da se u potrazi za posebnim zaslugama izrode upravo ona ponašanja koja Isus proziva.

Tada Isus kaže svome domaćinu: “Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe”. Tužno je ovo Isusovo zapažanje u kojemu iznosi razmišljanje mnogih koji, nesvjesno, govore: “Budući da su nas pozvali k sebi, sad je red na nama”, prema logici utilitarne razmjene koja niječe svaku besplatnost. Da se razumijemo: i danas se, i više nego u prošlosti, događa upravo tako. Mi kao da više nismo u stanju slobodno pozivati ​​druge u svoj dom, jer u nama dominira idol uzajamnosti, interesa, zarade.

No Isus otkriva “ludost” Boga koji na gozbi u Kraljevstvu najbolja mjesta dodjeljuje siromasima, prva mjesta posljednjima (usp. Lk 13,30). Tako potvrđuje da osoba koja želi biti njegova učenica ili učenik mora iz svog srca i ponašanja izbaciti sve što je nadahnuto logikom “uzajamnosti” te biti sposobna za besplatnost. Uostalom, on je to već rekao paradoksalnim riječima: “Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj” (Lk 6,30-35). To je logika koja je poticala Isusovo djelovanje. Davao je prednost najmanjima, onima koje su svi zanemarivali, da im govori o Božjoj blizini. Na taj je način Isus izrekao Boga koji kaže: “Ja, Gospodin, koji sam prvi i bit ću ovaj isti s posljednjima!” (Iz 41,4), te nam je pokazao svoje lice.

Ni Euharistija koju slavimo, ako je otvorena samo onima koji se osjećaju dostojnima i pravednima, isključujući siromašne i grešnike, nije Kristova Euharistija, nego “naša” euharistija: religijska, ali svjetovna gozba, ne prema logici evanđelja! Ona “nije nagrada za savršene, već velikodušan lijek i hrana za slabe” (Papa Franjo, EG 47). Euharistijsku gozbu priprema Gospodin koji poziva sve, osobito one koji se smatraju nedostojnima, jer nije grijeh ono što se protivi spasenju, nego smatrati se “dostojnim”, opremljen osobnom pravdom: to sprečava zajedništvo s Bogom i s braćom i sestrama (E. Bianchi).

Poznavajući Očevo srce, on stoga zaključuje: “Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih”. Blaženstvo koje je svojstveno ljubavi koju je živio i učio Isus je radost ljubavi na gubitku, u svijesti da je ljubav nagrada za one koji vole. To je blaženstvo onih koji se kao jedinoj nagradi nadaju zajedništvu s Bogom u Kraljevstvu. Da, “imati u sebi iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu” (usp. Fil 2,5) već nas danas vodi sreći: živjeti s njim i poput njega naša je blagoslovljena radost.

Branko Jurić