XXII. nedjelja kroz godinu | K čistoći odnosa s Bogom

Mk 7,1-8.14-15.21-23

U svakom narodu i zajednici, režimu i instituciji, i u svako vrijeme, postoji vrsta ljudi kojoj je glavni posao kontrola drugih. Neki se čak promeću u uhode i doušnike. Čak ako ih njihovi «nadpolicajaci», loši autoriteti, i nisu unajmili za tu nečasnu rabotu, ako i nema nekoga tko ih plaća ili ih za nešto, nekakav grijeh ili slabost ucjenjuje, takvi to čine sami od sebe. Nitko pa ni oni nisu rođeni kao vrebaoci ponašanja svojih bližnjih, nego su to postali stjecajem okolnosti, možda najprije kroz trač o drugima da steknu naklonost svoje radoznale majke ili svoga nesigurnog oca, ili nedoraslog odgojitelja i poglavara, ili da poberu odobravanje među takmičarskim vršnjacima; možda su to postali iz straha ili ugode, iz srebroljublja ili častohleplja za višu poziciju.

Neki od takvih žive s patološkim osjećajem nepriznatosti i nezasitne potrebe da se predstave onim što nisu. Duboko nesretni, oni ne uvećavaju dobro, nego, kako inače činimo mi ljudi, žele učiniti druge sebi sličnima, pa tako oni nesretnici, unesrećuju druge. Teško mogu prijateljevati jer ih goni destruktivni poriv da omalovaže pa i ponište dobro, da razvrgnu dobre odnose, i da se na tim razvalinama relacijâ, na svađama i sukobima, šepure kao tobožnji spasioci, da kriče uokolo kao pijetlovi na bunjištu, na tuđem smetlju kojega ne mogu ostaviti nego od njega žive, i uvijek ga iznova prekopavaju.

Na početku današnjeg odlomka iz Markova evanđelja, a nije to jedino mjesto te vrste u evanđeljima, piše da su iz Jeruzalema u Galileju, razdaljina nimalo malena ako se imaju u vidu ondašnja prometala, potegnuli farizeji i pismoznanci s ciljem da uhode Isusa, da provjere razmjere «pojave nazaretskoga učitelja» i da to, po potrebi, dojave na odgovarajuće mjesto. Tim isljednicima cilj je razobličiti «kriva» ponašanja i jednako tako pokazati sebe ispravnima. Njima nije stalo da vide što Isus doista govori i radi, do biti, nego da ga, već unaprijed «osuđena», utjeraju u kakvo loše djelo. Nije u pitanju je li Isus njima ili uopće išta loše učinio, oni se time ne bave, nego se bave uništenjem dobroga.

Oni koji vrebaju na Isusovo ponašanje, konkretno na pranje ruku Isusovih učenika prije blagovanja kruha, nisu nipošto bezvezni ljudi, pogotovo ne nereligiozni, nego, jedni – farizeji, izrazito pobožni, drugi – pismoznanci, vrlo školovani. Prvi su doista prvi po količini molitava, postova i pobožne prakse. Drugi su doista prvi u poznavanju svih propisanih sitnica. Kao čuvari običaja i znanja, «uzori» religijske prakse i «stručnjaci» njezina tumačenja, uključili su se u harangu protiv Isusa i njegovih učenika. Kad god ponestane duha razigranosti i ljepote života, kad se ne živi istinsko poslanje proslave Boga i služenje ljudima, kad se bilo iz obijesti preobilja ili iz lijenosti ljudi ne bave korisnim poslom, onda nastupa bavljenje izvanjskostima, cijeđenje komarca, kako bi rekao Isus; onda se umjesto Božjih zapovijedi za cilj i kriterij postavljaju ljudske a ne Božje uredbe, onda se mjerka položaj ruku, sjaj haljina i marka predmeta…

Kad čovjek izgubi ili mu se izmakne temeljno uporište, kad odmakne od intimnog razgovaranja s Bogom, kad razvrgne strpljivo i otvoreno prijateljevanje s ljudima, kad se vjernički i moralno uruši ili poremeti ljestvicu svetinja, onda se takav čovjek sav zdadne na izvanjsko pokazivanje, na ritualizam, na demonstriranje gestama i uniformama, čišćenjima i redanjima, štapovima i kapama, grbovima i prvim mjestima, ljeporječivim sloganima i naklonima, doktoratima i mrtvim znanjem… Bez temeljnoga odnosa s Bogom vjernik se pretvara u dokazivanje svoje nepostojeće iznimnosti, u slijepi posluh mrtvim rubrikama i procedurama, okamenjenim običajima i davno oprobanim stavovima samo da se one bolje, one s duhom i slobodom vjere što više diskreditira a sebe osvijetli kakvim se nije. Pritom, uplašeni za sebe i da se pokažu što boljima, takvi za nadziranje dobrih lako nalaze sebi slične, čak i posve različite, kao što su se u kontroli i uhođenju Isusa združili inače dosta različiti, farizeji i pismoznanci. Na djelu je lažno prijateljstvo jer «nadzornike» udružuje ista strast za licemjernim predstavljanjem i paranoično nepodnošenje dobroga – ovdje neprijateljstvo prema Isusu.

Današnje evanđelje svevremeno je u svom značenju i poruci. Isus sam ponavlja ono što je stoljećima prije njega izrekao prorok Izaija, ali i na drugi način drugi Božji ljudi. Riječ je o tome da vjernici, i na nas današnje to se odnosi, časte Boga samo usnama, a ustvari su daleko od Božjega puta. I mi se više držimo naših/ljudskih uredbi, nego što poštujemo volju Božju; grčevito se hvatamo običaja i izvanjskih obreda i čišćenja, nego što Bogu možemo izreći svoju najiskreniju riječ. I Isus kao da nastavlja, kao da hoće kazati i nama: što ste više iznutra nečisti, to više čistite svoje posude, perete ruke i gizdate se izvana; što ste nesigurniji u odnosu s Bogom, toliko je više vašeg vanjskog demonstriranja vjere.

Nema sumnje, Isus nas poziva da se ostavimo licemjerja i krenemo u iskren odnos s Bogom i s ljudima. Poziva nas k unutarnjoj i ničim zamjenjivoj čistoći. Traži od nas da ostavimo liturgijski ekzibicionizam (posvijestimo si koliko je suvišnog sučeljavanja oko pričešćivanja na usta ili na ruku, koliko uličnih ili pred bolnicama demonstracija za život, koliko duhovne torture u vlastitoj obitelji i među najbližima, koliko kontrole drugih kako se krste, koliko puta koriste riječ hrvatski, kada i kako kleknu…).

Nisu nevažna obredna čišćenja i pranja, nisu nevrijedni ljudski običaji i predaje. Naprotiv! Isus ništa od toga ne želi dokinuti, niti podržava ikakvu aljkavost i neurednost. Njemu je stalo da sve svoje učenike potakne na bitno, da im se ne dogodi da manje važno stave na prvo mjesto, nego da sve svoje snage, misli i djela, najprije i uvijek usmjere na čistoću srca pred Bogom.

Isusu je važno da njegovi učenici ne budu dvolični (poput farizeja i pismoznanaca), nego da svoju nutrinu, ondje gdje se začinju sve ljudske sreće i nesreće, oslobode svake zle namisli. Tko se iz svoje nutrine, iz dubine svoga bića druži s Bogom, razgovara i prijateljuje s Isusom, njegovo srce ne može biti otrovano nadmetanjem i pokazivanjem, uhođenjem i nadzorom, pohlepama i požudama; taj ne može imati zlo oko, neće druge prezirati niti se nad drugima razmetati svojom pravovjernom duhovnošću ni neupitnim znanjem.

Na koncu, priznajmo, svatko pojedinačno – i sam sam to nezamjenjivo dužan činiti – ne možemo a da ne promatramo pa i kontroliramo druge, da se s drugima ne mjerimo, da druge ne gledamo uznositim prezirom, da – možda i kada sebi ne želimo biti iskreni – ne mislimo dobro svome bližnjemu.

Isus nas danas poziva da se očistimo od svojih opakih namisli, da ostavimo zaokupiranosti i nadzore nad drugima, da se obratimo od svojih farizejskih licemjerja i pismoznanačkih umišljaja, da uvijek autentični hodimo pred Bogom i s Isusom. Iz tog čistog unutarnjeg središta ozdravit ćemo od svojih uhođenja, oboljelih znatiželja, tračeva i isljedničkih patologija. I tek tako, iznutra obnovljeni, moći ćemo uputiti se ususret bližnjima.

Čisto srce gleda Boga. A tko iskreno stoji pred Bogom, nepatvoreno i čisto odnosi se prema ljudima.

Fra Ivan Šarčević