XXI. nedjelja kroz godinu | Ubi bene, ibi patria! A gdje je Isus?

Jš 24,1-2a.15-17.18b; Iv 6,60-69

Sveto pismo na prvo mjesto, kao najteži grijeh, stavlja idolopoklonstvo ili krivovjerje. Ni ubojstvo ni bludništvo, kao druga dva najteža grijeha, nisu veća od njega. Nama današnjima govor o tim grijesima, posebno o krivovjerju, o kršenju prve Božje zapovijedi ne predstavlja nešto uznemirujuće. Iskreno, nisu ni druga dva grijeha, ni ubojstva, naročito ubojstva naših neprijatelja (ni holokaust ni genocidi), a ni naše ugodničke privatne pornografije i razvrati nešto nad čime zastajemo, osim, ako nismo opsjednuti seksualnošću, poput nekih modernih duhovnjaka. Vratimo se ipak idolopoklonstvu, o kom govori današnje prvo čitanje.

Kada je riječ o idolima, važno je zamijetiti da je bit idola u tome što se idol ne predstavlja idolom, nego istinskim Bogom. Krivovjerje nije nešto izvan vjere, nego usred vjere. I krivovjerje ne pogađa najprije obične, neuke i malene, nego one koji su moćni i glavni. Zato nimalo slučajno Mojsijev nasljednik Jošua ne okuplja običan svijet, nego starješine, glavare, suce i upravitelje naroda i pred njih postavlja radikalni zahtjev odluke hoće li služiti Bogu ili bogovima, idolima. Krivovjerje proizvode prvaci i uglednici.

U nas, današnjih kršćana, posebno onih koji su izišli ispod nasilno programiranog državnog ateizma, nije toliko problem nevjere, ateizma, kako smatraju neki od glavnih u Crkvi i neki od političara koji su crvenu ideologiju zamijenili crnom (nacionalizmom) i zaodjenuli je manifestativnom vjerom. Naš problem je idolopoklonstvo, krivovjerje, konkretno praktični ateizam usred vjere. Jer ako se vjeruje u Boga, zašto onda toliko mržnje i ubojstava, toliko kriminala, pljačke sirotinje i zajedničkoga dobra, toliko spletki, kleveta i pohlepe svih vrsta?

Tko među današnjim biskupima, svećenicima, među političarima, novinarima, vjeroučiteljima ili među nekim drugim odrediteljima naših života traži da se napusti idolopoklonstvo i vrati Isusovu evanđelju, neće ugodno proći. Ali to je ipak pravi put. Ni naše vrijeme nije bez svojih Jošua koji nas stavljaju pred odluku: Izaberite kome ćete služiti, Bogu ili bogatstvu, evanđelju ili idolu nacije, novca, idolu vlasti, seksualnosti…?

Današnje evanđelje je posljednji, peti u nizu odlomak iz 6. poglavlja Ivanova evanđelja koji čitamo unutar godine (B), unutar čitanja iz Markova evanđelja. Ivan piše kako su mnogi napustili Isusa jer im je njegov govor o tome da je on kruh života koji dolazi od Boga, silazi s neba, bio nepodnošljivo tvrd. Nakon što je registrirao odlazak mnogih, Isus je postavio pitanje odlaska i svojim najbližim učenicima: Da možda i vi ne kanite otići? To je pitanje u suglasju s Jošuinim pitanjem narodnim glavarima iz prvoga čitanja: Hoće li služiti Bogu ili idolima?

Nema sumnje, Isusa nije lagano slušati a kamoli slijediti. Ako imamo pred očima njegov život i susrete, onda ćemo uvidjeti da je mnogo više ljudi otišlo od Isusa, nego što je bilo onih koji su pošli za njim i vjerno ga nasljedovali. Gotovo čitav njegov grad, njegovi sugrađani, bogati mladić, većina farizeja, saduceja (svećenika, velikih i malih, uopće ondašnjega «klera»), toliki revnosno pobožni i nacionalistički usmjereni militanti, pa ni glavni kao Ana, Kajfa, Herod, Pilat, toliki pismoznanci, toliki od naroda kojima je ne samo lijepo pričao nego i pomogao ih materijalno, nahranio ih, ozdravljao njihove bližnje, toliki kroz povijest nisu poslušali niti su ostali dosljedni Isusu. Vrlo malen broj je Isusovih učenika, bez obzira na krsne listove.

Uvijek vrijedi ponavljati: tvrdoća Isusova govora nije u njegovoj nerazumljivosti, nego u zahtjevnosti. Isusa se lagano shvaća, ali ga se ne prihvaća. Najveći razlog neprihvaćanja jest zahtjevno obraćenje koje Isus traži, ne samo riječima, djelima, nego osobom. Naravno, postoje i različiti razlozi poput straha ili zavisti da se napusti Isusa, jer su se sigurno neki vrlo pobožni ljudi uplašili za Boga i stali braniti Boga od Isusa; neki nisu mogli podnijeti lakoću života i slobodu govora i djelovanja kojom je zračio Isus, i otišli su od njega iz zavisti. Jedni ga nisu mogli smisliti, napustili su ga pa i ustali protiv njega jer ih je demaskirao u njihovu zlu. Mi se ljudi najgore usprotivimo, do dijaboličnih spletki i prevara, mržnji i zloća prema onima koji su čak bili i naši prijatelji (sada ih niječemo kao takve!), a koji su ustvari svjedoci našega moralnog pada, našega beščašća i moralnog urušavanja – pa se poput Jude – ne možemo vratiti na pravi put, ne možemo se pokajati poput Petra, nego i dalje ne prestajemo činiti grijeh i zlo, i dalje srljamo u svoju definitivnu propast jer se smatramo neupitnima i bezgrešnima.

Dakle, današnja dva čitanja, prvo i evanđeoski ulomak, u najkraćem kazano, traže bezrezervnu vjeru u Boga, u Isusa, i to tako kako Isus u evanđelju i sam kaže, u prihvaćanju onoga što Bog Otac daje svakome pojedinačno. Nije dobro govoriti ni djelovati bez poslušnosti Bogu. Tko živi prema ljudskim mjerilima, on će morati napustiti Isusa. Zato Petar jasno svjedoči vjeru koju i nema veliku, ali osjeća da je mora reći da nema kamo ići od Isusa!

Mi jedni od drugih odlazimo, čak razvrgavamo brakove i prijateljstva, ako imamo nekoga boljega, moćnijega, korisnijega. Slično napuštamo i svoje zavičaje ili mijenjamo mjesta boravka i rada. Ubi bene, ibi patria! (Gdje je dobro, ondje je domovina!), stara je fraza koja se cinično podsmjehuje mnogima koji se lažno busaju u domoljublje ili iz daljine propisuju rodoljublja i patriotizam onima koji su ostali u neuvjetnim okolnostima.

Mi razvrgavamo odnos i s Bogom i Isusom, često izjednačujući ih ili podlažući ih našim idolima, našim sebičnostima. Petrovo priznanje da nema kamo, nego ostati s Isusom i nasljedovati ga, prvi je i osnovni odgovor svima onima koji su u dilemi, koji si postavljaju pitanje: ostati ili otići? Naravno, ostanak i kad je, a uvijek bi trebao biti, ostanak s Isusom, podrazumijeva da je razborit, nikakvo sumanuto ostajanje i gubljenje glave.

U teškim uvjetima taj ostanak je odista svjedočanstvo pravednijeg svjetskoga poretka od onoga kojega nude moćni idolopoklonici. Takvi inače ostanke iz vjere proglašavaju ludošću i nemoću. Riječ je, međutim, o aktivnom ostanku kao nepopuštanju onima koji iza svega postavljaju samo politički ili ekonomski, odnosno idolopoklonički interes, kao što uzrokuju preseljavanje, progone i migracije za nečiji birački glas ili za nečiju vlast.

Isusovo pitanje učenicima hoće li ga napustiti, nije samo puko pitanje nekonkretne vjere u nekoj geografskoj praznini ili neki intimistički upitnik hoćemo li svoga Gospodina udomiti u svojim toplim prsima kao euharistijski kruh, nego hoće li se svugdje, i gdje je teško i gdje lako, praktično potvrditi da smo ostali s njime, pogotovo ondje gdje to nije zgodno, gdje ne samo mi nego ni on nije dobrodošao.

Nije lagano biti s Isusom, priznajmo i mi da je tvrd njegov govor, teško ga je slijediti. Uostalom, ako mi i odemo, ako napustimo kao slobodni ljudi pojedina mjesta i poslanja gdje smo upoznali Isusa i s njime se susretali, hoće li Isus, hoće li Bog kojeg je on objavio i dalje ostati u tim istim mjestima i s ljudima koje smo ostavili? Važna su i sljedeća pitanja: Tko to zapravo gdje ostaje, a tko od koga i kamo odlazi? I gdje je to komu doista dobro i domovina?

Fra Ivan Šarčević