XXI. nedjelja kroz godinu | Stijena u životnim olujama

Isus, putujući s učenicima u blizini rijeke Jordana postavlja pitanja, prvo: Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji? i drugo: A vi, što vi kažete, tko sam ja? Za shvaćanje svakog pojedinog odlomka iz evanđelja važno je razumijevati povijesni kontekst toga vremena u kojem se određeni događaj dogodio. Dakle, Isus je u blizini Cezareje, gradu kojim je vladao Filip i je koji predstavljao moć Rimskog carstva. Uz rijeku Jordan bio je sagrađen i hram caru Augustu pa možemo vidjeti kako Isus razgovara s učenicima okružen rimskim državnim i religioznim božanstvima.

Pitanja koja postavlja Isus odnose se na identitet, tj. što drugi a onda i sami učenici – njemu bliski suradnici – misle i kažu za njega. Isusa zanima više odgovor učenika tj. onih koji s njim provode najviše vremena. Slično se nešto događa i s nama danas u Crkvi kada smo jedni drugima svakodnevna tema. Naši razgovori se često zlobno svode na stvari kakav je tko, i ne samo to, nego i dajući konačnu definiciju i opis drugoga jer je to netko čuo ili rekao. Zašto to činimo? Nekad iz zlobe, namjerno. Nekad iz osobnih interesa ili nagovoreni. Nekad potplaćeni od društvenih i političkih moćnika, a nekad farizejski nagovoreni i savjetovani od pojedinaca koji nam znaju biti uzori u zlu.

Mediji su također odgovorni za ljudsko ponašanje i ljudsko shvaćanje određene strukture jer služeći interesima svojih gospodara, više puta iskrivljuju činjenice i ljudsko shvaćanje usmjeravaju u krivom smjeru. Stoga, poput Isusa svaku informaciju valja provjeriti jer ćemo se u suprotnom hraniti jednom iskrivljenom informacijom. Istinitost informacije možemo provjeriti poput Isusa odlazeći na lice mjesta, susrećući se s ljudima o kojima se piše, a istinitost evanđelja živjeti po onom što je u istom napisano. Istražujmo stoga svaku informaciju, budimo ljudi željni istine. Stoga i mediji mogu biti glas nemoćnih, gladnih, obespravljenih, a napose glas zaboravljenih kao i donositi više pozitivne i poticajne primjere iz života. Sam Isus je naš najveći i najbolji primjer. Bio je optužen za mnoge mane, manjkava obdržavanja zakona, prozvan izjelicom i vinopijom, ali ga nitko nikada nije nazvao dosadnim. Da, svojom pojavom i životom i životnim stavom i primjerom nije uznemiravao društveno-političko-religioznu javnost, tj. da nije bio uznemirujući izazov u svom vremenu ne bi bio ni krivo optužen, mučen i ubijen.

Isus, želeći saznati od najbližih što o njemu misle saznaje od Šimuna Petra kako je on, Isus, uz sve moćnike i predstavnike rimske moći i vlasti uz sva njihova božanstva, Krist-Pomazanik, Sin Boga Živoga. I stoga mu odvažno odgovara kako je on sada Petar-Stijena i kako će upravo na toj čvrstini vjere i stijene sagraditi svoju Crkvu. Ovim riječima Isus daje Petru a i nama današnjim kršćanima veliko obećanje, a napose onim nastavljenim riječima kako tu istu Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati i uništiti. Ove Isusove riječi su se duboko urezale i urezuju u srce kršćana, a napose u vremenu kada smo opterećeni i umorni od života, kada se osjećamo zapostavljeni i zaboravljeni, neshvaćeni i lažno procijenjeni i optuženi od svojih. Jako je teško živjeti u vremenu kada smo jedni drugima postali nerazumljivi, neshvatljivi, a nažalost i nepotrebni kao što i Crkva biva nepotrebna mnogim vjernicima diljem kršćanske Europe.

Moderni čovjek, da li zbog posla i stresa od obaveza, umora i manjka vremena, ili možda svjesno lagano gubi vezu sa svojim izvorom, Bogom. Često svoje životne putove odlučujemo hoditi sami, smatrajući sebe najboljima i uzdajući se samo u svoje sposobnosti. Međutim, život valja graditi uz Isusa po primjeru Šimuna Petra – Stijene Crkve – i svoj život povjeriti Božjem vodstvu kao i vjerovati na Božje obećanje da će on biti s nama poput stijene u svim našim iskušenjima i nevoljama života.

Isusa Krista možemo spoznati odozgor, tj. snagom Duha Svetoga, zrelošću svoje vjere i velikim povjerenjem u Boga. Međutim, Isus uvijek negdje izmiče nama ljudima i ne možemo ga do kraja shvatiti, definirati i odrediti jer on na ovaj svijet dolazi u liku čovjeka poslan odozgor, od stvarnosti koju mi ne poznajemo, a ne poznajemo je jer je od Boga i nadamo se upoznati je u vječnom životu u koji vjerujemo. A da bismo hodili uz Isusa valja nam poput Petra prihvatiti obraćenje, i od Šimuna postati Kefa/Petar tj. onaj koji će poput svih obraćenih hoditi i dalje uz Isusa, a Isus će kroz nas po Petrovu primjer okupljati svoju zajednicu i graditi svoju Crkvu-Narod Božji.

Petru se daju i ključevi koji se preko njega daruju i nama Isusovim vjernicima, ali ne ključevi koji znače moć i vladanje, nego najmoćniji Božji dar, najvažnije Božje svojstvo – opraštanje grijeha. Opraštanje grijeha – svezivanje i razrješivanje – temeljno je poslanje Isusovih učenika na zemlji. Petar (Crkva) je stijena koja oprašta i koja je milosrdna.

Na koncu evanđeoskog odlomka Isus naređuje učenicima da  nikom ne govore i ne prokazuju kako je on Mesija. Pitamo se zašto Isus opet zbunjuje svoje učenike? Odnosi li se to samo na ono vrijeme ili i na nas današnje kršćane koji smatramo kako je najvažnije izrecitirati Petrovu, crkvenu vjeroispovijest o Isusu Kristu i tako se riješiti svake sumnje i muke našega kršćanskog identiteta. Isus zapravo želi sačuvati misterij/tajnu svoje osobe, a nas učenike vratiti na ono početno razmišljanje i angažiranu vjeru u kojoj ćemo sami cjelovitim bićem i životom samostalno i osobno shvatiti njegov i svoj kršćanski identitet i ljudima u teškom vremenu i bivanju svjedočiti poput Petra da je Isus iz Nazareta Mesija, Krist, Sin Božji i Spasitelj i čvrsto stajati u vjeri u Boga i Isusa Krista. Ljudi poput Petra koji vjeruju da je Bog blizu čovjeku drugima su poput stijene u oluji. Takvi ljudi daju oslonac i utočište te zbog toga Isusove riječi izgovorene davno Petru vrijede i dan-danas, meni i tebi.

Ivan Pilić