Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXI. nedjelja kroz godinu | Inkarnirana vjera
Prolaziti kroz uska vrata znači prihvatiti da se ja moram promijeniti, sagnuti, napregnuti, kako bih bio sposoban stvarnost promijeniti nabolje. Široka vrata me ostavljaju takvog kakav jesam, nudeći lažno obećanje da će se stvarnost prilagoditi meni
Današnji evanđeoski odlomak poziva na razmišljanje o vratima kroz koja prolazimo. Vrata uvijek skrivaju stvarnost koja se nalazi iza njih. Zato je svako kucanje na vrata i prolazak kroz njih čin povjerenja, ispunjen nadom da će stvarnost na koju nailazimo biti dobronamjerna i prijazna. Isus ne poziva da ulazimo probijajući zidove, gradeći vlastite ulaze. Ne želi da prolazimo glavom kroz zid, stvarajući našu osobnu stvarnost koja će nas lišiti nelagode kucanja na vrata. Takva solipsistička stvarnost je prejednostavna, u njoj se sve vrti oko nas i nema potrebe da išta učimo i napredujemo. Naprotiv, Isus traži da imamo povjerenja u postojeća vrata, u postojeću stvarnost, da učimo od drugih koji su dionici te stvarnosti i od povijesti koja je tu stvarnost stvorila. Isto tako, valja izbjegavati široka vrata, koja također putnika mame jednostavnim rješenjima. Vrata koja su nepotrebno komotna, urešena blještavilom i ornamentima, zasigurno iza sebe skrivaju i neprirodnu, umjetnu stvarnost, baziranu na lagodnosti i lakim kompromisima. Uska, obična vrata, su ona iza kojih je i obična, neušminkana stvarnost. Ona je često neugodna, ali njoj se treba izvrgnuti, u nju smo poslani, valja nam je preobražavati. Ne negirati je, ne ignorirati je, ne utopiti se u njoj, već je preobražavati.
Isus je duboko uronjen u stvarnost svoga povijesnog konteksta. Ne zaustavlja se na materijalnom aspektu te stvarnosti, već kroz njega dolazi do Boga. Metaforizirajući stvarnost otvara put ka transcendentnome. Kako je ondašnje društvo bilo poljodjelsko i ribarsko, najčešće su mu metafore iz tih djelatnosti (plodovi, sjeme, žito, korov, najamnici, pastir, ovce, vinogradar, mješine, mreža za ribe), ali nalazimo i motive obitelji (djeca, milosrdni otac, uporna udovica, dva sina), prirode (ptice, ljiljani, smokva, gorušica, živa voda), društvenih slojeva (milosrdni Samarijanac, vjerni sluga, farizej i carinik, bogataš i Lazar, milosrdni gospodar i nepošteni upravitelj), svatova (zaručnik, mudre i lude djevice), posjedovanja (talenti, kuća na stijeni i na pijesku, dragocjeni biser, nađena drahma) i tijela (oko i ruka koji sablažnjuju, plač i škrgut zubi). U svom djelovanju i naučavanju Isus ne polazi od apstraktnog, već od konkretnih situacija i događaja. Javno djelovanje započinje na svadbi u Kani, a najčešći pothvati su mu ozdravljenja bolesnih i opsjednutih. Za naučavanje koristi aktualne probleme kao tragediju u Siloamu, Herodova nedjela, pitanje plaćanja poreza, a najčešće mu poticaj daju pogrešne interpretacije Pisma od strane farizeja i pismoznanaca. Svoje stavove ne iznosi kao općenite mudre izreke, već kao ideje proizišle iz konkretnih razgovora s ljudima poput Marte i Marije, Samarijanke, Zakeja, Nikodema, Pilata, a najčešće pak iz dijaloga s apostolima. Isus, dakle, ne samo da se utjelovio, već je bio majstor oduhovljenja tjelesnog, iščitavanja duhovnih poruka iz svakodnevnih životnih situacija, nalazio je Boga i božansko u svim stvarima. Kršćanska je vjera inkarnirana, raste iz konkretnoga, ostvaruje se u vidljivim plodovima. Kršćanstvo nije mudrovanje, ni samousavršavanje, ni poštivanje niza moralnih pravila. Ono je prakticiranje vjere u doticaju sa stvarnošću. Bog kroz stvarnost progovara, a na nama je da uđemo u dijalog s njim.
Našoj generaciji je izazov život u vremenu urbanizacije i individualizma, koji nas lišavaju velikog dijela stvarnosti kojoj je bio izložen predmoderni čovjek. Tek sporadično, najčešće na godišnjem odmoru, imamo doticaj s prirodom, dok su susreti s drugim ljudima najčešće formalizirani i predvidivi. Tako smo uvelike izgubili sposobnost metaforizacije, pronalaženja duhovnog značenja u materijalnom, stvaranja simbola koji upućuju na širu stvarnost. Rezultat tog limita je odlazak u dvije krajnosti. Prvi je biranje širokih vrata, lakih rješenja, nesposobnost dubljeg uvida i potonuće u materijalizam. Drugi je probijanje vlastitih vrata, pokušaj prevladavanja našeg stanja kroz stvaranje umjetnih podražaja, umjetne stvarnosti. U ovoj drugoj reakciji se manjak čuda u znanstvenom dobu kompenzira bijegom od takvog svijeta. Tako će neki naći utjehu u starim običajima koji Božju prisutnost garantiraju ispunjenjem forme. Drugi će se fascinirati emotivnim stanjima u koje se određenim podražajima mogu dovesti i u njima vidjeti Božje djelovanje. Treći će bijeg od svijeta potražiti u alternativnim realnostima, smatrajući da razotkrivaju manipulaciju kojom su Bog i istina izbrisani iz općeprihvaćene realnosti. Ove nam strategije pokazuju u kakvoj krizi se nalazi suvremeni kršćanin koji sve teže živi inkarniranost svoje vjere. Umjesto da nas približava Bogu, stvarnost nas sve više od njega udaljava, pa reagiramo bijegom od nje. Kako nasljedovati Krista danas kada stvarnost u kojoj živimo ostavlja sve manje mjesta čuđenju, jer je sve predvidljivo; promišljanju, jer je sve elaborirano; angažmanu, jer je sve osigurano; molitvi, jer za čuda nema mjesta?
Vrata do Boga su danas vrlo uska. Stvarnost u kojoj se Bog skriva je sve teže zamjetljiva. No, padnemo li u napast kreirati neku drugu stvarnost, dogoditi će nam se tragična sudbina na koju nastavak današnjeg evanđelja upozorava: Bog nas neće prepoznati jer ni mi njega nismo upoznali. Ukoliko naš problem kompenziramo ulaskom u alternativnu realnost, u svijet privida, ondje nas neće dočekati Bog već rasprhnuta iluzija. Izvan stvarnosti nema Boga i ne treba mu se ondje nadati. Nemamo druge opcije no prilagoditi se današnjoj, za vjeru nezahvalnoj, stvarnosti. No, pogledamo li bolje, i u Isusovo vrijeme zamjećujemo sličan egzodus od stvarnosti. To je bila stvarnost definirana rimskom okupacijom, što nisu mogli prihvatiti zeloti, pa nisu prezali od terora kako bi realizirali svoju željenu stvarnosti. Eseni pak nisu prihvaćali kult hrama u Jeruzalemu, smatrajući ga stvarnošću koja se izopačila. Farizeji, premda manje radikalni, diče se odvajanjem od obične stvarnosti i usmjeravanjem na religioznost, te se nazivaju perušim – odvojeni. I saduceji, pripadnici bogate aristokracije, distanciraju se od obične stvarnosti i posvećuju hramskoj službi nastojeći sačuvati svoje privilegije i pod Rimljanima. U kasnijim stoljećima će temelj alternativnoj realnosti postaviti gnosticizam, ukazujući na važnost distanciranja od materijalnog svijeta.
Prolaziti kroz uska vrata znači kroz vidljivo dolaziti do nevidljivog, imati povjerenja da iza tih vrata stoji Bog. Ne ići prečicom i stvarati vlastitu nevidljivu stvarnost. Ako vjerujem u Boga stvoritelja, onda vjerujem da je stvarnost u koju me je stavio ona koja otkriva tragove njegovih prstiju. Ako vjerujem u Krista, onda vjerujem da je utjelovljen u konkretnu povijesnu stvarnost kako bi pokazao da od moje povijesne stvarnosti ne trebam bježati. Stoga me moja vjera poziva da prihvatim stvarnost kroz optimizam, aktivnost, susret s novim. Krist je svoje dane posvetio preobrazbi i ojačavanju onoga što je u toj stvarnosti bilo slabo, bolesno, iskrivljeno, nemoralno. Što je u mojoj stvarnosti takvo da se mogu tome istome posvetiti? Prolaziti kroz uska vrata znači prihvatiti da se ja moram promijeniti, sagnuti, napregnuti, kako bih bio sposoban stvarnost promijeniti nabolje. Široka vrata me ostavljaju takvog kakav jesam, nudeći lažno obećanje da će se stvarnost prilagoditi meni. Koje su moje fatamorgane, bjegovi od stvarnosti koja mi je preteška? Najveća greška koju vjernik kršćanin može napraviti je kreiranje vlastitog boga u vlastitoj stvarnosti. Neinkarnirana vjera je nekršćanska. Iz čega proizlazi moja vjera, gdje susrećem Boga, koja su moja vjerska iskustva? Valja nam se svima vježbati u umijeću metaforiziranja stvarnosti, zastajkivanja i čuđenja pred njom, pronalaženja u njoj Božjih brazdi kako bismo zaorali u istom smjeru.
Stanko Perica