XX. nedjelja kroz godinu | Velika vjera jedne nevjernice

Čisti sve osim obraza! – glasila je jedna od najdomišljatijih reklama ne samo sredstava za čišćenje nego uopće mora, točnije poplave prilično neinovativnih i iritirajućih reklama kojima smo svakodnevno zapljuskivani. Obraz se, doista, ne čisti ničim izvanjskim, kao što se ni ne prlja. Upravo to je Isus, ne jedanput, pokušavao objasniti i svojim prijateljima i neprijateljima: ništa što u čovjeka ulazi ne može ga onečistiti, nego ga, naprotiv, onečišćuje ono što iz njega, iz njegovog srca, izlazi, a to su – neumoljiv je Isus – opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva itd. (usp. Mt 15,19-20). Srce je to koje je čisto ili nečisto, a ono ne ovisi ni o čemu izvanjskom.

Da bi im to zornije pokazao Isus – slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku iz Evanđelja po Mateju – odlazi u „tirske i sidonske krajeve“, predjele koji su iz židovske perspektive nečisti jer ih nastanjuju nevjernici, pogani. Za Židove su to krajevi za izbjegavati, jer je i sam odlazak u njih označavao određeno onečišćenje, kontaminiranje, no Isus očito ima drukčije poimanje čistoga i nečistoga.

Tamo – čini se čim je ušao na zabranjeno područje – izdaleka „neka žena, Kanaanka iz onih krajeva“ viče, doslovno dere se. Ovo je prvi put i u Matejevom evanđelju i u Novom zavjetu općenito da se spominje neka Kanaanka te je, i iz te perspektive, važno što ona Isusu govori, odnosno što viče. Moli ga za smilovanje, oslovljavajući ga s Gospodine (Kyrie) i sa Sine Davidov! Slično su Isusa oslovljavala i dvojica slijepaca nešto prije (Smiluj nam se, Sine Davidov!), no ova žena dodaje i naziv Gospodine, naziv kojim se inače Isusu obraćaju dobronamjerni likovi u Matejevom evanđelju, oni koji u njega vjeruju i njegovi učenici, dok ga protivnici najčešće nazivaju učiteljem. Već te dvije činjenice, da jedna Kanaanka, dakle nežidovka, Isusa naziva Sinom Davidovim i još k tomu Gospodinom daje naslutiti da se radi o nečemu nesvakidašnjem.

Ona ga moli da joj se smiluje. U čemu, za što? To će reći u nastavku konstatacijom da joj je kći bolesna, opsjednuta. Ona, dakle, od Isusa ne traži ništa za sebe, nego za svoje dijete, za svoju kći koja je, doslovno loše, odnosno opsjednuta. Isusova reakcija, odnosno izostanak reakcije – nije joj, naime, uzvratio ni riječi – može izgledati neobično pa i strašno, budući da smo u Isusu navikli gledati osobu koja upravo za takve potrebe ima gotovo bezgranično razumijevanje, rijetko viđeno suosjećanje, no ona je zapravo sasvim u skladu s poimanjem onodobnog židovstva – i nikako samo njega. Naime, žena koja Isusa moli za pomoć je za Židove u najmanju ruku dvostruko nečista: poganka je i još k tomu ima opsjednutu kći, što znači da je i ona onečišćena – da ne spominjemo kako je „nedolično“ uopće i razgovarati sa ženom na javnom mjestu. Isus, dakle, postupa onako kako bi pravi, pobožni Židov postupio.

I tada, u pat poziciji, na scenu stupaju Isusovi učenici: pristupaju mu i mole ga da joj udovolji. Na prvi se pogled čini da oni imaju više suosjećanja za Kanaanku od Isusa, no odaju ih vlastite riječi „jer viče za nama“. Razlog zbog kojeg se zauzimaju da joj Isus udovolji, nije dakle pogođenost njezinom patnjom, nego puno, puno praktičniji: smeta im njezina vika. Kao da Isusu kažu: udovolji joj, da je se kutarišemo, da je skinemo s grbače.

Isus odgovara – njima, a ne ženi – kao da uopće nije čuo razlog zbog kojeg posreduju za ženu, nego im hladno i odrješito kaže da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. Matej ovdje zapravo ponavlja Isusov nalog, iz misionarskog govora, kojim svoje učenike šalje prvenstveno izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 10,6), a u pozadini se nalazi židovsko uvjerenje da je Mesija poslan prvenstveno – ako ne i samo – Izraelu, odnosno izgubljenim ovcama doma Izraelova. Dakle, ništa ni od intervencije učenika: ni nakon nje Isus se uopće ne obraća Kanaanki, a kamo li da joj usliši molbu.

No, ni nakon dva nedvosmislena odbijanja žena ne odustaje. Naprotiv. Prilazi mu i prostire se pred njim, što je znak velikog poštivanja i krajnje poniznosti. Opet ga oslovljava s Gospodine i moli ga za pomoć. Isus konačno reagira, odnosno odgovara ženi, no odgovor je daleko od priželjkivanog. Kaže joj da „nije lijepo uzeti kruh dječici i dati ga psićima“. Njegov je odgovor u tijesnoj vezi s prethodnim odgovorom danim učenicima: dječica predstavljaju Izrael, a psići (ne psi kako su Židovi „častili“ nežidove) pogane. I doista nije lijepo, ni u doslovnom ni u simboličkom smislu, uzeti kruh dječici i dati ga psićima.

Žena, međutim, ne odustaje ni na treće Isusovo odbijanje, nego replicira. Opet ga naziva Gospodinom, znak koliko mu vjeruje i koliko se pouzdaje u njega, potvrđuje ispravnost rečenoga (Da, Gospodine) i dodaje jedno, ali presudno ali, odnosno kai (i) koje ima adverzativno značenje: „ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Ženin odgovor je uistinu zadivljujući. Njezina nadopuna, produženje Isusove rečenice sasvim je u skladu s onim što je Isus rekao, drugim riječima: točno je da nije lijepo uzeti kruh dječici i dati ga psićima, no to i ne treba činiti, jer psići jedu od mrvica (ne od kruha!) koje padaju – ništa se ne uzima/oduzima – sa stola njihovih gospodara. Time se ne narušava poredak ni iz prvog ni iz drugog Isusovog odgovora: prvenstvo se ne dokida niti se što uzima Izraelu, nego se samo dopušta da drugi (psići, odnosno pogani) uživaju od onoga što Izraelu pretekne. Ako je kruh, a jest, simbol Božjeg milosrđa (i sukladno tome Mesije kao poosobljenog Božjeg milosrđa), onda ga ne treba uzimati od Izraela da bi se njime i drugi hranili.

I konačno obrat! Isus je dobio ono što je htio: ne zbog sebe nego zbog učenika, jer se sve ovo prvenstveno zbog njih i događa, zbog njih Isus oteže s pomaganjem Kanaanki. Eventualno i zbog žene: da se uvjeri u njezinu vjeru, točnije da uvjeri učenike kolika je vjera ove poganke. Upravo joj to i kaže: Velika je tvoja vjera! Jedini slučaj i u Matejevom evanđelju i u cijelom Novom zavjetu da Isus za nekoga kaže da ima veliku vjeru. Ponovimo, Kanaanka (žena, poganka, kontaminirana opsjednućem svoje kćeri) ne da ima vjeru u Isusa, nego je njezina vjera velika, golema. I zato, nastavlja Isus, neka joj bude kako želi: „neka bude Božja volja“ Isus moli u Očenašu i u Getsemaniju; „neka ti bude kako vjeruješ“, kaže stotniku; „neka vam bude prema vašoj vjeri“ rekao je dvojici spomenutih slijepaca; i sada kaže Kanaanki neka joj bude kako želi, i bi: „ozdravi joj kći toga časa“ – teološki pasiv kojim se izražava Božje djelovanje, odnosno i Bog joj toga časa ozdravi kći.

Isus ne postavlja za primjer i nasljedovanje Kanaanku samo svojim učenicima ili protivnicima, dakle svojim sunarodnjacima (Židovima), nego svim svojim nasljedovateljima. Svim kršćanima je Kanaanka primjer i upozorenje: primjer vjere koja, zbog ljubavi prema drugima, u njezinom slučaju prema bolesnoj kćeri, ne odustaje ni onda kada su šanse ne ravne nuli nego ispod nule; upozorenje da nema isključenih iz Božjeg zagrljaja, da su često „nečisti“ čistiji od „čistih“ i da ima nevjernika koji imaju veliku, golemu vjeru.

Stipo Kljajić