XX. nedjelja kroz godinu | Mir i nemir kršćana

Kod litrugijskih je čitanja tako, nikad ne znaš kamo će te Riječ povesti i s kojim djelom sebe bi se mogao susresti. Najčešće je to onaj dio koji ne želiš ni vidjeti, ni čuti, a ponajmanje o njemu još i govoriti. Današnja liturgijska čitanja, polaze od Jeremije proroka, u bunar bačena, pa sve do Isusovih opomena o nemiru i razdoru koji će donijeti i među članove iste obitelji.

Prorok, Jeremija, zbog svog je jezika, završio u bunaru. Njegovo poslanje, to da se sa cijelom zemljom zavađa, je gorko i tegobno, krajnje usamljeno. Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom, Jer 15, 10. Govorio je svojim sunarodnjacima sve što nisu željeli ni čuti ni vidjeti, ni spoznati. Presuda je jasna, ne želi dobro svome narodu, nego je željan njegove propasti. Pa su ga ušutkali, strmoglavili tamo gdje se ne čuje, ne vidi, gdje im ne smeta. Povijesna je pozadina ovakva, dio bogatijeg sloja judejskog naroda je u ropstvu, a bijeda i sirotinja je ostala, i nju bi nacionalistička partija u Jeuzalemu iskoristila za oružanu pobunu protiv Babilonaca. Jeremija je protiv te borbe koja je unaprijed osuđena na propast. Uz to sve, još ih od ranije opominje da se neće spasiti sve dok budu živjeli u uvjerenju kako je sasvim dovoljno oslanjati se na hram i Božju prisutnost u njemu, kaditi mu žrtvama i pretilinom, a istovremeno činiti ono što nije dobro u Njegovim očima. A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite, Jer 13, 23. I nije Bog njih napustio, nego oni Boga svojim zlodjelima. Žrtvovanje najmanjih u besmislenim borbama vodi daljoj propasti naroda. Jeremija je posve sam u prorokovanju, i njegovi su rođeni na njega se okomili. Postao je njihova sramota. Od sigurne ga smrti, s dna bunara, izvlači savjest jednog stranca, Kušita, Etiopljanina. I nakon iskustva potpune odbačenosti, Jeremija i dalje nastavlja, po Božjem naumu.

Jeremija je ovdje slika i prilika čovjekove savjesti. Zna se dogoditi da čovjek tako i postupi sa svojom savjesti, baci je na dno blatna bunara, ušutka je i primiri, sve dok se ne uguši u baruštini nijekanja i nijemosti. Dovoljno se malo oko sebe osvrnuti i uvidjeti koliko nam samo Jeremija nedostaje, i koliko ih čami u dubini neke čatrnje.

Prođemo li ovom našom lijepom i nesretnom zemljicom, ima predjela koji djeluju tako bogato, i sređeno, gotovo idilično. Mirno i spokojno, kao pčelinja košnica, vrijedno, samoprijegorno. Uređene okućnice, obrađene baštice, proizvodni pogoni. Živi se, stvara, radi. Ali, to su tek prividi jer njihov je mir poražavajući, a njihovo obilje jalovo. Jer prođe li se, mimo njih, ugodnom vožnjom, na udaljenosti od svega nekoliko minuta, ne više od desetak, stigne se u predjele opustošene, gdje još samo imela u obilju uspjeva i suhi batrljci borova, a onaj davni rat, tu se još primjeti, kao da se još uvijek kesi ostacima zaraslih golih zidova, praznim okućnicama. Tek je par kuća povratničkih, pravoslavnih, nabrzinu opravljenih, improviziranih, što znači bez velike ili nikakve pomoći. Sve drugo opustjelo, zaraslo u korov i trnjinu. Opustjelo, kao da se tu nikad nije niti živjelo i kao da na udaljenosti od desetak minuta ne žive braća i sestre u Kristu, kršćani. Vremenom će biti kao da nikada nisu tu ni bili. Kad umru posljednji koji groblje uređuju, posljednja smrt će sve prekriti. A na udaljenosti od par minuta, mjesta katolička, dobrostojeća. Dva svijeta udaljena, Marijanskom brazdom razdijeljena. Kao da ih nije briga, kao da se između njih ispriječila planina ravnodušnosti, i kao da se od svog praga katoličkog nikud nisu maknuli i u tu pustoš kročili. Neki Jeremija, kad bi ga se izvuklo s dna čatrnje bezglasne još bi upitao: „Gdje ti je brat Adame, kuća mu opustjela, beskrovna, prazna okna hule na Boga, iz nje još samo korov raste i kupina. Nijedna se još ptica nije vratila. Nadomak vas braće kršćana.“

Možda se ničim oni nisu od njih ogriješili, ničim, doli svojom ravnodušnošću. A takvima nam nema napretka. Nema mira ni budućnosti, dok se ne spomenemo, da ima malo većih manjina od ove naše manjine, i mrvica još manjih i beznačajnijih od ove naše mrvice.  Nema nam mira dok ne postanemo nemirni zbog nepravdi koji drugi trpe i podnose, ne samo mi, i ne samo naše malo ugroženo katoličko stado. Makar nam to razdor i nemir donijelo, kako to Isus danas spominje, jer oni njegovi će pretrpjeti, jer su nemirni, jer se ne mogu pomiriti s nepravdom, ostavljenošću, zaboravom najmanjih. Nisu kršćani na ovoj zemlji da bi vlastiti duhovni mir uživali, ušutkavali se litanijama, seminarima i obnovama, zatvoreni u svojoj mali idilikum, rajski vrt mira koji Isus donosi, jer on danas nemir donosi. Nemir. Zar kršćani mogu spokojno spavati, a prvi im susjedi žive bijedni, nevoljni, ili se rođenoj kući ne žele ili ne mogu vratiti jer su, između ostalog, izgubili nadu da bi se na nekoga u rodnome kraju mogli osloniti.

Koliko li je samo takvih zapuštenih i napuštenih geografija s kojima nismo znali, mogli, željeli, biti solidarni. Kako li samo olako napuštamo vlastito korijenje, a previđamo one što tako blizu nas skapavaju. I živimo primireno, udaljeno, iz rođenog bunara dalje ne vidimo. U blato ćemo potonuti ako tako nastavimo.

Roberta Nikšić