XVIII. nedjelja kroz godinu | Nova zemlja – novi čovjek

Izl 16,2-4.12-15; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Današnja tri biblijska čitanja možemo povezati jednom temom: Božjim i Isusovim zahtjevom za promjenom mišljenja, za korjenitim obraćenjem, za ostavljanjem starih navika i postupaka, a okretanju novom, posve novom razmišljanju i djelovanju, jednom riječju – novom čovjeku.

Prvo čitanje iz Knjige Izlaska poznato nam je po mrmljanju naroda na svoje vođe, Mojsija i Arona, za vrijeme prolaska kroz pustinju, na putu za novu zemlju. Poznata je svima i pojedincima i kolektivima nostalgija za materijalnom sigurnošću. Mi ljudi više volimo sigurnost i sitost ropstva, nego neizvjesnost i nesigurnost slobode. Volimo biti sluge u sigurnom, nego slobodni u neizvjesnosti.

Ako se odmah ne možemo dokopati očekivanoga, «obećane zemlje», vraćamo se u sigurnu prošlost. No, cijena novoga skopčana je s odricanjem, strpljivim hodom i postojanim nastojanjima. Da se dođe do nove zemlje, da se izgradi novo društvo, vrijedi iskusiti neizvjesnost puta i oštrinu pustinja. Do nove zemlja ne dolazi se bez napora u ljudskosti. Ona ne biva puko darovana, do zemlje se vrijedi namučiti, steći je. Čak i kada – poput prepelica i mane – bivamo nahranjeni, hrana se ne može nagomilavati u rezervu, materijalno dostaje samo za «jedan» dan.

Ako u naše vrijeme želimo stvoriti novo društvo, ne možemo se vraćati u prošlost, bilo nostalgično misleći da je nekada bilo daleko bolje nego danas. (Naime, jedni se rado vraćaju u vrijeme narodnih vladara i kraljeva, a ti su gotovo svi odreda bili despoti i orobljivači i vlastitoga naroda; jedni hvale osmansko doba kao tobože jedino vrijeme tolerancije, a ustvari je bilo vrijeme diskriminacije, zaostalosti i neslobode. Ni u jednom prošlom vremenu ni onom austrougarskom ni onima dviju Jugoslavija, ni u vrijeme Pavelićeve Endehazije, nikada nekima nije bilo nimalo dobro, štoviše bilo je krajnje nehumano i neslobodno.) Nikada, dakle, nije bilo tako da bi moglo bez ostataka postati modelom za novo vrijeme, za novu zemlju i novo društvo. «Egipatski lonci» su redovito vrijeme izmišljenog blagostanja.

Vraćanje u «bolju prošlost» izraz je straha od promjene ili veličanje vremena kad se bilo mlado. Ima i ono najružnije odnošenje prema prošlosti ako prošlost želimo poboljšati, sakriti zločine, ako je želimo prikazati boljom, ili ako uljepšavamo svoj prošli život, predstavljamo se drugima da smo bili čovječniji nego što jesmo, «izbjeljujemo svoju biografiju», kako to čine mnogi lažni hvalitelji prošloga, npr. politički prevaranti i religijski prekonoćni obraćenici, nacionalisti i komunisti, fašisti i antifašisti, pretkoncilski mračnjaci i predmoderni fanatici.

Prošlost je, bez sumnje, sastavni dio našega života. Bez sjećanja nema identiteta. Ali selektivno sjećanje, isključivanje negativnoga i subverzivnoga, vodi nas u osobnu ili kolektivnu bolest. Može se oboljeti od prekomjernoga sjećanja, od manjka blagotvornog zaborava, ali i od demencije i hotimičnog zaborava. Prošlost je neponovljiva; nije uzor za sadašnjost. Prošlost se ne smije ponavljati. Nju razumije i ispravno otkupljuje onaj tko iz nje uči ne biti agresivan i tko je solidaran s onima koje prošli pobjednici, vlasnici prošlosti, žele potisnuti u zaborav, izbrisati memoriju na njih. Spomen na mrtve i stradale, spomen na one kojih se nitko nema spomenuti, koji su nestali pod tlačenjem «egipatskih lonaca», spomen je na Boga života koji traži nastavak puta prema posve novoj zemlji i izgradnji novih odnosa – Božjega kraljevstva, rekao bi Isus.

U drugom čitanju, u poslanici Efežanima, veliki apostol Pavao, s iskustvom svoje bremenite i teško grešne prošlosti, s iskustvom obraćenja i novoga života, poziva prve kršćane da ne žive poput pogana – «u ispraznosti vlastite pameti». Ne može se, poručuje Pavao, vjerovati u Isusa i živjeti na stari način, nego se treba definitivno odložiti staroga čovjeka. A stari čovjek, dade se zaključiti iz daljnjega teksta, jest onaj koji zadržava status quo, koji se duhovno ne obnavlja, koji je zakržljao i spleo se u svoje stare i provjerene navike, koji je «duhovni starosjedilac» (V. Bajsić), koji – Pavao je izričit – ne želi postati novi čovjek, «obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine».

Ove dvije zadnje riječi, ove dvije moćne kreposti, pravednost i istinu, Pavao označava kao uvjet novoga mišljenja, novoga postupanja, novoga čovjeka. Bez pravednosti i istine živimo u prošlosti. Možemo biti i mladi, a ustvari stari i istrošeni ako nismo pravedni i istinoljubivi. Doista, nepodnošljivo je susretati, a još gore živjeti s ljudima, pogotovo mladima, onima tek na početku života, kojima nije stalo do pravednosti niti im je istina svetinja, nego su se odali prijevarama i spletkama. To više i nisu ljudi nego ljudske ruševine od nepravde i laži.

Naš svijet je pun «arheoloških prilika», ljudi koji od sebe kao Božje djece pravednosti i istine, stvaraju spodobe prošlosti i nakazne defenzore nekih lažnih vrijednosti, nekog prošlog vremena koje nikada nije ni bilo onakvo kako ga oni posadašnjuju. Ustvari, oni su zaštitnici samo svojih položaja i komocija, čak i kada se predstavljaju braniteljima moralnosti, zaštitnicima uzvišenih vrednota, braniteljima kršćanstva ili Crkve, kad se samoimenuju «Kristovim vojnicima». Novi čovjek ne brani puku prošlost, nego pravdu i istinu.

A odlomak iz Ivanova evanđelja, nastavak je na prošlonedjeljeni izvještaj o Isusovu nahranjivanju mnoštva. Istodobno nas vraća i na današnje prvo čitanje, na mrmljanje naroda za materijalnim kruhom, i na opće ponašanje nas ljudi u gladi i nagomilavanju materijalne sigurnosti. Isus, piše Ivan Evanđelist, upozorava mnoštvo, nas ljude, da ne tražimo nekoga jer smo od njega ili preko njega doživjeli Božje znamenje, Božji znak, jer nas je u njegovu milosrđu pohodio i obdario sam Bog, nego jer nas je netko nahranio, platio nam, učinio nam «materijalno čudo». «Čudo nahranjivanja» za Isusa je, međutim, «hrana propadljiva». On stoga traži da se njegov učenik, novi čovjek, okrene novom djelovanju, da radi za stvari koje ne prolaze, za vrednote koje su vječne. Način na koji će to činiti jest da povjeruje u osobu Isusa Krista, da nasljeduje Isusa, da mu Isus postane – a to je neshvatljivo ušima koje nemaju ni sluha ni duha, nego se vežu samo za sigurnost materijalnog, za «ovaj svijet», za opipljivi dodir «kruha» i «srebra» – dakle, da tom čovjeku Isus postane hrana života.

Vrijedi se odlijepiti od egipatskih lonaca, krenuti u neizvjesnu slobodu, u izgradnju nove zemlje, novoga društva, novih odnosa, u izgradnju sebe – novoga čovjeka, po mjeri Isusa iz Nazareta.

Fra Ivan Šarčević