XVII. nedjelja kroz godinu | Tko moli, Boga traži

Lk 11, 1-13

“Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike”, traži jedan od Isusovih učenika. A on odgovara dobro poznatim riječima molitve “Oče naš” koju nam – doduše – evanđelist Luka, za razliku od Mateja, prenosi samo u fragmentima. Lako bi se mogao steći dojam da Isus svoje učenike ovdje jednostavno uči nekoj novoj molitvi, baš kao što smo ih mi možda kao djeca učili od svojih roditelja. Ali Isus ovdje čini više od toga: on ne samo da uči molitvu, on poučava kako moliti, odnosno što on razumijeva kao molitvu. Postaje jasno da se molitva uvelike razlikuje od jeftine utjehe ili posljednje slamke.

Teško da je bilo koji novozavjetni tekst tako poznat uhu kao “Oče naš”. Do nas je došao u tri verzije, onoj po Mateju, onoj po Luki te u prvom crkvenom katekizmu, nazvanom Didaché, što znači nauk. Vjerojatno je ova kraća verzija iz evanđelja po Luki najstarija, jer je piscima bilo svojstveno da Isusovu nauku nadodaju, ali nikako da oduzimaju riječi. Luka nam tako vjerojatno donosi izvornu molitvu koju je podučavao Isus.

Ova osnovna kršćanska molitva bitan je dio liturgije, kao i osobne pobožnosti od ranih kršćanskih vremena. Stoga je liturgija (λειτουργία) i danas prvo, povlašteno i nezamjenjivo mjesto molitvene formacije. Naravno, poznavanje teksta nosi rizik da evanđelje ne poslušamo pažljivo. Ipak, posebno ovaj tekst, koliko god se činio poznatim, treba sve dublje istraživati ​​i promišljati. Kraća Lukina verzija manje je poznata od duže varijante koja se koristi u liturgiji (Mt 6,9-13) pa nam otvara mogućnost ponovnog slušanja.

Molitva koju nas je Gospodin naučio nije toliko formula koju treba naučiti napamet, koliko norma kršćanske molitve (lex orationis) i sinteza evanđelja (breviarium totius evangelii, Tertulijan), zaplet u kršćanski život koji vodi vjernika da po Duhu, u Sinu Isusu Kristu, stupi u relaciju s Ocem. Moliti znači sve dublje ulaziti u dimenziju Božje djece.

U molitvi Gospodnjoj (Lk 11,2-4) nalazimo odgovore na temeljna pitanja čovjeka glede života i smrti (Tko sam? Odakle dolazim? Kamo idem?). Ja sam stvorenje, ljubljeno i zazvano imenom od Boga Oca. Ja sam također slab, pogrešiv i grešan te trebam oproštenje kao svagdašnji kruh i molim da ne budem ostavljen na milost i nemilost kušnjama i da ne podlegnem u iskušenjima. U svojoj malenosti i ja sam – jer me Bog ljubi – pozvan u Kraljevstvo, na svetost, na život obilježen pravednošću i ljubavlju.

Započinjući molitvu, Isus se Bogu punom ljubavi i brige obraća s punim povjerenjem, srdačnim izrazom “Abba”/”Oče”. Naravno, ovo nema namjeru ograničiti Boga na pretjerano ljudske kategorije očinstva. Naprotiv, to je slika koja izražava posebnu Isusovu blizinu Bogu – intimnu relaciju s Bogom, u koju su u svakom trenutku uključeni ne samo učenici, nego svi koji mole.

Nije iznenađujuće da je molitva o kojoj se ovdje govori u biti i molba, traženje. Iskustvo nam govori da se samo u odnosu povjerenja i pred osobom kojoj potpuno vjerujemo, odnosno za koju znamo da smo bezrezervno voljeni, usuđujemo bez straha postaviti bilo kakvo pitanje. Stoga hrabrost za traženje proizlazi iz povjerenja i izražava povjerenje. S povjerenjem molimo one koji nas ljube. Isusovo traženje u njegovoj molitvi prije svega je priznanje Očeve ljubavi prema njemu.

Isusovo poučavanje o molitvi svoj vrhunac nalazi u izrazu: “Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se” (Lk 11,9). Što znače ove riječi, koje opovrgava naše često traženje i nedobivanje? One svakako potiču na ustrajnost i povjerenje, ali također otkrivaju lik molitelja. Tko je onaj koji moli?

Prije svega, osoba u potrazi: “Tražite”! Ne smatrajte sebe onima koji su već stigli, ne mislite da jeste, već ostanite u dinamizmu istraživanja. Održavajte želju živom i čuvajte u sebi prazninu koja vas tjera da tražite. Tko je u dinamizmu traženja, ne zadovoljava se sadašnjošću, onim “već”. Onaj koji moli je tražitelj Boga. A Boga se traži proučavanjem Svetoga pisma, u liturgijskom činu, u sestri i bratu, u povijesti. Ali ga se nikad ne posjeduje. Pravi molitelj ne samo da dobro zna da Boga ne posjeduje, nego ga ne prestaje tražiti svaki dan, a to čini znajući da je sam Bog prvi tražio njega (usp. 1 Iv 4,10). Objava predstavlja samoga Boga u potrazi za čovjekom, predstavlja ga kao onoga koji silazi tamo gdje je čovjek.

Čovjek koji moli, dakle, sličan je putniku ili hodočasniku koji je na putu i koji kuca na vrata kuće da nađe smještaj. On je hodočasnik poput samog Boga koji je pratio hodočašće naroda u egzodusu, koji je otišao u progonstvo sa svojim narodom kada je njegova slava napustila Hram kako bi slijedila narod. Biblijski Bog bio je suputnik naroda na putu u pustinju. Krist se pojavljuje i kao putnik koji predvodi dvojicu iz Emausa koji napuštaju Jeruzalem. Potom se daje ugostiti u njihovu domu (usp. Lk 24,13-35). A i sada ostaje onaj koji stoji na vratima i kuca čekajući da mu vjernici otvore. “Stojim na vratima i kucam. Ako tko posluša moj glas i otvori mi, doći ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,20).

Prije nego što mi kucamo na Božja vrata, sam Bog je taj koji u Kristu kuca na naša. Prvo što pomislimo jest da Isus stoji vani, pred vratima, i kuca. Međutim, valjalo bi promisliti jer smo još uvijek “u vremenu kad Isus na vrata Crkve kuca iznutra i traži da ga pustimo van” (J. M. Bergoglio). Kada Crkva ljubomorno čuva Isusa samo za sebe i ne pušta ga van, ona postaje “autoreferencijalna i brzo se razboli”. Da bi to izbjegla, Crkva mora izaći iz sebe, doći do periferije da služi potrebite. To je evangelizacija. To je služba koju Isus predaje i povjerava Crkvi koja treba biti “poljska bolnica” (Papa Franjo).

Ali kako zaboraviti da smo Boga često predstavljali gorim ocem od naših zemaljskih očeva? Voltaire je napisao: “Nitko ne bi želio imati Boga za zemaljskog oca”, a Engels se nadovezao: “Kada čovjek upozna Boga koji je teži i gori od vlastitog oca, tada postaje ateist”. To je tako, i to se događalo jer su kršćani nudili sliku Boga kao strogog, osvetoljubivog i perverznog suca, do te mjere da bi to ljude natjeralo da napuste takvog Boga i zaniječu ga! Umjesto toga, Isus nam govori o Bogu Ocu koji je bolji od otaca koje smo doživjeli, učeći nas da nam Bog uvijek daje dobra kada ga zazivamo.

U ovom odlomku nalazi se još jedno važno i odlučujuće pojašnjenje u vezi s molitvom. Molitva nije magija, nije “zamoriti bogove” – ​​kako je pisao filozof Lukrecije (Narav stvari IV, 1239) – ili zapanjiti Boga umnažanjem riječi, na što upozorava Isus na drugom mjestu (usp. Mt 6,7-8). Bog nam nije na raspolaganju da ispunjava naše želje, često sebične i nadasve kratkovidne, u doslovnom smislu: ne znamo što želimo! Zbog toga su – precizira današnje evanđelje – “dobri darovi” zapravo “Duh Sveti”. Bog nam uvijek daje Duha Svetoga, ako ga u molitvi zaištemo, a Duh koji silazi u naš um i srce, onaj koji se pridružuje našem duhu (usp. Rim 8,16), Božji je odgovor. Drugim riječima, ako ja, teško bolestan, zamolim Boga za ozdravljenje, to se nužno ne mora dogoditi, ali mogu biti siguran da će mi Bog dati Duha Svetoga, snagu i ljubav da živim bolest na putu na kojem ću nastaviti voljeti i prihvatiti da me drugi vole. To je istinsko i autentično ispunjenje, to je ono što stvarno trebamo!

Konačno, onaj koji moli je čovjek koji traži, koji nije dovoljan sam sebi, već prepoznaje da treba druge. Pitati je ljudski čin koji se ne uzima zdravo za gotovo. Kao što je već rečeno, traženje podrazumijeva povjerenje u onoga od koga se traži. I onda, uistinu, svako autentično traženje uvijek je traženje ljubavi. Tražeći želimo biti voljeni. Onaj koji traži je ponizan, a čovjek molitve je hodočasnik smisla i ponizni tražitelj Boga koji ne nastavlja s implicitnim afirmacijama, već sa šapatom postavljenim pitanjima. Onaj koji traži izlaže se drugome u svom siromaštvu, traži da bude prihvaćen, prihvaća da drugi sudjeluje u njegovoj potrebi, u njegovom nedostatku.

---

Branko Jurić

---