XVII. nedjelja kroz godinu | Darežljivi, zahvalni i ponizni Isus

Iv 6,1-15

Današnji odlomak Ivanova evanđelja mogli bismo čitati kroz tri pitanja: Kako se materijalno hranimo? Čime hranimo svoj duh? Tko nas istinski uzdržava? Sva tri ova pitanja mogla bi biti vodilje za razmišljanje kroz sljedećih pet ljetnih nedjelja u kojima se 6. poglavlje Ivanova evanđelja umeće u čitanja Markova evanđelja u drugoj liturgijskoj godini, zvanoj B. Ivanovo 6. poglavlje mogli bismo nasloviti sažetom Isusovom riječi: Ja sam kruh života, kruh koji je sišao s neba, poslan od Boga kao životna hrana svim ljudima.

U današnjem evanđelju polazište je tjelesna glad nebrojenoga mnoštva ljudi koje se skupilo oko Isusa. Isus je osjetljiv za fizičku glad ljudi. I dok ispituje svoga učenika Filipa o količini novca koji imaju u blagajni i mogućnosti kupovanja kruhova, on ustvari želi naglasiti da se Isusovi učenici ne smiju oglušiti, zatvoriti oči pred glađu mnoštva. Očito je, dakle, da Isus nikakvim visokim duhovnim nagovorima ne maskira niti omalovažava stvarnu glad, kruh svagdašnji. Nije primjereno ni Isusovim učenicima ni vjernicima gladnim ljudima pametovati o uzvišenim duhovnim podvizima i pritom im uskratiti materijalni kruh.

Isus ljude nahranjuje materijalnim kruhom i na koncu ne dopušta nikakvo rasipanje nego traži da se ostatak pokupi i sačuva. I to je lekcija i nama i našoj kulturi bezosjećajnosti za potrebite i gladne koju s pravom današnji papa naziva “kulturom odbacivanja”, “kulturom otpada”. Krajnje je bezbožno ako se neki ljudi bogate, i u Crkvi, a hrana se baca i odbacuju se potrebiti; ako moćni svoje probitke ostvaruju na gladi i siromaštvu drugih.

Isus, međutim, ne ostaje samo na tjelesnoj gladi. Nahranjivanje ljudi događa se, piše Ivan Evanđelist, u vrijeme blagdana Pashe. Ovdje dolazimo na naše drugo pitanje, pitanje čime hranimo svoju dušu, što je hrana našega duha. Čovjek može imati kruha i ruha, ali duhovna hrana daje smisao i tjelesnoj.

Pri dijeljenju hrane ljudima, Isus zahvaljuje Bogu, izriče molitvu zahvale. U grčkom stoji riječ euharistesas (što znači zahvali, odatle i riječ euharistija, zahvalnost). Hoće kazati da sve što imamo, sve nam je darovano od Boga preko ljudi. I materijalni kruh, i život, i tijelo, i ovaj svijet, i drugi ljudi, sve je to dar na kojem valja zahvaljivati. Zahvalnost je već sadržana u svakoj materiji. Puni život je život iz zahvalnosti. Materija je plod radosne zahvalnosti. I zato su hrana i gozba radost čovjeku. Čovjek se ne može hraniti bez zahvalnosti, ne može živjeti bez duha zahvalnosti, inače će hrana jesti njega, materijalno će ga progutati, usmrtiti.

Očito je dakle da je kod Isusova nahranjivanja gladnih riječ i o duhovnoj hrani koja se ne razdvaja od materijalne, od kruha svagdašnjega. Zato je Isus naše euharistije, naše mise, kruh života, kruh cjeline života. Ne mogu se razdvajati materijalna i duhovna hrana jer su međusobno uvjetovane. Isusov život je usporediv s fizičkim kruhom koji se od žitarica melje, sprema, peče, lomi, žrtvuje, daje drugima, blaguje. On je kruh od kojega se živi.

I u vremenima u kojima nema dostatno materijalnoga kruha, Isus-kruh daje smisao, snaži volju, učvršćuje nadu da će se upornim i poštenim radom te solidarnošću i darežljivošću promijeniti i naša materijalna oskudica. Svakodnevni rad i euharistija, posao i misa, praktično zalaganje i blagovanje Isusa u riječi i euharistijskom kruhu idu zajedno, i to uvijek u zahvalnosti; oni se prožimaju jer su sastavni dio iste životne cjeline.

I dok se danas naš svijet i mi u njemu gubimo u labirintu modernih ishrana, raznovrsnih nutricionističkih i kulinarskih specijaliteta, live style dijeta, dok se sporimo po obiteljima i zajednicama što jesti i kako se hraniti, Isus nas poziva na smanjivanje naših tjelesnih potreba i pojednostavljivanje našega jelovnika, i uvijek s pogledom na gladne ovoga svijeta, i uvijek u duhu zahvalnosti.

I dok se naš svijet i mi u njemu gubimo po policama modernih supermarketskih ponuda duhovnosti i tržišne utakmice novih religioznosti, Isus nam prilazi sam, nudi nam hranu, nudi nam sebe kao kruh života, nudi nam se u jednostavnoj svetoj misi bez spektakla i estradizacije: u skrušenom pokajanju za svoje krivnje, u zahvalnom slušanju njegove riječi i u poniznom blagovanju njegova kruha, njegova tijela sa zajedničkog vjerničkog oltara.

Ima još jedan moment važan iz današnjeg evanđelja. Naime, kad se mnoštvo nahranilo, kad je napunilo trbuh, htjelo je – piše Ivan Evanđelist – “pograbiti” Isusa i zakraljiti ga. Neuspjeh pa i tragična sudbina Isusa i svih onih koji nasljeduju Isusa, leži u činjenici da svijet, narod, uopće mi ljudi, redovito i nepogrešivo ostajemo na tjelesnoj i prirodnoj razini ishrane, na materijalnom kruhu, na ekonomskoj sigurnosti, novcu i moći. Najvažniji su nam oni koji nas mogu nahraniti materijalnim. Mogu se ljudima nuditi uzvišene vrednote smisla, većina ljudi će ipak uvijek ići za nižim vrednotama, za onim materijalnim. Što je neka vrednota niža, privlačnija je, nameće se kao nezaobilaznija. Što je pak neka vrednota uzvišenija, ona je i zahtjevnija, skopčana s više odricanja i dosljednosti i manje se ljudi odlučuje za nju.

U situaciji kada Isusa mnoštvo želi zakraljiti zato što ga je nahranio, čini se, kao da on nema rješenja osim u bijegu. Za razliku od mnogih moćnih vođa i poglavara, vjerskih i političkih, koji gladnom mnoštvu ne dijele svoje i koji se u borbi za zasluge kite i tuđim radom i naporom, Isus se sklanja, odlazi posve sam, u goru, u nepoznato. Ne dopušta se zakraljiti, ne dopušta da ga se slavi i veliča. Jer bi tako sve poništio. Poništio bi, naime, temeljnu istinu svoga života i poslanja da je učinio ono što je bio dužan učiniti, ono za što je poslan, da je darovao samo ono što je i sam dobio od Boga Oca. Tako Isus iznova odbija one stare i stalne tri đavolske kušnje: da je sve u materijalnom kruhu a ne u Božjoj riječi; da je sve u magičnim čudesima po kojima se kruh dobiva iz ništa, bez napora i zahvalnosti; da je sve u vladanju, kraljevanju nad svijetom i nad drugima a ne u klanjanju i poniznom služenju Bogu i braći ljudima.

Isus nam danas odgovara kako se trebamo hraniti, od čega živjeti, tko nam je kruh života i tko nas u konačnici istinski uzdržava.

Fra Ivan Šarčević