www.polis.ba

XVI. nedjelja kroz godinu | Sijati dobro, raditi i biti strpljivi

 „Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne“. Isus, za razliku od nekih današnjih duhovnjaka koji se izopačeno pozivaju na njega, ne zaboravlja i ne omalovažava žene. Naprotiv, prema učenicama ima jednaku pažnju i ljubav, a one mu iskazuju neizmjernu vjernost pa i u trenucima muke s križem te poslije raspeća i smrti

Mt 13, 24-43

Zlo se čini moćnim u ovom svijetu. Iz dana u dan suočavamo se s vrtoglavom količinom vijesti koje idu u prilog ovoj tvrdnji. Rat u Ukrajini i drugdje po svijetu, teror, nasilje nad ženama u Iraku, Afganistanu i drugdje, zlostavljanja, nečuvene nepravde, političari populisti u našoj zemlji koji kradu, zlorabe svoju moć – a ponekad je i samo jedan nervozan susjed dovoljan da nam život postane pakao.

Da, zlo se čini moćnim, nadmoćnim u ovom svijetu i kad se suočimo s tom stvarnošću, u našim srcima zna ostati osjećaj nemoći, pogotovo pred izopačenošću i korumpiranošću koja nije tek obična grešnost. Grešnik da – izopačen ne, rekao bi papa Franjo. A izopačeni koji su dvostrukoga života, ne znaju što je poniznost, dok o njoj tako olako propovijedaju. Njih Isus uspoređuje s obijeljenim grobovima, izvana su lijepi, unutra su trulež. Izopačeni, korumpirani je – kako kaže Papa – onaj „kršćanin koji se hvasta da je kršćanin a ne živi kao kršćanin“, koji spletkari, onaj koji daje protu-svjedočanstvo i šalje anti-evanđeosku poruku.

U današnjem evanđelju, Isus kroz tri snažne prispodobe poučava mnoštvo o još jednoj stvarnosti koja je uvijek u opasnosti da bude previđena pred preplavljanjem depresivnih vijesti: o stvarnosti kraljevstva Božjega.

Već u prvoj prispodobi čujemo o čovjeku koji je s ljubavlju posijao dobro sjeme na svojoj njivi. Kao što to često biva u životu, upravo u ovom trenutku pojavljuje se veliki neprijatelj, koji očito ne može podnijeti dobrotu i to da sijač smije uživati ​​u zasluženim plodovima njegova rada. I on želi posaditi svoje sjeme, kukolj, neplodno sjeme uništenja i zbrke. „Ovo sjeme moraš sasjeći čim proklije…“ – takve se misli često spontano javljaju u srcu kad se počine takvi prijestupi, pa se također u prispodobi kaže da su sluge pitali gospodara: „Hoćemo li otići i iščupati ga?“. Ali njegov odgovor je iznenađujući: „Ne, inače ćete počupati i pšenicu s korovom. Pustite oboje da raste do žetve…“

Ne iskorijeniti ga, dakle, nego pustiti da raste? Da, radi dobre pšenice koju ne ugrožava kukolj, nego očito nepromišljeni aktivizam slugu. Možda je jedan od najvećih izazova u našim životima trpjeti iz dana u dan pogled na polje gdje je zli neprijatelj ostavio trag uništenja.

Koliko smo ponekad brzi u osuđivanju sebe i drugih, a time, nažalost, utječemo i na dobro, božansko sjeme u sebi i drugima. Vjerujuće povjerenje, nada i ljubav ne mogu napredovati u okruženju koje karakterizira nepovjerenje i preuzetnost sposobnosti prosuđivanja dobra i zla. Dok je s jedne strane neophodno prokazivati izopačenost i korumpiranost, postoje i ljudi koji pedantno traže i najmanji znak korova u životima drugih, čime olako gube slobodu i bezbrižnost, jer su skloni biti fiksni i uporni – uski, u pogledu na sebe i druge. U najgorem slučaju gube i dobro pouzdanje u Božje milosrđe i providnost.

Zlo uvijek buja u ovom svijetu, ne može se previdjeti i čini se nadmoćnim. A opet nije djelotvorno, nema sadržaj i ruši se čim se prepusti onome koji je jedini gospodar života i smrti.

Isus potom, nakon druge prispodobe o zrnu gorušičinom, iznosi još jednu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne“. Isus, za razliku od nekih današnjih duhovnjaka koji se izopačeno pozivaju na njega, ne zaboravlja i ne omalovažava žene. Naprotiv, prema učenicama ima jednaku pažnju i ljubav, a one mu iskazuju neizmjernu vjernost pa i u trenucima muke s križem te poslije raspeća i smrti.

Nasljedujući Sina Čovječjega učenicama i učenicima valja i danas neustrašivo sijati dobro sjeme, bez obzira na sijače kukolja, nastaviti raditi na sebi i biti strpljivi – sa sobom i drugim grešnicima oko sebe.


Branko Jurić