XVI. nedjelja kroz godinu | Loši pastiri, poražena istina i životni izbor

Jr 23,1-6; Mk 6,30-34

Toliko smo puta čuli o Isusovom sažaljenju nad narodom s čime završava današnji odlomak Markova evanđelja. I na drugim mjestima evanđelisti ističu kako je Isusu narod izgledao kao ovce bez pastira. Dakle, nije narod bio bez pastira, nego bez poštenih i odgovornih pastira. Pastiri su bili slični najamnicima, koristoljupcima, onima koji brinu samo za sebe. I u Starom zavjetu na mnogim mjestima, osobito kod proroka, upućuju se prijekori lošim pastirima, vođama i poglavarima naroda.

U tom je smislu i odlomak iz knjige Jeremije proroka. I toliko nam je to poznato do zasićenja. Preko Jeremije Bog prekorava narodne starješine da su činili «zlodjela», da su «raspršili ovce», da se «nisu brinuli za njih». U najkraćem bi se moglo svesti da su pastiri stavili ljudske ugovore, propise i dogovore iznad posluha prema Božjoj riječi, stavili su poslušnost kralju – poput svećenika Amasje u betelskom svetištu, o čemu smo čuli prošle nedjelje – iznad Božje riječi. I kada se govori o prorocima, konkretno o Jeremiji, nije se radilo, kako neki misle i tumače, o pukom političkom izboru vođa židovskoga naroda između dvaju moćnih koalicijskih partnera, Egipta i Babilona, nego o tome što su oglušili na Jeremijin poziv da ne slijede politički put, nego vršenje Božje riječi. Slično se i danas događa kada se želi obezvrijediti Božja riječ, onda se nositelji Božje riječi proglašavaju političnima (neki masonima, ljevičarima, komunjarama, izdajnicima…). Nije dakle riječ o izboru između dviju političkih opcija, nego između politike i vjere u Boga.

I povijest se ponavlja. Nisu poslušali Jeremiju, nisu poslušali ni Isusa koga Jeremija nagoviješta. Naime, Jeremija poručuje pastirima da će sam Bog pasti svoj narod, da će se sam pobrinuti za njega. I točno, narod se vratio iz babilonskoga sužanjstva. I Bog je podigao Davidov izdanak, Mesiju, Krista u Isusu iz Nazareta, on je naša i ljudska Pravda, nasuprot svim izopačenim pastirima.

No, sve nam je ovo poznato. Ostaje samo, a to nimalo nije «samo», da se istinski povjeruje u riječi koje nam se posreduju kao Božje riječi, riječi istine koje vrijede za sva vremena. Jer to što Jeremija govori pastirima, taj Božji jao koji im prenosi, to što nekoliko stoljeća kasnije Isus nastavlja na proroke, i na Jeremiju, to što govori i narodu i svojim učenicima kako nema istinskih pastira, ništa to nije novo. Bilo je to od postanak svijeta i nastavit će se do i u naše dane. Ali ono što je teško prihvatljivo jest da se to odnosi na naše pastire, odnosno da sadašnji pastiri, biskupi, svećenici, franjevci, starješine naroda prihvate da nisu dobri pastiri, da u poniznosti shvate da «raspršuju» svoj narod, da to prvo ne čine neprijatelji i međunarodne sile, da to ne čine neki urotnici i neprijatelji naroda i Crkve.

Ako bismo u istinskoj skromnosti i samokritičnosti preispitali svoje pastirsko djelovanje kroz zadnja tri desetljeća, od vremena kada je u našim društvima, nakon komunizma, vjera postala javno slobodna, uvidjeli bismo da je posvuda manje i vjernika i dobrih djela, manje duhovnih zvanja, manje dobrih stručnjaka, manje istinskih radnika i pastira, a na mnogim područjima, mnogo je razorenih odnosa, podjela; godinama narod vode pastiri koji za sebe tvrde da su u svemu najbolji. A ustvari su licemjeri, vlastohlepni za svoju poziciju, koja je, doduše, nužna da je netko ima, ali na pošten način; i ti su pastiri spremni na svaku zloću, spremni su na zavisti i malverzacije, na izdaje dobrih, a onda sve to, sve te svoje negativnosti, pripisati drugima.

Mnogi pastiri su nezajažljivi srebroljupci, gotovo prokleti za novac i bogatstvo; uopće nisu ni rijetki oni kojima je poziv pastira samo sjajna izlika da neodgovorno i lagodno žive, neki posve u suprotnosti od svoga zvanja – kao krajnje neuredni i lijeni ljudi, neki pijanci, neki kao menadžeri, svjetovni ljudi kojima je sveto zvanje samo maska da lakše zarađuju i ne budu razotkriveni, neki upleteni u svjetovne biznise, neki kao političari u smislu određivanja tko će gdje biti na vlasti, neki kao kockari, neki kao pedofili, neki kao muškoložnici, seksulani razvratnici, mnogi kao prevaranti, ljudi koji nemaju nikakvih skrupula. Nije malo naših poglavara, pastira koji su strašni lažljivci, spletkari i prevrtljivci, koji kradu i troše nemilice zajednički darovani novac, goste se na sirotinjskim milodarima, neodgovorno se odnose prema Božjoj riječi, kleveću i unesrećuju svoje vjernike, i istodobno se predstavljaju jedini ispravnima, ili tobože nemoćnima, čak se kunu na križ i Sveto pismo i glatko varaju.

Da, reći će neki da nije to tako loše kako se ovdje kaže, da ne treba gledati sve crno. I nastavit će se uvijek u istom okrivljivanju onih koji poput Jeremije i Isusa upozoravaju na loše stanje. Vrijedi, ipak, ne odustajati. Vrijedi iznova pročitati koju riječ naviještaju proroci, što kaže Jeremija, što kaže Isus za pastire. Iznad svega, a to je najteža lekcija, i Jeremija i Isus, i toliki Isusovi učenici, apostoli i nasljedovatelji, i kao pastiri nisu uspjeli.

Ako smo pastiri, nemojmo se zanositi svojim uspjehom, iako uspjeh nije nimalo nebitan, niti vjernički ni teološki irelevantan. Uspjeh u vjeri je jedne druge vrste od uspjeha koji traži većina pastira. To je, kažimo jednostavno, uspjeh poraženih. U ljudskim očima, Jeremija je strašni gubitnik, krajnje poražen čovjek od strane svećenika i starješina svoga vremena. Još gore dogodilo se Isusu. Dobri pastiri, zaključimo, nastradavaju od svojih, od pastira (lažnih proroka!), od glavara svećeničkih i starješina naroda koji to ustvari nisu. Pritom dobri pastiri nisu mazohisti da bi uživali u svome porazu, kako ih neki tumače. Njihovo gubitništvo je zalog vjere i istine. Oni vjeruju da Bog ne ostavlja svojih vjernika i da će sam pasti svoj narod, ako se njegovi pastiri izopače, ali čini tako kao da sve ovisi o njima. Zacijelo, povijest vjere spominje riječi i život dobrih pastira, dok većinu izopačenih pastira prekriva šutnja.

Na osnovu današnjih čitanja, a u vrijeme odmora, važno pitanje za nas vjernike moglo bi glasiti: Tko je u Jeremijno, tko u Isusovo vrijeme, tko će danas – a i danas ima loših, opakih i zlih pastira – poslušati što Bog poručuje narodu, pastirima i Isusovim učenicima? I je li svaki pastir doista Božji pastir, i je li svaki poraz baš poraz? Koja je istina, ona Jeremijina i Isusova ili ona opakih pastira, ona poražena istina ili istina svjetovno-političkog uspjeha, koja je istina preživjela i stigla do nas? I nije dovoljno samo reći i izabrati, nego praktično djelovati, jer ovaj izbor je izbor života – vječnoga života!

Fra Ivan Šarčević