XV. nedjelja kroz godinu | Konflikt u “nacionalnom” svetištu

Am 7,12-15

Navjestitelj Božje riječi i tvorac Božjega kraljevstva, kakav je bio Isus – slušali smo zadnjih nedjelja u evanđeljima – biva odbačen i od rodbine i od svojih sugrađana. Ni njegovi učenici nisu pošteđeni slične sudbine. Vjera je uvijek neko plivanje protiv struje, vjernik je čovjek koji se ne miri s dosegnutim niti se uljuljava u kolektivno zadovoljstvo.

Ima razdoblja u povijesti kada je opasno biti vjernik, pogotovo navjestitelj Božje riječi. Ima opet razdoblja povoljnijih za vjeru i vjernike, u kojima su vjernici i navjestitelji čak i “povlašteni”. No, ni za jedno razdoblje ne može se reći da je u njemu lagano biti vjernik, pogotovo ne navjestitelj Božje riječi. Teže je čak u vremenima naklonjenim religiji, u vremenima samorazumljivosti da je s nama i našom vjerom sve uredu.

Da Božja riječ nije prilagodljiva ljudskim procjenama, voljama i samovoljama, da Bog ne pristaje na opći trend, na “službenu istinu” koju proklamiraju “svete” vlasti, nalazimo kod svih biblijskih proroka. Da Bog podiže proroke i u vremenima navodne sveprisutne i samodostatne religioznosti, slušamo danas u odlomku iz male Knjige proroka Amosa. Amos je Božji čovjek, koji se sredinom VIII. st. pr. Krista, iz Judeje, južnoga hebrejskoga kraljevstva, iz malenoga mjesta Tekoe blizu Betlehema – prema Božjem nalogu – uputio u Izrael, sjeverno kraljevstvo, da ondje naviješta Božju riječ. Ostavio je svoje priprosto zanimanje stočara i uzgajivača smokava i zaputio se u drugi kraj da ljude opominje na nepravde koje čine i da ih poziva na obraćenje. Amos je to činio dobrovoljno, vrlo jasno i odlučno. Bez sustezanja raskrinkavao je religioznu dvoličnost samarijskih prvaka, njihovu idolatriju i društvenu nepravdu koju su skrivali izvanjskom pobožnošću, bukom molitava i hodočašćima. Pozivao ih je na radikalnu promjenu jer će inače propasti.

U naviještanju Božje riječi Amos je jednoga dana stigao i u glavno izraelsko svetište, u Betel, sveto mjesto još od praoca Jakova (Izraela). Naime, na mjestu na kojem je Jakov usnio ljestve do neba i iskusio Božji pohod i blagoslov, Izraelci su podigli hram i uspostavili svetište. Uz Gilgal, betelskim su svetištem sjevernjaci parirali judejskom suprematizmu i jeruzalemskome hramu kao glavnom nacionalnom svetištu. Amos se nije upetljavao u te religijsko-političke sukobe, nije došao na sjever iz političkih motiva, niti iz onih religijsko-lukrativnih da vrbuje ljude za južno kraljevstvo i jeruzalemsko svetište ili da radi za novac. Njega je jedino zanimala čistoća vjere i društvena pravda. Naviještao je da se ne može žrtvovati Bogu, moliti se njemu i istodobno stavljati sebe, kralja i moćnike ili druga božanstva na Božje mjesto. Ne može se, govorio je Amos, stajati pred Božjim žrtvenikom, svetkovati dan Gospodnji i istodobno “prodavati siromaha za sandale”, “varati krivim mjerama”; ne može se ići na hodočašće, obilaziti sva svetišta, stajati pred oltarima a umnažati grijehe – bogatiti se i uživati u svojim bjelokosnim dvorima dok mnogi sunarodnjaci žive ispod dostojanstva. Još više, Amos je opominjao i okolne narode, ali ponajviše svoje u vjeri.

Nije se dakle ovaj prorok direktno miješao u politiku niti u religijske razmirice koje je svetište bolje i koje je “bliže” Bogu. Amos nije bio političar ni svećenik nego Božji prorok. Time, međutim, njegove riječi nisu bile apolitične, jer Božja riječ koju naviješta, zahvaća cjelinu života, dakle i politiku, ili Božja riječ to prestaje biti. I što se događa? Biblija i ovaj put ne vara: prvi koji prepoznaje tko je Amos, prvi koji se usprotivio Božjoj riječi upućenoj preko Amosa nije bio nitko drugi nego svećenik, Amasja – službeni svećenik betelskoga svetišta, čuvar svetišta. Amasja traži da Amos napusti kraljevsko svetište jer govori ono što nije u skladu s kraljevskom politikom.

Za razliku od Amosa, Amasjine riječi su posve politične, dnevno-politične. Amasja nije ono što bi trebao biti – Božji svećenik, nego kraljevski svećenik. On ne govori što bi trebao, nego ono što smatra da će kralju odgovarati. O Amosovim riječima i njihovoj istinitosti Amasja ne razmišlja, ne povlači se u tišinu, ne sabire se, ne zastaje u molitvi pred Bogom, niti ulazi u razgovor da sasluša što to Amos doista hoće i je li to u skladu s Božjom riječi. On se ne poziva na Božju riječ, nego priziva kralja. Amasji svećeniku je važnija politika od vjere, kralj, političar od proroka, Božjega čovjeka. Zato ni trena ne oklijevajući, brže-bolje dojavljuje «svome» kralju, Jeroboamu, i to vrlo teškim riječima da se Amos urotio protiv njega i to do te mjere da “ni zemlja ne može više podnijeti Amosovih riječi”. Amos se, ponovimo, ne bavi politikom nego vjerom. Amasja zaključuje obratno. Koje li opasnosti: mali Amos protiv moćnog svećenika i velikoga kralja?!

Ne znamo kako je kralj Jeroboam reagirao na dojavu «svoga» svećenika, velikosvećenika politike. Ne znamo sa sigurnošću, a moguće je, da je to onaj isti Jeroboam, čija se žena, kraljica Izabela, dala u onako osvetnički lov na proroka Iliju da je ovaj Božji čovjek čak pao u depresiju i stao bježati od svoga poslanja. Ovdje se samo govori o svećenikovom ponašanju prema proroku. Amasja Amosa naziva vidiocem, ne prorokom. Hoće mu, čini se, omalovažavajući ga kazati da on ta svoja “viđenja” zadrži za sebe. I odrješito mu naređuje da napusti betelsko, kraljevsko, dakle nacionalno svetište, da se vrati u svoj zavičaj, u Judeju i da ondje jede kruh i prorokuje.

Amos, međutim, nije plaćenik niti je došao da zarađuje, nego da naviješta Božju riječ. Zato Amasji i govori o svome skromnom podrijetlu. Kaže mu da nije čak ni prorok ni sin proroka. Govori mu o svome skromnom zanimanju kojeg se međutim ne stidi i u kojem je bio zadovoljan, ali ga je morao ostaviti jer se nije mogao izmaći zahtjevu Božjega poslanja da ide prorokovati Božjem narodu. Kad Bog govori, veli Amos, tko da šuti! Amos nije stigao izdaleka, ni u svetište da se obogati, nego da pozove ljude na obraćenje. Nažalost, tragična sljepoća svećenika Amasje stoji u njegovoj podložnosti kralju i politici a ne Bogu i Božjoj riječi. Amasja izbacuje Amosa iz Božjega prostora jer je to kraljevsko svetište i kraljevski hram.

Konflikt između “politiziranog svećenika” i Božjega proroka je svevremen. Poput Amasje i današnji biskupi i svećenici (čuvari crkava i “nacionalno-religijskih” spomenika i svetišta, samoproglašeni duhovnici i vidioci) služe politici, a ne Bogu i ljudima. Oni su svećenici nacionalnoga i redovito služe sebi i svome blagostanju. Ne dopuštaju da u “njihova” svetišta dođe Božji čovjek, a takav stiže kao vjernik, obični župljanin ili kao neki “stranac” koji ne dijeli mišljenje kralja i ne odobrava da Božje svetište postane “kraljevsko”, “nacionalno”. Umišljeni i dobrostojeći svećenici, među njima najviše tašti, dvolični i osvetoljubivi biskupi, zbog udvorničkog karaktera i sljubljenosti s političarima, «velikosvećenicima nacionalnoga», ili zbog svoje bahatosti da su jedino oni gospodari svakog oltara, zabranjuju ili perfidno onemogućuju stvarne propovjednike evanđelja ili ih difamiraju kao nevjernike i necrkvene. Posvjetovljeni biskupi i svećenici tjeraju ljude od svetišta i Božjega zajedništva, a da to i ne žele primijetiti, osigurani svojom pozicijom i eventualnim mnoštvom koje se, što u strahu, što u bolesti i nesnalaženju, što u nedoraslosti vjere, mire sa stanjem kakvo jest. Takvi svećenici samo se veličaju, govore ono što odgovara vlasti i masi, uopće ne primjećuju sve veću dvoličnost svojih vjernika i sve veće distanciranje od svetišta onih koji su istinski tražitelji Boga.

Biti navjestitelj Božje riječi nikada nije bez prepreka i muke. Ni u naše vrijeme ni u našem prostoru u kojem se toliki smatraju vjernicima poput onih iz Amosove knjige koji izvaljeni leže u svojoj samodovoljnosti, hrle na molitve i na bogata hodočašća, a zanemaruju i Boga i svoje obespravljene bližnje. Amos govori da zemlja i narod kojem je došao nisu gladni kruha, nego Božje riječi i pravde.

Fra Ivan Šarčević