Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XIX. nedjelja kroz godinu | Bog u običnom
Riječ oko koje se sve riječi okreću jest Isus. Bog se, prema toj istini vjere, očituje u ljudskom, u običnom ljudskom, u čovjeku. Božja riječ izriče se u ljudskoj riječi
1 Kr 19,4-8; Ef 4,30–3,2; Iv 6,41-51
Svetopisamska čitanja značenjem su bogatija i otajstvenija od naših riječi kojima ih tumačimo. Naravno, to je i zbog toga što ta riječ nije tek ljudska nego i Božja riječ. No, time što je i Božja riječ, to nipošto, kako neki misle, ne znači da je ne trebamo čitati, slušati i izlagati. Naprotiv, što je neka riječ uzvišenija, «božanskija», tim više obvezuje na slušanje, tim više traži bolje razumijevanje, preciznije tumačenje i posredovanje, tim je teže praktično ostvarivati tu riječ.
Još je jedna stvar važna pri shvaćanju i tumačenju Božje riječi, pogotovo kršćanima: oni svoj život temelje na utjelovljenoj Božjoj riječi – na Isusu iz Nazareta. Riječ oko koje se sve riječi okreću jest Isus. Bog se, prema toj istini vjere, očituje u ljudskom, u običnom ljudskom, u čovjeku. Božja riječ izriče se u ljudskoj riječi.
Imajući u vidu tu običnost, pristupimo današnjim biblijskim čitanjima i pogledajmo kako se Božja objava događa u redovitosti ljudskih sudbina, u običnosti ljudskih odnosa. Ta običnost mogući je zajednički nazivnik ili interpretativni ključ današnjih čitanja. Mogli bismo, zacijelo, naći i neku drugu zajedničku temu, recimo hod, hodočasnički karakter ljudskoga postojanja, ili hranu, kruh, ali pokušajmo iznova istaknuti baš našu običnost kao mjesto Božjega dolaska.
U prvom čitanju susrećemo najvažnijeg izraelskoga proroka – Iliju. I to ne samo kao običnoga nego kao najobičnijega, čak uplašena čovjeka. Radi se o tome da je veliki Ilija bježao od progona kralja otpadnika Ahaba i od njegove podivljale žene Jezabele. Kad mislimo na proroka Iliju, redovito mislimo kako je on bio moćan. A evo ga sada u strahu, osamljena i bjegunca od ljudi, umorna; nije mu ni do čega, moli Boga da umre. Isti je to čovjek koji se borio s brojnim Baalovim svećenicima, nadvladao, čak ih neustrašivo poubijao. A sada imamo jednog posve drugoga čovjeka, shrvana i slomljena.
Nije to ništa novo. Sličnih Iliji ima mnogo ljudi. Ima onih koji su npr. bili hrabriji dok su bili mlađi, dok su bili povjerljiviji u Boga, u ljude, u sebe, u dobro. Ima ljudi koji su bili daleko moralno snažniji u prošlom sistemu, a danas, pod «svojom» vlašću boje se svega i svakoga, nameću sebi ograde i cenzure, u strahu su se urušili u nekaraktere. Ima onih koji su izranjeni, načeti su, pukli su, umorili su se u dobru. Ima onih koji su zaključili na uzaludnost svega, jer nema promjena u onome za što su se toliko zalagali. Ima onih koji nikada nisu bili iskreni te smatraju da trebaju nastaviti «glumljenu hrabrost», biti uvijek na strani moći i vlasti, uz novu «elitu» i društveno povlaštene.
Ustvari, kod Proroka Ilije radi se o tome da čitava života traje njegov hod da spozna kako se punina Božje objave ne događa u jednom trenutku, u jednom razdoblju njegova života, nipošto samo u njegovoj bojovnosti i gorljivoj revnosti kada čak u ime Jahvino ubija krivovjerne svećenike, Bog se ne objavljuje u ljudskoj snazi, niti u prirodnim nepogodama, olujama, potresima, orkanima, grmljavinama, bojnim kolima i nebeskim konjima (kako i prikazujemo Iliju!). Ilija uči da obraćenje traje dugo, i da Bog dolazi u hodu, u osami, u tišini, u gotovo nečujnom šapatu lahora, ali i u umoru i u najtežem razočaranju, u skromnosti, u porazima, strašnim porazima, u strahu i strahopoštovanju, s dlanovima na očima pred tajnom Boga i u posvemašnjoj skromnosti obične ljudskosti. Tada Bog, tada Božji glasnik, pohađa čovjeka, hrani ga i osnažuje za dugi put upoznavanja i susretanja i s Bogom i s ljudima. Ilijina sudbina svjedoči nam da Bog dolazi u nezamjetnoj običnosti. Dolazi slabom i krhkom čovjeku. Ustrašenom «junaku» dariva jednu drugu snagu.
U drugom čitanju slušamo kako Apostol Pavao poučava Efežane svakodnevnom zajedničkom životu. Boga se svjedoči u običnim odnosima. Poziva ih jedinstvenom molbom da ne «žaloste Duha Božjega» kojim su obilježeni. Pavlove riječi imaju svevremenu važnost. Poziva i nas kršćane da ostavimo teške mane koje remete zajednički život: gorčinu (stanje egzistencijalne uvrijeđenosti, kompleksa precjenjivanja, jetkosti, stalne tegobe i pomanjkanja vedrine), srdžbu (nekontroliranu i prekomjernu srditost zbog neispunjenih prekomjernih ili neutemeljenih želja, ili srditost iz čistoga razloga nepodnošenja drugoga, posebno ako je taj drugi moralno ili duhovno bolji). Tu Pavao navodi još srdžbi bliske mane kao što su gnjev i viku. One su pratilje srditih ljudi.
Čini se, međutim, važnom istaknuti još jednu manu koju i Pavao naglašava a koja žalosti Duha u nama. Riječ je o huli. Hula je podvrsta oholosti. Može se huliti na Boga i ljude. Čine to redovito nezahvalni, koji ne samo da su zaboravili dobra djela koja im je netko učinio, nego čak ustaju na dobročinitelje. Puno je po našim obiteljima, zajednicama, institucijama, u Crkvi, u narodu hulitelja, pogotovo među stvarnim ili moćnicima iz sjene – koji se slijepo i opako obrušavaju na dobre, koji se obijesno razmeću svojom drskošću (drčnošću!) i drugima bezočno određuju sudbinu. Huli su skloni vrlo pobožni i intelektualni tipovi.
Nasuprot navedenim manama, Pavao traži od kršćana da budu dobrostivi i milosrdni jedni prema drugima, da si međusobno praštaju, onako kako je to Bog u Kristu učinio. Doista, ako ne budemo nasljedovatelji Božji i to najviše u praštanju, ako ne postanemo Božja djeca, uzajamni život nam će se pretvoriti u pakao, izjest ćemo se između se.
Odlomak iz Ivanova evanđelja još više naglašava Božju objavu u običnosti. Židovi, nije pitanje nacionalnoga, nego vjerskoga židovstva, dakle vjernici, nisu mogli prihvatiti da se Bog objavljuje u Isusu iz Nazareta, kojega se podrijetlo, oca i majku, braću i sestre, i svu rodbinu poznavalo. Oni mrmljaju, nemaju povjerenja, da Bog dolazi u najredovitijem čovjeku. To je «skandal» za vjernike, ali i za «nevjernike», jer i jedni i drugi, svaki na svoj način, misle da Bog treba doći među ljude «čudesnim», «magijskim», nekim «neljudskim», Boga dostojnim putem. Pa čitava je ljudska povijest povijest sumnje u Božju objavu u čovjeku, u očitovanje Boga i njegove dobrote u čovjeku. Zato je teško i danas povjerovati da Bog toliko voli čovjeka da se u čovjeku objavljuje, da je taj Isus Nazarećanin, Josipov i Marijin sin, Božji kruh, da se Bog nudi u Isusu kao hrana, kao smisao i rješenje života i smrti.
Nemojmo se zanositi! Doista nije lagano vjerovati u običnostima života, u Božje djelovanje u običnim biskupima, svećenicima, ljudima, učiteljima vjere, propovjednicima, najobičnijim ljudima. Teško je povjerovati iz raznih razloga, zbog raznih očekivanja, zbog želje za čudima i veličinama, zbog ograničenosti i gluposti, slabosti i opakosti. No, teško je vjerovati i zbog još jednog «višeg razloga», o kojem Isus jasno kaže: «Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla…» Vjera je Božji dar. I to – smijemo zaključiti – ne neki iznimni dar izdignut od zemlje, daleko od ljudi, nego dar u najobičnijem životu, u najobičnijem čovjeku, u onom kojega poznajemo do «dosade» – baš u njemu je najteže prepoznati Boga na djelu.
Kako je Bog otajstven u svojoj malenosti! Kako mi ljudi uvijek tražimo neko drugo mjesto, neku drugu hranu od kruha, kruha našega nasušnoga, svagdašnjega!
Fra Ivan Šarčević