XIV. nedjelja kroz godinu | Rodijačka nevjera

Ez 2,2-5; 2 Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

Sva tri se biblijska čitanja današnje nedjelje mogu čitati kroz figuru i značenje proroka, Božjega čovjeka koji je poslan navijesti Božju riječ ljudima. U prvom čitanju govori se o pozivu proroka Ezekiela, rođenom oko 622., deportiranom zajedno s mnogim svojim sunarodnjacima vjerojatno 597. u babilonsko sužanjstvo. I onamo, u kaldejskoj zemlji, na rijeci Kebaru, kao tridesetogodišnjaka, Bog šalje da govori narodu.

Dok je Jeremija ostao s ostatkom naroda u nemirnoj domovini, Ezekiel je u sužanjstvu, u tuđini, bdio nad čistoćom vjere i obreda, nad socijalnom pravednošću i moralnom čestitošću svoga naroda. Bog ga postavlja «stražarom», pastirom svoga naroda. Mora posredovati svojima Božju riječ da su «narod odmetnički», da imaju «tvrdokoran pogled» i «okorjelo srce». Naviješta narodu da je Bog «otišao», «napustio» Hram u Jeruzalemu, da se Bogu treba vratiti svatko osobno, i to s novim, ne kamenim srcem i obraćenim životom, te da će se tek tada Bog vratiti u Hram, novi Hram nebeskoga Jeruzalema.

U sličnom, proročkom tonu poput Ezekiela i Apostol Pavao tumači Korinćanima, prvim kršćanima, koji su doveli u pitanje njegov identitet navjestitelja Isusova evanđelja. Što se Pavao više davao u svome poslanju, to je više kršćana ustajalo protiv njega. Pavao, obraćenik, nimalo polovično ni krnje, nego se posve stavio na propovijedanje i osnivanje kršćanskih zajednica. On osjeća iznimnu obdarenost od Boga, ali otkriva određenu paradoksalnu zakonitost: svaka sreća, i ona najveća ima svoju ograničenost; nijedna dobrota nije vječna, nijedan čovjek nije savršen, nijedan dar nije bez iskustva manjkavosti i grešnosti. Doista, iskreni i istinoljubivi Pavao otkriva Korinćanima da mu je «dan trn u tijelu, anđeo Sotonin» koji ga udara da se ne bi uzoholio zbog toga što mu je darovana «uzvišena objava». Ne zna se na što se točno odnosi trn. Neki smatraju da je riječ o nekoj bolesti, tipa epilepsije ili slično, možda na njegov prošli život, ta bio je progonitelj i ubojica ljudi; možda je imao homoseksualnih ili nekih izopačenih sklonosti, ne zna se; ali je sigurno da se Pavao ponašao skromno i dosljedno uzvišenosti objave i veličini evanđelja koje mu je povjereno da mu bude sluga.

Kako je vjernički iznimna Pavlova molitva da ga Bog oslobodi trna anđela Sotone; nimalo slučajno kazano «anđela», jer se nudi kao zavodnički usrećitelj. Bog ne uslišava Pavla onako kako on to želi. Dobiva odgovor da se ne oholi i da se usmjeri prema dobru. Bog mu odgovora da nema potrebe više za to moliti: «Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.» Životna je to pouka za proročki život, za život po evanđelju. Proročka snaga, snaga Isusovih učenika raste proporcionalno priznanju osobne grešnosti, malenosti i slabosti. Tada Bog uzima inicijativu, Krist postaje subjekt našega djelovanja. Što sam slabiji, to sam jači. Ovo slabiji ne znači povlačenje ili bijeg zbog svoje grešnosti, naprotiv, realno gledanje sebe, istinsko priznanje svojih ograničenja, ali aktivno i nepokolebljivo zalaganje sa svom sviješću svoga «trna», svojih granica, zloće i opakosti. Bog je prisutan u životu ako se priznaju slabosti, uvrede, nesreće, i on to, uz pouzdanje u njega i uz osobno zauzimanje, preobražava u blagoslov, u izobilnu milost.

Odlomak iz Markova evanđelja donosi nam zgodu iz Isusova zavičaja, iz zavičajne sinagoge u Nazaretu. Postala je baštinom čovječanstva, bez obzira na vjeru ili svjetonazor, Isusova rečenica: «Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svome domu.» Isus svoju sudbinu veže uz proročki udes neprihvaćanja od strane svojih najbližih, rodbine, svojih susjeda i svojih zavičajaca.

Prvo što se nameće iz ovoga odlomka jest činjenica da se Isusa ne smije shvaćati – kako se redovito čini – kao nekoga tko je prihvaćen od većine, a tek ga je nekolicina pokvarenih ljudi odbacila. Radi se o posve suprotnome: Isus je odbačen od većine, a tek ga je malen broj ljudi prihvatio i pošao za njim. Jednako tako važno je ponavljati da Isusa nisu prihvatili neki tamo ljudi, stranci, nego njegovi te da ga nisu odbili nevjernici, ateisti, nego sve vjernik do vjernika.

Ovaj naš svijet organiziran je lokalno. Gdje se god okrenemo ovladao je perverzni princip nepotizma, u našoj hrvatskoj varijanti, možemo ga nazvati «rodijački» mentalitet. Gotovo ništa se ne može učiniti bez «krvnih» protekcija: nikakav novac i zarada, nikakvo zapošljavanje, nikakvo postignuće i promaknuće bez rodbinskih i zavičajnih veza. Isus je volio svoj zavičaj, nije ga se stidio, prišit će mu na križ za svu vječnost ime njegova rodnoga mjesta, Nazarećanin, ali Isusa njegovi rođeni nisu prihvatili, jer su ga prezreli zbog njegove majke, obitelji, zbog toga što im se učinilo da ga ne mogu pratiti, da je drukčiji od njih pa su ga htjeli vratiti u njihovu redovitost, prosječnost, u njihove trgovine i «simonije», u već unaprijed određene odnose. Zato su govorili da o njemu znaju sve, pa šta se sada «pravi». Znali su ga kad je prohodao, znali su tko ga je učio pisati, znali su da mu sva ta familija nije nešto…

Nije Isusu bilo nimalo svejedno što ga njegovi ne primaju. Možemo pretpostaviti da je bio težak i bolan i njegov odlazak od svojih, iz nazaretske sinagoge. Čini se da se tada zbio čak određeni raskid sa zavičajem, da se nikada više u njega nije vratio. Nije ondje, piše Marko, mogao učiniti ništa veliko, nikakvo posebno čudo, jer mu nisu vjerovali. Nema čuda bez vjere. Štoviše, oni su se sablažnjavali o njega, zato jer je tražio novi odnos s Bogom, s ljudima. Nešto posve drukčije od njihovih rodijačkih veza, klanskih potkupljivanja i bahaćenja. Isusu je napustio Nazaret, jer najbliži su bili tvrdokorna pogleda i okorjela srca, da ponovimo s Ezekielom. I Isus se, završava današnje evanđelje «čudio njihovoj nevjeri».

Upravo ove riječi – o čuđenju zbog nevjere vjernika – slabo kome što znače i danas. I danas se odbacuju Isusovi proroci, a time i sam Isus, jer im se ne vjeruje, ni od najbližih. I danas je sveprisutna izopačena svijest o vlastitoj ispravnosti, o jačini tobožnje vjere koja čini čudesa. Ni danas proroci, ni njihov Isus nisu prihvaćeni među svojima, jer vlada opća sablažnjivost zbog podrijetla, zbog jednostavnosti i iskrenosti (postoje samo jedni koji vrijede kao katolici i Hrvati!), zavladalo je mahnito traženje tisuće mana dobrima. Našim malim i većim svjetovima, sinagogama i crkvama, ovladala je rodijačka nevjera malih i velikih Ana i Kajfa. Isus traži da se čini posve drukčije.

Fra Ivan Šarčević