Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XIV. nedjelja kroz godinu | Isusovim jezikom govoriti
Očito je da ne znam ni meditaciju napisati, no puno je teže i daleko važnije, Njegovim jezikom govoriti. Čovjek se tome uči dok je živ
Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20
Lagano se navikavam, jer nije to rijetkost, da me u „pripadajućoj“ propovjedi dočeka prorok Izaija. Sve su to dobri znakovi. Njegova utjeha jeruzalemskim razvalinama, gradu, hramu i ljudima, i svemu što Jeruzalem simbolički predstavlja. Koliki su samo Jeruzalemi nestali, s lica zemlje zbrisani, pa opet čovjek opstane. Zbog Izaije i njegove: mir ću na njih kao rijeku svratiti, srce će se radovati… kosti kao mlada trava procvasti… tješim se, nimalo naivno, ne postoji svijet tako umoran, tako ništavan i tako beznačajan, e da se ne bi mogao okrijepiti, ojačati, procvasti. Jer Izaija ovdje govori o čudesnom Božjem zahvatu, stvaranju/dolasku novoga. S mirom povezanoga.
Svijet neke osobe, njen posve privatni mali svemir, ne samo nekog naroda, nosi u svojoj memoriji proces izbavljenja. Postoji vrijeme rušenja i vrijeme građenja, vrijeme padova, propasti i ponovnog dizanja. Takav je život i njegovi ciklusi.
Psalmist i danas pjeva: Pretvori more u zemlju suhu, te rijeke pregaziše…
Netko je negdje ruku nam pružio, s dna nas povukao. Svatko ima iskustvo progonjenosti, zatora i spašenosti, novoga početka. Biblijski pisac iznova podsjeća, osim patnje, valja nam se zahvalno sjećati izbavljenosti iz bezizlaznih situacija. Tko je jednom po suhu prehodao, zašto bi i dalje u davni mulj tonuo?
U pamet mi prilaze neke drage osobe što sam ih upoznala u jednom od turističkih središta. Ta su mjesta uvijek nalik mnogim drugima, jer su slika odnosa među ljudima, i najslikovitije govore o Božjim siromasima. U malom kako današnji svijet funkcionira. Lijepo ta mjesta izgledaju, na površini lopoči, a ispod mulj i baruština. Ja sam tu samo da pamtim, promatram i ponešto zabilježim. Jer što nije u jeziku, kao da i ne postoji. I Bog za nas postane tek kad se oriječi. Ljudi su tu nemirni, i nezasitni, i gladni i žedni, jer i oni najbogatiji, ne mogu se nasititi, i mrvice s njihova stola, i to je previše za siromašne Lazare. I tako, siromaha ćemo uvijek imati. Jer među bogatima, siromasi su najveći, ni potoci obilja ne bi ih zasitili. I zato su radnici najmanji, njima pripada desetina zarade njihovih menadžera, desetina jednoga dana od trideset dana. Ima ih odsvakuda, Srbije, Makedonije, Bosne, Hercegovine, Nepala, najmanji među najmanjima, što ne mora značiti da će među njima biti solidarnosti. Negdje da, negdje ne. Mnogi će gospodarima najčešće zamjerati što i oni nisu poput njih. Sve se to događa u državi u kojoj ništa ne valja, osim broja turističkih noćenja, i evo razloga da je se malo po malo i još više od toga, ustrajno potkrada, vara, sve do utaje poreza. I ono što svima pripada, rijeke obilja liju se u privatne potoke. A to što se utaji, negdje će se već uplatiti, u vidu izdašne donacije, ili rasterećenja od poreza, ili porezne olakšice. Doći će ta donacija do nekog karizmatičnog svećenika što će jednim dodirom i jednim zazivom rušiti pravovjerne menadžere u prvim redovima. I pjevat će srce ti i dušu predajem moj Gospodine… i svjedočit će kako im Gospodin daje obilje, i slične Božje riječi što ih svode na razinu promidžbene poruke.
Ljetima će opet strepiti nad brojem noćenja, brojem izleta, brojem pozitivnih komentara, ljeti će se opet krstiti brojkama. A karizmatični će svećenik zimama blagoglagoljati svojoj pastvi naivnoj: takva su vremena, niste imali vremena, zimi se Bogu vratite, i u crkvi molite, što ćete kad ljeti ne možete. Toplo je u crkvi, podno grijanje donacija rasterećenog poreza.
U pravu ste, ovo je posve imaginarna situacija, iz nje se tek malo, kao iz nabujala potoka u stvarnost prelijeva. Posve istinit jest susret s obitelji iz Švedske, a podrijetlom s Bliskog Istoka. Lijepi su i drevni, kao da su upravo sišli sa starokršćanskih fresaka sa bujnim kosama i ovalnim licima. U moru turista umornih od svakodnevnih i dosadnih obaveza, jela od tri slijeda, tura i obilazaka, oni su vedri, zaigrani. Od srca zasmijani, kao da se negdje upravo bučni traktor upalio, ide zemlju obrađivati. Ona je Sirijka. On je s ponosom predstavlja: Moja žena govori Isusovim jezikom. I ja razumijem aramejski, ja sam iz Bagdada, mislim, razumijem koliko mi treba. Kad njena majka i one pričaju, i ona joj kaže: tvoj muž je magarac, ja se pravim da ništa ne razumijem.
U pamet mi stalno dolaze, i pitam se, kako govoriti Isusovim jezikom. Kako je On to govorio, da i dalje, očito, žeđamo za mirom, i pravednošću, obećanim blaženstvima, njegovim kraljevstvom.
Na ovakvim i sličnim turističkim mjestima ljudi vape za krotkošću i milosrđem, a sami ga ne znaju dati, za obiljem, iako ga drugima uskraćuju, za mirom, iako im je u srcu rat.
Očito je da ne znam ni meditaciju napisati, no puno je teže i daleko važnije, Njegovim jezikom govoriti. Čovjek se tome uči dok je živ.
Prijatelj iz Bagdada dalje govori, na kaotičnu situaciju u odredištu, on baca šalu. Žalio sam se na recepciji, jer u sobi moje punice živi žohar. Ona kaže da je ogroman. Lijepo sam ih zamolio da ih još deset dostave. Jedan nije dovoljan. I ako imaju škorpija. Više njih. Žena može gacati po zmijama. Neće ih ni osjetiti. Smijemo se. Zajedno. On, njegova punica, njegova žena i ja. To je tek uvod u teme ozbiljne. Punca nije upoznao, nikada. Nije niti stigao posijediti. Rat. Smijehom valja otjerati zlosutna sjećanja. Tako oni svoj Jeruzalem obnavljaju. Smijemo se zato preglasno. Iznad dopuštenih decibela.
One su došle iz Sirije kao izbjeglice, ona još kao dijete. Prihvatili ih, skućili. I on je manjina. A manjine u Bagdadu teško žive. Zato je Švedska sad njihova domovina. Blagoslivljaju ljude sa njihova dugotrajna puta, jer su zahvaljujući njima među živima. I na sigurnom. I sad mogu putovati. Posvuda. Ove prilike do Međugorja. Dok mnogi sa Bliskoga Istoka traže samo siguran prolaz do „Zapada“ preko jedne „kršćanske“ Hrvatske i ne dobiju čak ni to. Možda kad bi država svoje građane subvencionirala da ih čašom hladne vode napoje, možda bi to i učinili i na fejsbuku profilu zabilježili.
Pavao u poslanici Galaćanima spominje i kako je putovao do Sirije, a oni stoji preda mnom kao žive osobe iz tog vremena koje su prihvatile Pavlovo rađanje nas u trudovima, sve dok se Krist u nama ne oblikuje. I naravno da vjeruju jer on, Pavao, nosi na sebi Isusove biljege. I nikad ne zaboravlja siromašne. Na sve što nije od Isusa, Pavao samo rukom odmahne, kao da tjera muhu zunzaru: „Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!“ (Gal 6, 17)
Po biljezima se prepoznaju Isusovi, i njihov se jezik razumije. Ovako on zvuči kad Pavao njim progovori:
„Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti“ (Gal,6,9-10).
To dobro ostavlja rane, biljege. Nije baš da donosi samo koristi.
Nešto što se ne mijenja mimo svih vjekova, ljudi i običaja, a opet rijetki su koje se trude Isusovim jezikom progovoriti.
Roberta Nikšić