www.polis.ba

XII. nedjelja kroz godinu | Božji pred ljudima

Biti Božji pred ljudima znači gledati svijet Božjim očima, tamo gdje ljudi providna dana ne vide, tamo gdje se sirote zanemare, tamo gdje su očite laži i blasfemije svu vjeru popile, tamo govoriti poput Jeremije, ili sv. Ive znači, patiti a ne profitirati, znači stajati uz sve druge i za druge a najmanje za sebe. Znači i glavu izgubiti

Jr 20,10-13; Mt 10,26-33

Liturgijska čitanja gledana u cjelini donose nam sliku Boga. On je i danas, i uvijek, kod proroka Jeremije Onaj koji „proniče srce i bubrege, izbavlja dušu sirote iz ruku zlikovaca“, kod Psalmista Onaj koji siromaha čuje, Onaj koji ne prezire sužanja svojih.

Lijepa je to i utješna slika i valja nam se u njoj ogledati. Jer takvi bismo mogli biti mi. To nam je usađeno prvim dahom stvaranja. Nije li rečeno: na svoju sliku stvori ih. Muško i žensko.

I sveto pismo opisuje takve ljude, koje Božjim okom svijet gledaju. U današnjim čitanjima, takav je Jeremija. U Božje ime nastupa, i Božju istinu govori ljudima. I opipljiva je i njegova sudbina, u svega par redaka, tamo gdje prijatelji samo čekaju na pad njegov. Zovu ga: Užas odasvud. Jer užas propovjeda. Taj je užas zapravo  istina o njegovim sunarodnjacima. Oni užas proizvode. Jeremija ih sa njima samima suočava. Kakvi su u Božjim očima. Ljudi takve pljuske ne žele primiti. Silinom uzvraćaju. On je Božji pred ljudima, iako se od toga otima, i nije mu draga povjerena zadaća. Ali je ipak nosi. Zbog toga je užas i ruglo i svojim najbližima i zato mu o glavi rade. Nije lako biti dosljedan Božjoj riječi, Ona donosi više muke i žalosti nego li svjetovnih probitaka.

Kaže tako i Propovjednik na jednom mjestu: „Bolja je žalost nego smijeh, jer kad je lice neveselo, srce postaje bolje“ (Prop 7,3). Ovakva misao ide uz Jeremiju, i muke kroz koje prolazi i poruge, čine ga boljim, njegovo srce mekšim. Nije Jeremija samo jak pjesnik na riječima, dosljedan je cjelinom svog života, pa kad mu jedne prilike ponude lagodan život u slobodi babilnskog ropstva, on odluči ostati uz nabjednije, najsiromašnije svoje koji su u Judeji ostali. I to ga košta. Cijeli njegov život, njegova misija, da bude Božja riječ među ljudima njega košta. Pa kad se uznosimo važnošću svoga života i poslanja, sjetimo se Jeremije. Jesmo li zbilja Božji među ljudima, ili za vlastite interes i probitke radimo?

Dalje i kod psalmista, uočljiva je „jeremijska sudbina“, plastično opisana: „tuđinac postadoh braći i stranac djeci majke svoje“, „poruge onih koji se rugaju tebi, padoše na me“.

Biti Božji do te mjere da se strancem postane svojim najbližim ne znači nužno, ne znači nikako, toliko revan biti i na trgovima klečati, jer takve je Isus davno denuncirao. On, Isus, dalje u liturgijskim čitanjima svojim učenicima govori, propovjedajte s krovova ono što vam na uho govorim. A što im je to na uho govorio? O kakvom Bogu šaputao? Nije li Taj bio kako ga i Jeremija i psalmist danas opisuje: na strani zadnje bijede. Moralne, duhovne, materijalne. One kojoj tijelo ubijaju bijedom, grijehom, i drugim opačinama, zlom, nemarom, nebrigom. Onoj kojoj posljednja utjeha ostaje Bog koji dušu spašava.

Danas, dok ovo pišem Sveti je Ivo od Podmilačja. Sjećam se Podmilačja iz nekog drugog vremena, vojske bogalja i siromaha, katolika i svih drugih vjera pod ovom našom kapom bosanskom koji svoje posljednje pouzdanje stavljaju u Onoga kojem vape: Smiluj se. Bilo je i lijepo i jezovito i beskrajno tužno to slušati i gledati. Smiluj se.  Smiluj se kad ljudi zakažu i kad nitko drugi neće, ili ne može, ili ga nije briga.

Biti Božji pred ljudima znači gledati svijet Božjim očima, tamo gdje ljudi providna dana ne vide, tamo gdje se sirote zanemare, tamo gdje su očite laži i blasfemije svu vjeru popile, tamo govoriti poput Jeremije, ili sv. Ive znači, patiti a ne profitirati, znači stajati uz sve druge i za druge a najmanje za sebe. Znači i glavu izgubiti.


Roberta Nikšić, polis.ba