XI. nedjelja kroz godinu | Neumorno sijanje i rast iz malena

Mk 4,26-34

Naše želje, želje drugih; naša očekivanja, očekivanja drugih čine nas najčešće nestrpljivima i nervoznima. Nekada bismo htjeli neki posao koji traje dulje ubrzati, ne sagledavajući sve okolnosti. Štoviše, mladi ljudi, adolescenti primjerice, htjeli bi da što prije odrastu. A to jednostavno ne ide tako. Mnogi ne poštujemo zakon postupnosti, postupnoga rasta i razvoja kako ljudskih mogućnosti tako i pojedinačnih osobnosti, pa prema grčkoj mitologiji umišljamo si da smo Prokrusti – skraćujemo ili razvlačimo bližnje i daljnje da bi postigli mjeru naše egoistične ili ideološke postelje, naše tobožnje ljudskosti i duhovnosti, nacionalnosti i crkvenosti.

Nestrpljivi smo često i najčešće takvi da bismo ubrzali povijest kada se radi o vlastitoj sreći, a još više kada se radi o kažnjavanju drugih. Razumljivo je da bismo rado odmah htjeli plodove svoga dobroga rada, ali ne ovisi sve o nama. Još bismo više ubrzavali povijest našom željom da se odmah na zle i opake, na naše protivnike i neprijatelje sruči neka kazna ljudskoga ili Božjega gnjeva.

Današnji odlomak Markova evanđelja donosi dvije Isusove usporedbe o Božjem kraljevstvu. Prva je o sijaču, o čovjeku koji jednostavno sije, rekli bismo izgrađuje Božje kraljevstvo, a da pritom svjesno ne kontrolira nicanje ni rast posijanoga. Ova je usporedba tako opuštajuće kritična prema svim našim nezajažljivim željama, nervoznim brigama što će biti od nas i naših djela, od nemirnoga osjećaja da bi toliki naš napor, toliko toga dobra moglo nestati, ostati nezamijećeno ili propasti. Usporedba o čovjeku koji sije, dakle baš sije, hoće reći radi, nije u lijenosti bezbrižan, i njegova sigurnost da bez njegova znanja, spavao on ili bdio, ono što je on uradio, ne može ostati bez ploda, teška je lekcija svima nama koji želimo ne samo odmah nego uvijek vidjeti uspjeh svoga rada, ili odustajemo s izlikom kako je sve uzaludno, beskorisno i bezuspješno. Vjera u Boga i povjerenje u vlastito, ljudsko dobro, u djelovanje iz vjere u Boga, kojemu ne možemo odrediti rok i termine ispunjenja, dakle uspjeh, svjedoči da ništa posijano, ništa urađeno ne propada, nego rađa «puno zrnja», mnogo plodova.

Teško je sebi a pogotovo drugima dijeliti lekcije i savjete da trebamo biti sigurni da nijedno naše dobro neće propasti. Onaj tko ima teška iskustva neuspjeha, poraza i gubitaka, a kroz njih je prošao ne štedeći se, u velikodušnoj ljubavi, taj će zacijelo imati veću nadu i vjeru da sva njegova nastojanja ne propadaju nego se sabiru u neko veće dobro i u pozitivni konačni ishod velikoga i bogatoga uroda. Naravno, teška iskustva stradanja i neuspjeha, mogu čovjeka obeshrabriti, učiniti ga malodušnim, tupim i depresivnim. Ipak, mnogo manje ljudi koji su dokraja uložili sebe, mnoge godine rada u zalaganju za Božje kraljevstvo, za bolje odnose, za veću ljubavi i socijalnu pravdu, sumnjaju u taj Isusov put koji je on slikovito opisao sijačem koji jednostavno sije, sije dobro, a zemlja, dobro kao da samo raste. Bog koji je u zemlju, u nebo i kišu, položio klicu neraspadljivosti i vječno dobro ne dopušta propast dobra. Tko radi dobro, tko izgrađuje Božje kraljevstvo, ubirat će plodove – poruka je današnje Isusove prve usporedbe.

Druga se nadovezuje na ovu. Riječ je o rastu Božjega kraljevstva iz malenosti, u slici malenog zrna gorušice (senfa). Ova je usporedba odgovor svima nama koji mislimo da u svemu i sve treba biti ogromno, veliko, javno, estradno, glamurozno… I u slici rasta gorušice treba najprije prepoznati da Kraljevstvo Božje, da dobri odnosi među ljudima ne kreću velikim koracima i podvizima, nego od malenoga i iz malena, iz sitnoga, gotovo nevidljivoga i neprimjetnoga. Zatim to zrno raste, razvija se. Nevjerojatno je da iz tako sićušnoga zrna izrasta stablo koje ima snažan korijen, široku i raskošnu krošnju, tim više ako se usporedi veličina stabla i krošnje s početkom – s malenim zrnom.

Ova Isusova usporedba neodoljivo podsjeća na dvoje, ponajprije na rast i razvoj čovjeka a potom na rast zajednice. Zacijelo, zar sam čovjek nije tajna koja iz zrna ljubavi dvoje ljudi izrasta u otajstvenu veličinu? No, osim biološkog rasta, postoji i onaj duhovni, intelektualni i moralni. Nema roditeljima ništa draže, nema veće nagrade ni njima ni odgojiteljima (učiteljima i profesorima) nego ako vide kako njihova djeca, mladi, učenici, studenti, kako uopće ljudi sazrijevaju u svojoj humanosti, kako su napravili iznimni napredak na intelektualnom, moralnom i uopće duhovnom području. Kao što je neizmjerna tragedija pratiti kako se mlad čovjek ili čovjek uopće urušava, izopačuje.

Osim tjelesnoga i duhovnoga razvoja, iznimno je važno – i na to Isus ukazuje usporedbom o gorušičinom zrnu – da čovjek raste i u odnosu prema bližnjima, u zajedništvu. Ljudska se osobnost treba razvijati ne samo radi sebe, nego još više radi drugih, da pojedinac bude na usluzi drugima, onako kako je i stablo gorušice na raspolaganju i «pticama nebeskim». Rekao bi Franjo Asiški: Ne samo sebi živjeti, nego drugima koristiti! Nema ništa vrjednije nego ako uz dobroga čovjeka rastu i drugi, raste obitelj i zajednica, ako Crkva i društvo postaju evanđeoskiji, socijalniji, ljudskiji uz dobra čovjeka.

Gorušica nije neko drvo na osami, nije tu da bude samo za pokazivanje, nego je – ako i samo – dio širega ambijenta, šire zajednice i mnogih odnosa, kako poslovnih tako i onih ljubavnih, razigranih. Razigranih, jer nije sve u ozbiljnosti i kontroli života, nego i u ljubavi, opuštenosti i radosti postojanja tako da se u našu sjenu razumijevanja mogu skloniti ljudi, umorni i ljudi potrebni naše utjehe, da se u naše krošnje, u zagrljaj naših grana/ruku, u naše sućutne poglede, u naše riječi, jake riječi slobode i istine mogu udomiti naši bližnji, da se na naše stablo, na nas, mogu osloniti i pouzdati naši bližnji…

Isus nas poziva da poput njegova sijača ne sumnjamo u sebe i u svoj rad na Božjem kraljevstvu, da se ne kolebamo niti da unaprijed odustajemo zato što ne znamo za uspjeh, što nam nije zagarantirana «plaća» ili što ne možemo predvidjeti hoće li biti ikakve koristi od našega rada, čak od našega života. Isus nas također poziva da poput gorušičina zrna rastemo iz samozatajne malenosti, iz sebe, da postupno i strpljivo postajemo bolji ljudi i sve korisniji bližnjima i zajednici.

Fra Ivan Šarčević