www.polis.ba

X. nedjelja kroz godinu | Matej ili Levi

Premda je Matejeva prvotna reakcija, prema Caravaggiovom maestralnom prikazu, bila ‘zar ja?’ ili ‘znaš li ti koga pozivaš?’, ipak se Matej odazvao, što potvrđuju i popisi Dvanaestorice apostola kod sve trojice sinoptika

Mt 9, 9-13

Biti nečiji učenik znači od nekoga učiti: usvajati – što ne znači kopirati, odnosno imitirati – ne samo njegovo znanje ili vještine, nego prvenstveno njegova načela, principe i maksime djelovanja, jednostavno njegove svjetonazore. Gotovo su svi velikani čovječanstva (Buda, Sokrat, Platon, Konfucije…) imali svoje učenike, koji su nerijetko i nakon njihovih smrti nastavili slijediti njihove ideje i postulate. Rabini i pismoznanci Isusovog vremena, na primjer, imali su svoje učenike, oko sebe su okupljali istomišljenike i pristaše. I Ivan Krstitelj je imao svoje učenike. Imao ih je, na koncu, i sam Isus. Isus nije bio nikakav pustinjak i osobenjak, nije svojim životnim putom htio ići sam, nego je u svojoj blizini želio imati ljude, ljude s kojima će, intimnije nego s drugima, dijeliti svoj život, ljude koje će poučavati stvarnostima Božjeg kraljevstva i koji će njegovo poslanje nastaviti kada se on vrati Ocu.

Ne čudi stoga što Isusovo javno djelovanje započinje izborom učenika: prvo četvorice, odnosno dva para braće (Andrija i Petar, Jakov i Ivan – Zebedejevi sinovi) pa tek poslije Dvanaestorice, odnosno, prema Lukinom evanđelju, i sedamdeset dvojice učenika. Isusov izbor učenika i učenici sami po mnogočemu su posebni i nekonvencionalni. Neobična je već i sama činjenica da Isus, učitelj, sebi izabire učenike, budući da je praksa Isusovog vremena bila upravo suprotna: učenik ili njegovi roditelji bi odabirali učitelja i tražili da ga on poučava, najčešće uz izvjesnu nadoknadu, to jest plaćanje. Isus je, dakle, onaj koji bira, od kojeg dolazi inicijativa i to na posve slobodan i neuvjetovan način. Sam opis izbora je, također, neobičan: Isus prolazi određenim mjestom, vidi neke ljude kako rade svoj svakodnevni posao i poziva ih da idu za njim, i oni, najčešće bez ijedne riječi, ostavljaju dotadašnji posao/život i kreću za njim. Pozvani su, po svemu sudeći, ljudi bez velikog obrazovanja i društvenog ugleda, takozvani mali, obični ljudi. Zanimljivo je – kako jedan fratar u šali često napominje – da Isus nije nijednog svog učenika našao u sinagogi ni u Hramu, u svetim prostorima, niti među vjerskim službenicima, nego u običnosti svakodnevlja. I način pozivanja je jedinstven: sadržan u samo nekoliko zapovjednih riječi Idi za mnom i eventualnim dodatkom da će ih učiniti ribarima ljudi. Premda su pozvani morali čuti za Isusa – ili su ga sami negdje slušali ili o njemu od drugih čuli – ipak zapanjuje jezgrovitost poziva i odaziva. Bez ikakvih obećanja, pregovaranja ili nagodbi. Isus im ili ne obećava ništa ili obećava da će od njih, kod poziva ribara, napraviti ribare ljudi, one koji će tražiti ljude i loviti ih za Božje kraljevstvo.

Tako je, prema Matejevom evanđelju, s nekoliko riječi pozvan i apostol Matej: Isus ga je vidio gdje sjedi u carinarnici i rekao mu da pođe za njim i on je ustao i pošao za njim. U rimskoj renesansnoj crkvi San Luigi dei Francesi, u petoj kapeli s lijeve strane, nalaze se tri svjetski poznate Caravaggiove slike, nastale između 1599. i 1602., posvećene upravo apostolu Mateju, od kojih jedna prikazuje njegov poziv: obasjan svjetlom koje mu iza leđa prosijava kroz prozor Isus upire prst u iznenađenog i pogubljenog Mateja dok sjedi za carinarskim stolom u Kafarnaumu. Premda je Matejeva prvotna reakcija, prema Caravaggiovom maestralnom prikazu, bila zar ja? ili znaš li ti koga pozivaš?, ipak se Matej odazvao, što potvrđuju i popisi Dvanaestorice apostola kod sve trojice sinoptika.

No, problemi s Matejevim pozivom počinju kada se Matejevo evanđelje usporedi s Markovim i Lukinim. Premda su opisi gotovo identični, jedna je razlika očita i prilično zbunjujuća: Matej se kod njih zove Levi, a Marko još nadodaje da je Levi sin Alfejev (Mk 2,14; Lk 5,27). Činjenica da se carinik Levi ne pojavljuje ni u jednom od četiri novozavjetna popisa Dvanaestorice dodatno otežava razumijevanje ovog nepodudaranja.

Isus carinicima ne samo da oprašta grijehe, nego jednoga od njih (koji može poslužiti kao primjer za sve ostale) poziva u krug sebi najbližih, on carinicima i uopće grešnicima svih vrsta naviješta posve drukčijeg Boga, Boga koji i njih voli i koji im nije, za razliku od drugih, osobito od onih velike vjere, zatvorio vrata svake nade

Teorije zbog čega je došlo do dvostrukih naziva za jednog apostola su, kao i obično, mnogobrojne, no dvije su ipak dominantne: ona da je od Isusa pozvani učenik imao dva imena, Levi i Matej te ona da je Isus, poput Šimuna Petra, Levija preimenovao u Mateja. Premda neki bibličari zastupaju mišljenje kako muškarac ne bi mogao imati dva semitska imena (Levi što znači onaj koji je privržen, koji proriče i Matej što znači Božji dar), ipak ih primjeri Josipa Barnabe, važne ličnosti iz Djela apostolskih (Dj 4,36) ili Josipa Kajfe, koji je, prema židovskom povjesničaru Josipu Flaviju, predsjedavao Sinedrijem koji je osudio Isusa, dobrim dijelom demantiraju. S druge strane, teško je pretpostaviti da bi Isusovo preimenovanje Levijevog imena ostalo nezabilježeno, tim to više ako je Levi, odnosno Matej autor evanđelja koje se tradicionalno naziva Evanđelje po Mateju. Čini se, stoga, opravdanim poistovjećivati Levija s Matejem: pisac Matejevog evanđelja, odnosno sam Matej, znao je da se Markov i Lukin Levi zvao i Matej te je stoga u svome djelu Levija zamijenio s njegovim drugim (ili prvim?) imenom Matej.

Problemi s Levijem/Matejom tu ne završavaju. Što je on bio po zanimanju? Isus ga zatiče gdje sjedi u carinarnici, a isto ga evanđelje u popisu Dvanaestorice naziva carinikom, što upućuje da je bio carinik (Mt 10,3). I Markov, odnosno Lukin Levi je također opisan kao carinik (poreznik), no otkud carinik među Isusovim učenicima?

U Isusovo vrijeme carinici su bili pripadnici židovskog naroda koji su od svojih sunarodnjaka prikupljali poreze: za društvenu, rimsku vlast no i za vjerske službenike, za Hram. Biti carinik, ukratko, značilo je imati veoma unosan posao, ali i biti omražen od svojih sunarodnjaka i suvjernika, upravo biti prezren i odbačen. Posao je bio unosan jer su carinici ili carinička udruženja često unaprijed rimskim i vjerskim vlastima uplaćivali traženi iznos za poreze, a onda sami naknadno prikupljali porez od Židova, često na silu i s nezanemarivim vlastitim probitkom. S druge strane, samo je cariničko zanimanje iz religiozne perspektive smatrano grešnim: svaki je carinik, ma kakav on bio, samim tim što je carinik smatran neprijateljem naroda i vjerskim otpadnikom. Zašto? Zato što prikuplja porez za okupatorsku i nevjerničku vlast i zato što su Židovi strancima plaćali porez za zemlju koju su smatrali od Boga darovanom, svojom Obećanom zemljom. Stoga su carinici za većinu Židova bili izdajnici i otpadnici, i od Boga prokleti te vrijedni svakog izbjegavanja i prezira. Rabinska ih literatura izjednačava s pljačkašima i ubojicama. Ni u drugim narodima i kulturama nije se ništa bolje gledalo na carinike, ni u prošlosti ni u sadašnjosti: grčko-rimski ih filozofi smještaju u istu kategoriju s lopovima i razbojnicima (Diogen, Ciceron), dok se u komunističkom uređenju naše domovine na njih gledalo kao na zadnji ljudski šljam.

Ukratko, druženje s carinicima bilo je iz religiozne perspektive strogo zabranjeno i smatralo se velikim grijehom: sjedanje za isti stol s carinikom činilo je nečistim i grešnim onoga koji to učini. Zbog toga će farizeji, samoprozvani čuvari pravovjernosti i minuciozni utjerivači Božjih zapovijedi, Isusu stalno prigovarati da je „prijatelj carinika i grešnika“ (Mt 11,19) te da „prima grešnike i carinike i blaguje s njima“ (Lk 15,1-2). Isto će učiniti i nakon poziva Mateja/Levija kada je Isus sjeo za stol s drugim carinicima i grešnicima. Njegov pomalo ironični odgovor da nije došao pozvati pravedne, nego grešne te da ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni, vrlo je ozbiljno upozorenje ne samo ondašnjim prigovarateljima i bogobraniteljima, nego – ako ne i više – svima koji druge olako križaju i izbacuju iz zagrljaja nebeskog Oca. Isus carinicima ne samo da oprašta grijehe, nego jednoga od njih (koji može poslužiti kao primjer za sve ostale) poziva u krug sebi najbližih, on carinicima i uopće grešnicima svih vrsta naviješta posve drukčijeg Boga, Boga koji i njih voli i koji im nije, za razliku od drugih, osobito od onih velike vjere, zatvorio vrata svake nade.

Za kraj ostaje samo jedno pitanje, premda bi ih moglo i trebalo biti puno više. Tako se Isus odnosio prema carinicima i javnim grešnicima, a kako se odnosimo mi? Što je s današnjim carinicima, sa svima onima koje smatramo narodnim izdajnicima i slabim, nikakvim vjernicima? Sa svima koji se javno ili polujavno proglašavaju neprijateljima vlastitog naroda, anticrkvenima ili, bez ijednog jedinog argumenta, pripadnicima raznoraznih soroševsko-masonskih udruženja? Ne isključuje li se njih i ne ocrnjuje li ih se, i institucionalno i pojedinačno, gotovo u svakodnevnom religioznom govoru, još više u praksi? Tako nije činio Isus. Činio je suprotno.


Stipo Kljajić