Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
X. nedjelja kroz godinu | Izvan sebe i hula na Duha
Isus je ustajao protiv zla i stvarao jedinstvo među ljudima. Tužitelj, đavo, majstor je izokretanja: proglasiti dobre lošima, stvaraoce sklada i jedinstva, razarateljima jedinstva
Mk 3,20-35
Ima u Novom zavjetu teških i nerazumljivih mjesta. Ima među Isusovim riječima onih čije se značenje mora ostaviti otvorenim, za koje se ne može bezrezervno tvrditi da je baš to njihov smisao. Jedno od takvih mjesta jesu Isusove riječi iz današnjeg Markova evanđelja da će se ljudima sve oprostiti osim hule na Duha Svetoga. Pokušajmo se približiti kontekstu u kojem Isus izgovara te riječi, jer kontekst uvjetuje i sačinjava dio ako ne i velik dio značenja.
Marko izvještava o počecima Isusova djelovanja u Kafarnaumu ili negdje oko Genezaretskoga jezera u Galileji. Odlomak, tekstualno gledano, ima dva dijela: započinje Isusovim boravkom u kući, dolaskom «njegovih» bližnjih i završava također nastavkom, nabrajanjem tko su njegovi – «majka njegova i braća». Između je umetnut ulomak o pismoznancima koji su stigli iz Jeruzalema da ispitaju tko je Isus i što on naučava. U tom kontekstu Isusova odnosa prema svojima i odnosu prema pismoznancima nalazi se Isusovo teško upozorenje o neoprostivosti hule na Duha Svetoga.
Slijedom teksta uočavamo da su Isusu došli njegovi «da ga obuzdaju, jer se govorilo: ‘Izvan sebe je.’» Biti izvan sebe označava čovjeka koji ne kontrolira svoje riječi ili cjelokupno ponašanje, koji je «bez glave». Isusovi bližnji nisu ga prihvatili. Imamo iskustvo rodbinskih odnosa u kojima se netko nikako ne uklapa ili nije prihvaćen. Kod Isusa problem nije u bilo kojoj vrsti neprilagođenosti, nego se prigovor ticao vjere i odnosa prema Bogu. Time ovaj obiteljski nesporazum dobiva još više na svojoj dramatici. Evanđelje ništa ne uljepšava, nego govori da su Isusu došli njegova majka i braća, njegovi najbliži da ga vode «kući», da ga «urazume». Isus, međutim, odgovara «radikalnim raskidom» sa svojim najbližima. Javno se «odriče» i majke i braće, svih onih koji ne vrše volju Božju, koji u njegovu djelovanju ne prepoznaju Božji naum i priječe ga u poslanju.
A nije lagano – da se još malo zadržimo na ovom dijelu evanđelja – razlikovati kada je netko izvan sebe. Znamo naime da se istom riječi – ekstaza (grčki: biti izvan sebe) naziva najuzvišeniji odnos s Bogom, najviše stanje duha kao oslobađanje od tjelesnoga i kao kontempliranje (gledanje) božanskoga. Upravo tu i nastaju nemali problemi. Isusa su njegovi bližnji proglasili da je izvan sebe, ne zbog njegove ekstatičnosti, jer on nije «tražio Boga u praznini», nego se njegova za bližnje nepodnošljiva zasebnost odnosila na njegovo nevjerojatno «približavanje» Boga ljudima, na njegovo očitovanje Boga kao milosrdnoga oca uslijed ljudskih odnosa, Boga koji ne dopušta vladanje, nego traži služenje i koji uvijek prašta.
Isusova «ludost u vjeri» proizlazila je iz njegova intimnoga odnosa s Bogom, tako različita od ljudi; i to tako da nije ostajala u ekstatičnim zanosima privatnosti, nego je izlazila u svakodnevnicu, u međuljudske odnose; neke je uznemiravala, neke izbezumljivala, neke privlačila i opčaravala, a od svih je tražila obraćenje, promjenu prakse. Isusovu osobnu ekstazu, njegove molitve, nitko nije vidio, ali se iz jedinstvenog odnosa prema ljudima (siromašnima, bolesnima, grešnima, prema licemjerima, bogatima, ženama, djeci …) mogao spoznati njegov jedincati odnos s Bogom; mogli su se uočiti plodovi njegovih riječi i djela za koje je on, okupljenima i kazao, da se razlikuju od onih njegovih najbližih i drugih, dakle, razlikuju se po vršenju Božje volje, a ne ljudske volje. Isus ne čini ništa da se ljudima svidi, da ih zavara, kupi ili da ispuni ljudske propise i običaje.
Upravo u tom najvažnijem i najdelikatnijem području, u odnosu s Bogom i u vršenju Božje volje, događa se prema današnjem evanđelju drugi Isusov konflikt, onaj s pismoznancima. Važno je uvijek imati na umu da su ljudi koji se bave Pismom, koji se «vrte» oko svetinja, koji su religijski službenici i «profesionalno» govore o vjeri i Bogu, u stalnoj kušnji da bez ustezanja prosuđuju tuđu vjeru, čak i do mjere – kako su to Isusu učinili – da nekoga proglase slugom đavolskog poglavice Beelzebula. Nije rijetkost i danas da neki biskupi, svećenici, duhovnici na sličan način neku svoju braću svrstavaju u đavolske šegrte nazivajući ih izdajnicima Boga, vjere, Crkve, dok sebe smatraju jedinim ispravnim tumačima i vjere i svetinja i Boga.
Nimalo nevažna stvar jest sličnost između Isusovih bližnjih i pismoznanaca. I jedni i drugi traže Isusa, ne traži Isus njih. On bez njih može, oni bez njega ne mogu. Životno je pravilo da oni koji se boje za sebe, za svoj ugled među ljudima, poput Isusovih najbližih, ili oni koji su opaki i zli, poput pismoznanaca, traže dobre. Oni žele dobre «mijenjati». Zlo je metilj dobra, opaki ne puštaju dobre da mirno žive i rade, stalno ih blate, žele ih uprljati, izopačiti, učiniti ih jednakim sebi; i nije im dovoljno da im jednom nanesu nepravdu, nego se ne smiruju dok ih ne «unište». Isus je sam, opaki se udružuju. Dobro je redovito samo, zlo uvijek ima mnogo više bukača i advokata.
Svoje protivnike Isus najprije poziva da razmotre svoje temeljne postavke. Pita ih kako može netko djelovati u ime sotone ako sotonu izgoni? Isus je ustajao protiv zla i stvarao jedinstvo među ljudima. Tužitelj, đavo, majstor je izokretanja: proglasiti dobre lošima, stvaraoce sklada i jedinstva, razarateljima jedinstva.
Za slogu i jedinstvo u našim obiteljima, zajednicama, narodima, društvu, državi, svijetu, najodgovorniji su oni s najviše moći i vlasti: očevi, poglavari, biskupi, svećenici, odgojitelji, vođe… Jedinstvo ili nejedinstvo redovito stvaraju oni koji su «gore», koji su na najvišoj razini; oni «odozgor» dijele ljude tko je veći, tko manji vjernik, a tko nevjernik. To su bili i pismoznanci. Nisu prihvatili Boga kojeg je Isus navijestio.
Ne znamo sa sigurnošću na što se odnosi Isusova oštra riječ o neoprostivom grijehu hule na Duha Svetoga. Ipak, smijemo povući usporedbu da se to događa ako najbolje proglašavamo lošima ili ako njihova dobra djela, tumačimo kao zla. Nema sumnje, svatko od nas ima iskustvo takvih strašnih laži, iskustvo da su mu najbolje namjere, dobrohotnost oklevetani, «pervertirani», da su mu najbolja nastojanja proglašena čak hulom. Hulitelji su ustvari ljudi koji smatraju da su povrh drugih, a najveća hula je obezvrjeđivati više vrijednosti, moralnije ljude, samoga Boga.
Ono što su radili pismoznanci i drugi Isusovi protivnici redovito kažemo da su izvršili zamjenu teza. Umjesto da su se suočili sa svojoj dijaboličnom rabotom, sa svojom hulom, oni su Isusa proglasili luđakom, čovjekom izvan sebe i, najgore što se može dogoditi, đavolskim slugom i huliteljem Boga.
Valja se čuvati da osobno ne postanem sluga nečastivoga u pobožnim riječima i u svetoj odjeći. Povijest pokazuje neizmjerno zlo koje proizlazi iz proglašavanja dobrih da su izvan sebe i da hule na Božjega Duha; iz beskrupuloznoga izokretanja dobrih i dobra u đavolsko zlo, iz preuzetnosti u vjeri.
Fra Ivan Šarčević