X. nedjelja kroz godinu | Bog je najbliži čovjeku grešniku

Post 3, 9-15: Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?«, reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.
Nato Gospodin, Bog, reče zmiji:
»Kad si to učinila, prokleta bila
među svim životinjama
i svom zvjeradi poljskom!
Po trbuhu svome puzat ćeš
i prašinu jesti sveg života svog!
Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene,
između roda tvojeg i roda njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.«

Prve stranice Biblije, iz Knjige Postanka, o stvaranju čovjeka i prvom čovjekovom grijehu, toliko su nam poznate da nas možda više i dotiču a kamoli da izazivaju na razmišljanje. Tako je, čini se, i s današnjim kratkim izvatkom u kojem se pripovijeda o prvom razgovoru između Boga i čovjeka. Odmah treba kazati da se to tako nije dogodilo kako piše. Nije se pisac sakrio negdje u rajskom vrtu pa da sa strane gleda što to Bog radi s ljudima. Riječ je o iskustvu vjere a ne povijesnom faktu, riječ je o egzistencijalnoj istini koju pisac oblači u slike svoga vremena.

Dakle, stari pisac, prema nekim autorima u 10. stoljeću prije Krista, nastoji objasniti kako je to moglo biti na početku stvaranja svijeta, kako je došlo do prvoga grijeha i kobnoga loma između Boga i čovjeka, čovjekova progona iz raja. I on to čini sa svojim sredstvima, sa slikama svijeta koje su vladale u njegovo vrijeme. Radi se o istini vjere, a ne o historijskoj istini. Zato svaka generacija čitatelja i slušatelja, svaki pojedinačni vjernik, stoji pred zadatkom da iz svoga vremena, sa svojim iskustvom sebi protumači staru, rekli bismo vječnu istinu. Evo, jednoga mogućega aktualiziranja i tumačenja saslušanoga teksta.

Bogu nije prvo pitanje što je čovjek sagriješio, nego što se maskira, što se skriva, što ustrajava u bježanju, u tvrdoći da ništa loše nije napravio.

Nakon što su prvi ljudi, Adam i Eva, jeli zabranjeni plod stoji da je Bog krenuo u akciju, u potragu i u susret s ljudima. A ljudi su se, čuvši da im se Bog primiče i budući da ih je grijeh ogolio, zastidjeli, htjeli su se sakriti od Boga. Pisac želi naglasiti da u grijehu ima dvostruki stid, dvostruko skrivanje. Naime, prije nego što se Bog pojavio pred ljudima, Adama i Eva su nakon počinjenoga grijeha spoznali da su “goli”. Hoće nam kazati da suučesnici u grijehu – i s Bogom i bez Boga, bili vjernici ili nevjernici – stide se jedno drugoga; i želeći sakriti svoju grešnu “ružnoću”, zaodijevaju se smokvinim lišćem.

Kad se pojavljuje Bog i traži ljude, očituje se drugi stid i drugo bezuspješno skrivanje. Ljudima ništa ne pomaže pokrivanje lišćem niti skrivanje u vrtu. Grešnost nije dovoljno skriti pred ljudima. Bogu se ne može umaći. To je glavna poruka Biblije i Knjige Postanka. Čovjek bezuspješno bježi od najvažnijih pitanja, od Božjih “pitanja”, od stvarnosti Boga. Bog se čovjeku primiče i nepozvan.

Zatim nastupa važna istina. Naime, prvo pitanje, temeljno pitanje ljudskoga postojanja, nije pitanje grijeha nego blizine između čovjeka i Boga. Bog prvo ne pita čovjeka: Što si sagriješio?, nego: Gdje si? Prvo, dakle, što Bog želi reći čovjeku nije grijeh, nego nisi blizu mene. Čovjek želi pobjeći i sakriti se od Boga. Ali to prema vjerniku piscu ostaje nemoguće. Bog se primiče čovjeku, i to najviše onda kada čovjek želi posve nestati od Boga. Bog se najviše primiče čovjeku u grijehu, dolazi mu nenajavljen, nepozvan. Grešnik nikada nije sam, Bog mu dolazi ususret.

Čovjek bezuspješno bježi od najvažnijih pitanja, od Božjih “pitanja”, od stvarnosti Boga. Bog se čovjeku primiče i nepozvan.

Tek nakon pitanja blizine, dolazi pitanje golosti i grijeha. Nije grijeh temeljna zbilja života, nego blizina, susret s Bogom. Pokazuje se također da se čovjek u potpunosti spoznaje kao nag, krhak i grešan tek pred Bogom. Ali i kao takav, kao slab i grešan, čovjek pokušava izbjeći odgovornost za svoje loše, grešne čine. Prvi čovjekov odgovor Bogu je laganje. Drugi odbacivanje odgovornosti i okrivljivanje drugoga i drugih za vlastite promašaje. Očituje se to u daljnjim Božjim pitanjima i ljudskim odgovorima. Čovjek, što i znači ime Adam, svaljuje odgovornost na Evu, na svoju ženu, na najbližega, na svoje “meso” (tijelo), ali ide i još dalje – i to je neizmjerna čovjekova sloboda – okrivljuje i samoga Boga. Pravdajući se, Adam kaže Bogu: “Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” Adam ide dotle da sebe liši svake odgovornosti i ne ustručava se okriviti i samoga Boga.

Kada pak ženu, što je opet oznaka za čovjeka, za svakoga konkretnog čovjeka, biva pitana što je učinila, ona ne okrivljuje svoga muža, nego nalazi zmiju. Zmija nije stvarna zmija, nego slika za zavodničko zlo koje možemo shvatiti kao okolnosti, kao grešnu strukturu, kao ono što je s nedovoljnim, ljudskim rječnikom teologija nazvala istočnim/baštinjenim grijehom. Evina isprika i prebacivanje odgovornosti mogli bismo prevesti u isprike tipa: svi tako rade, rat je, nisam ništa razmišljao, sam đavao me zaveo… Evino prebacivanje krivnje, ponavljamo, nije sam stvar žena, nego svakog čovjeka – također je pokušaj da se vlastita krivnja i odgovornost pripiše bezličnim a tako “normalnim” uzrocima. Bog, međutim, ne poziva zlo/zmiju na odgovornost nego je jednostavno proklinje. Ne može se vrijeme, rat, đavao… pozvati na odgovornost. Bog poziva samo ljude, osobno svakog čovjeka na odgovornost. Hoće se kazati zavodljivo prokletstvo zla postoji i izvan čovjeka, ali je čovjek, svaki pojedinac osobno odgovoran pred zavodljivošću zla i slobodan je u svom djelovanju hoće ili ne pristati na zlo.

Presudno je da nikada ne smetnemo s uma – a to je stvar ponizne vjere – da je uzaludno skrivati se i bježati od Boga. Bog uvijek traži čovjeka, i nema toga grijeha u kojem Bog ne prilazi čovjeku i zove ga da se vrati u njegovu blizinu.

Ovaj skraćeni osvrt na današnje prvo čitanje želi nas potaknuti da razmislimo o svojoj grešnosti, o našoj sklonosti zavođenju, o maskiranoj atraktivnosti zla. Zlo se nikada ne predstavlja kao zlo, nego kao dobro. Nužno je zatim posvijestiti si osjećaj moguće krivnje. Čovjek svih vremena, pa i mi danas, gotovo nekim prirođenim refleksom, naravnim instinktom bježimo od svoje krivnje pa odgovornost za svoje loše postupke prebacujemo na druge, na najbliže, na Boga, na izvanjske zle okolnosti ili đavla.

Presudno je da nikada ne smetnemo s uma – a to je stvar ponizne vjere – da je uzaludno skrivati se i bježati od Boga. Bog uvijek traži čovjeka, i nema toga grijeha u kojem Bog ne prilazi čovjeku i zove ga da se vrati u njegovu blizinu. Bogu nije prvo pitanje što je čovjek sagriješio, nego što se maskira, što se skriva, što ustrajava u bježanju, u tvrdoći da ništa loše nije napravio. Samo u Božjoj blizini čovjeku se otkriva potpuna istina o sebi samome. Bog je najbliži čovjeku grešniku. Najljudskiji, najvjerničkiji čin je priznati pred sobom i pred Bogom odgovornost za svoja djela – govoriti i činiti istinu.

Fra Ivan Šarčević