Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Vrijeme darivanja
Jedan od razloga zašto je božićno vrijeme postalo sve tegobnije jest ekonomsko razmjenjivanje kako međuljudskih odnosa tako i odnosa prema ključnom događaju dolaska Boga. Sve je već odavno stvar trgovine u kojoj treba proći što jeftinije i ceremonijalnije
Razmjena darova postoji od davnina i univerzalni je oblik međuljudske komunikacije. Koristi se za slavljenje ključnih životnih događaja i iskazivanja zahvalnosti i ljubavi s ciljem izgradnje i učvršćivanja odnosa. Drevni i tradicionalni oblici darivanja odavno su se prilagodili suvremenoj praksi potrošnje. Božić je u zapadnim zemljama nedvojbeno najiščekivaniji praznik u godini za obitelji, trgovce i sve one koji se bave rastom BDP-a. Napokon svi i sve troše. Na makro razini sezona blagdanske kupovine za mnoge je zemlje najveći gospodarski poticaj. Ipak, svake godine, nakon što praznici dođu i prođu, džemperi ostaju nenošeni, a knjige nepročitane. Realno, većina darova ne ispunjava svoj cilj i velika je glavobolja.
Na prvi pogled darivanje je jednostavan proces. Iznad svega dar je simbolička komunikacija, „jezik koji koristi objekte umjesto riječi kao njegove leksičke elemente” (T. Caplow). To je dinamika odnosa koju svi razumijemo: rođendanski pokloni, darivanje krvi i organa, hrane i odjeće, vremena i novca, života i smrti, i tako redom. Tko god daje, tko god prima i što god se daje općenito se shvaća kao žrtvovanje nečega. Odričemo se nečega za dobrobit ili korist drugoga. Osim toga, pravi dar je u srcu, u neznanju onoga što nam sugerira pamet kada srce daje. Problem je što nitko ne može zaviriti u srce i izmjeriti njegovu škrtost ili velikodušnost. Zato je dar podložan raznim interpretacijama, prosudbama, mjerenjima, vaganjima, uzajamnostima, interesima, velikodušnostima, obvezama…
Odavno je dar istaknuta tema unutar socioloških, antropoloških, filozofskih i teoloških studija. U djelu Ogled o daru (1925.) Marcel Mauss pokazuje kako dar nameće tri osnovne obveze: obvezu davanja (ne mogu biti dio društva izgrađenog na razmjeni darova bez sudjelovanja u davanju), obvezu primanja (ne mogu odbiti dar, a da ne uvrijedim darivatelja) i obvezu uzvratiti protudarom. Svaki dar stvara neravnotežu. Svaki dar traži protudar. Kako se darovi razmjenjuju tako se smjenjuju i računanja kada, koliko i kako ga dati. Sve je manje ili više određeno strogim društvenim kodeksima koji variraju od društva do društva. Ali bez obzira na pojedinosti, dar se mora uzvratiti. Propust da to učinimo ima dugotrajne posljedice; ljutnju u obitelji, gubitak prijatelja, statusa ili sna zbog osjećaja obveze. Psihički, društveni, pa i vjerski dug se mora poravnati i svesti na nulu.
Paradoks dara je upravo u tome, prema Derridau, što istinski dar ne smije podrazumijevati dug ili bilo kakav povrat. Međutim, svaki dar, bez obzira koliko i kako želimo besplatno dati, obvezuje drugoga na misao i čin uzvraćanja. Restitucija je nažalost neizbježna. Reciprocitet je tu poput bumeranga koji se vraća svom bacaču.
Razmjenjivanje darova, prema Maussu, dovodi do agonističkog odnosa između darivatelja i primatelja, do igre nadmoćnosti koja uspostavlja relativni prestiž i vjerodostojnost onih koji daju. Razmjena koja proizlazi iz individualnih interesa razvija se u veće ekonomske okvire i šire krugove razmjene. Reći da su dar i ekonomija suprotstavljeni ne znači i njihovu striktnu odvojenost. Svaka ekonomija usmjerena je prema povratu ulaganja koji je barem jednak resursima koji su utrošeni, ako ne i više. Unutar ovog ograničenog ekonomskog okvira nalazi se šira logika nedostatka i potražnje. Resursi su ograničeni i stoga se moraju koristiti na učinkovit i djelotvoran način. Korisnost mora biti maksimizirana. Takva je, uostalom, operativna logika quid pro quo, koja se može primijeniti i na proces darivanja. Jednom rukom isplaćujemo, a drugom primamo. Zbog toga se darovi mogu i moraju promatrati unutar ekonomskog i trgovačkog poretka. Oni su suprotni umjerenosti i racionalnosti, te moraju biti podvrgnuti ekonomskom spekuliranju. Čin davanja, prema Maussu, nemoguće je izdići iz ekonomije. Razlog nije samo u ljudskoj tendenciji traženja balansa, nego i u dinamici moći koji ljudski odnosi stvaraju. Darivanje, kao uostalom, i sve druge ljudske aktivnosti ne može pobjeći mješavini motiva i interesa.
S druge strane, dar mora biti čist, bez kalkulacija, bez uzvraćanja. Mora se dati slobodno, bez obaveza i očekivanja, i bez uvjeta vezanih uz njegovo primanje. Mora biti iznenađenje u pravom smislu. Nikada zaduženje. Nadalje, mora biti tajan i pred samim sobom. Ne smije biti pretjeran, asimetričan, nezainteresiran, izazivati samozadovoljstvo i gordost, i nadasve mora biti stran svakoj ekonomiji. Je li takav dar uopće moguć? Upravo je to ono što tjera francuskog filozofa J. Derridau da govori, dekonstruktivistički, o nemogućnosti čistoga dara (Krivotvoreni novac. Dano vrijeme; Dana smrt). Za njega je dar uvijek prožet nekim ciljem, nekom svrhom. Naime, prema Derridau svaki dar podložan je reciprocitetu koji je izračunljiv i neizbježno inficiran kalkuliranjem. I najsitnije darivanje je u najmanju ruku povezano s napašću očekivanja zahvalnosti. Primatelj je uvijek dužnik darivatelju. Čisti dar bi stoga morao funkcionirati bez svjesnog darivatelja, bez otvorenog dara i bez svjesnog primatelja. Bio bi to čisti događaj, ali ne i fenomen. Derridaova hiperbolična razmatranja dovode ideju dara do krajnosti; sve dok u radikalnoj prirodi čistog dara ništa više nije zamislivo. Derrida je u pravu kada kaže kako je u daru neizbrisivo upisana sumnja interesnog davanja, odnosno koristoljublja. „Da bi postojao dar”, piše Derrida, „potrebno je da daroprimac ne vraća, nadoknađuje, oslobađa se, sklapa ugovor i da nikada nije ugovorio dug.” Gdje se radi o dugu i razmjeni, gdje je dar ekonomiziran tu nema dara. Logika dara podrazumijeva bez-platnost, slobodu od obveze i bilo kakve transakcije. Obvezu vjernog uzvraćanja Derrida naziva aporijom dara. Ideja dara s jedne strane isključuje obvezu i osobni interes, dok u isto vrijeme potiče obvezu i agonizam. Paradoks dara je upravo u tome, prema Derridau, što istinski dar ne smije podrazumijevati dug ili bilo kakav povrat. Međutim, svaki dar, bez obzira koliko i kako želimo besplatno dati, obvezuje drugoga na misao i čin uzvraćanja. Restitucija je nažalost neizbježna. Reciprocitet je tu poput bumeranga koji se vraća svom bacaču. Protudar je unaprijed pripremljen i sračunat.
Na kraju, naš dar ne vrijedi ništa, jer dobivamo nešto jednake vrijednosti zauzvrat. Derridaovski i maussovski rečeno, kad darivamo u biti kupujemo tuđu zahvalnost i zaduženost. Ljudi koji daju jedni drugima darove, okupljeni ispod bora, su zapravo odlična ilustracija, prema Derridau, poništavanja kategorije dara. Ništa se u biti ne daje, jer ništa se ne gubi. U biti riječ je o klasičnoj razmjeni dobara. Paritet se uspostavlja i prije nego što je započeo odnos darivanja. Odnosi, kako to sugerira Mauss, pa i Derrida, nisu darovani odnosi. Umjesto toga, oni su u biti razmjena stvari, antiteza čistome daru. Da bismo dali čisti dar moramo se odreći bilo kakvog vaganja opcija i davanja bez razmišljanja o dugoročnim koristima ili troškovima. Davanje mora biti bez ikakve primisli da će nam biti uzvraćeno istom mjerom. U najboljem slučaju idealno bi bilo kada nam nikada ne bi ni bilo uzvraćeno. Derrida i Mauss imaju pravo u jednome: razrogačenim očima i gramzivim rukama homo oeconomicusa svaki je dar teret i nepotrebni račun. Naši ekonomski i trgovački odnosi nameću nam osjećaj dužnosti podsjećajući nas što dugujemo drugome, te kako i kada raspodijeliti vlastiti kapital na točno izračunati i određeni broj darova. Naprotiv, čovjek koji daje nikada ne računa.
Davanje mora biti bez ikakve primisli da će nam biti uzvraćeno istom mjerom. U najboljem slučaju idealno bi bilo kada nam nikada ne bi ni bilo uzvraćeno. Derrida i Mauss imaju pravo u jednome: razrogačenim očima i gramzivim rukama homo oeconomicusa svaki je dar teret i nepotrebni račun.
U privatnoj sferi dar je svakako zadržao veliku važnost. Pritom je očito iskustvo pogreške uvijek povezano s davanjem. Kako pogoditi što se kome sviđa? Kako izazvati oduševljenje kod drugoga vlastitim odabirom? Kako pretvariti tuđe želje? Djeca su u tom smislu najiskrenija. Ona nam govore i pišu svoje želje, želje koje potom gube auru iznenađenja čekajući da vrijeme što prije protekne. S odraslima je daleko teže. Svatko ima iskustvo ambivalentnosti dara, njegove namjere i krivog interpretiranja. Travestija dara je s darom intimno povezana. Dar kao interpersonalna praksa je višeznačan. Naime, darovi mogu odražavati razlike u društvenom statusu onih koji su uključeni u razmjenu. Na primjer s prevelikim darom može se primatelja zasramiti i uniziti. Preniska ili previsoka vrijednost, u kontekstu ekonomskog razmjenjivanja, ne idu zajedno i izazivaju razdor između darivatelja i primatelja. Zasigurno, jedan od razloga zašto je božićno vrijeme postalo sve tegobnije jest ekonomsko razmjenjivanje kako međuljudskih odnosa tako i odnosa prema ključnom događaju dolaska Boga. Sve je već odavno stvar trgovine u kojoj treba proći što jeftinije i ceremonijalnije.
Iako ne postoji moralno pravo na darove oni se i dalje daju, jer su prije svega izraz velikodušnosti drugoga i dragoga. Doduše, izopačeni darovi koji imaju za cilj podmititi, poniziti ili imati ulizice doista su nemoralni, jer krše moralno pravo na poštovanje drugoga kao svrhe. Dar ne može biti ni zakonska obveza, jer bi tada postojao legitiman zahtjev za njim. To bi bila kontradikcija daru barem u privatnoj sferi modernih društava. Svjesno i namjerno zaboraviti nekome rođendan je uskraćivanje poštovanja, ljubavi i odnosa bliskosti koje toj osobi pripada.
Darivatelja zapravo gane obdarenik. Poziv na davanje dolazi od drugoga koga cijenimo, kome se želimo prepustiti i dati. Takav poziv nas veže i zahtijeva od nas određeno djelovanje. Iako davanja ne traži, ne zahtijeva, ne prisiljava, ono je, iako banalno zvuči, izraz ljubavi. Drugi su ono što čini mogućim darivanje. Zato davanje ne mora biti prepušteno tajnovitosti i paradoksu. Zato se darivanje može dogoditi otvoreno bez pribjegavanja ponosu ili samozadovoljstvu. Dar je prije svega izraz dobrobiti drugoga, njegove veličine i blagodati kao čovjeka. Zato davanje ne smije biti ne-sebično (bez sebe) i nezainteresirano u strogom smislu. Darivatelj mora itekako biti zainteresiran za primatelja. Iako je dar upućen pojedincu, nije važan pojedinac kao takav, već ono što on ili ona predstavlja. Naglasak je na zajedničkom iskustvu koje se izražava u pružanju ruku, u davanju i primanju, u po-vjerenju koje na određeni način povezuje strane koje daju i primaju. To je milost koju inicira darivatelj, a dovršava primatelj.
Tek kad se izađe iz svakodnevnice i komercijaliziranog darivanja, drugi postaje uvjet za mogućnost dara i poklonjivanja, kao i radosnog očekivanja obnavljanja darivanja i primanja.
Iako čistog dara nema u sferi ekonomije ljudskoga, to nije poziv da se ne daje. Štoviše, moramo davati čak i dok shvaćamo kako se naši darovi teško mogu izdići iznad trgovine. Ekonomski odnosi jesu čisto ugovorni, a ugovori su igre s nultim zbrojem. Čovjek čini samo ono što je dužan učiniti. Unutar bilo kojeg čistog quid pro quo odnosa nikada se ne postiže napredak. Naprotiv, darovi koji se daju moraju prekoračivati društveni bonton darivanja i uzvraćanja dara. Davanje je uvijek više od onog što se očekuje, zahtijeva ili duguje, od onog što je šutke ugovoreno. Ukratko, dar je žrtva. I to ona abrahamovska. Svjesna žrtva od koje se ne može odstupiti tek tako. Žrtva koja je obligatorna zbog blizine i darovanosti drugoga. Žrtva spremna na prinos bez ikakve nade u povratak. Bezrezervni poklon drugima kao ljudima.
Teoretiziranje o daru zapravo razotkriva sve one sitne i sebične namjere koje mi ljudi imamo prema bliskima, bližima, pa čak i najbližima. Građani u anketama, žalosno, izjavljuju kako će ove godine potrošiti između 60 i 80 eura za svoje najmilije. Inflacija je i treba biti promišljen. S druge strane hvalisavo treba računati na objavu i dijeljenje putem društvenih mreža svojih božićnih darova. S tom računicom darivanje i primanje se ne može ni dogoditi. Zato je Derrida u pravu kada govori o čistoći dara, jer su današnji darovi daleko od one jednostavnosti darivanja, poklona i milošća prijašnjih vremena. Zato se pravi darovi uzaludno svake godine iznova iščekuju, naslućuju i ne uspijevaju popuniti prazninu koja zjapi. Razmjenjivanje darova uvijek podbaci i razočara. Jedan ostane zadužen, a drugi nadmen.
Pravi darivatelji i primatelji ne kalkuliraju kada daju i primaju. Oni jednostavno daju, usrećuju, izmamljuju osmjehe i uzdahe, raztvaraju tuđe želje i prekidaju začarani krug razmjenjivanja nepotrebnog. Oni daju iz njedara, srčano i veselo. Prepoznaju drugoga kao nezamotani dar koji je ušao u naš život iznenada i neočekivano, tiho i nenametljivo. Zato aporetička priroda dara nestaje kada se o daru razmišlja izvan horizontalnih ograničenja ekonomskog i trgovačkog ega. Tek kad se izađe iz svakodnevnice i komercijaliziranog darivanja, drugi postaje uvjet za mogućnost dara i poklonjivanja, kao i radosnog očekivanja obnavljanja darivanja i primanja.
Franjo Mijatović, polis.ba