Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Voda u kraju bezvodnome
Ne zgražam se, jer moglo bi me zgražanje potopiti, i ništa se poslije ne bi moglo učiniti. Gledam u njegove oči, pune su snova koje će, slutim, samo izdaleka uživati. I još je nešto u njima, molitva za naše bezvodne krajeve. Molitva i opomena. Imamo li vode dovoljno ili živimo u kraju bezvodnome. I s kojeg nas razloga Bog na životu održava?
Početkom kolovoza, na Gospu od Anđela, idemo u zajam. Drevna je to institucija, samo što još nije zamrla, ljudi sebe unajmljuju kao radnu snagu koja će im se vratiti baš kad im zatreba. Sve je manje radno aktivnog svijeta po okolnim njivama i baštama, i naša prijateljica, gotovo u papinim godinama, živi u brdima nedaleko Cetingrada, sama. Negdje između Kruškovače i Komesarca, na obodu zelene granice Europske unije. Njeno je imanje rajski vrt, ušuškan brdima, kestenjarima, drenjcima, i u ovo doba zrelim kupinama i šljivama. Zove nas, jer su ove godine šljive sazrele prije Gospojine. Ona se još uvijek ravna tim starinskim kalendarima, u kojima sveci katolički i pravoslavni složno upravljaju vremenom sjetve i vremenom žetve, a kišu najavljuju mlađaci mjeseca svojim kracima. Zemaljsko i prirodno, sveto i nebesko, malo je nesvetih dana u takvim mjesecima. A uz sve to, dolazi i njeno pripovijedanje. Sporo i temeljito, kako radi, tako i razgovara. Ima vremena. I prostora. Ne mjeri vrijeme satima, nego susretima. A tišina oko nje ljekovita. Podsjeća me to na roman Pripovjedač priča u kojem M. V. Llosa opisuje instituciju još drevniju. Lutajući pripovjedači obilazili bi Amazoniju, i kakva bi to samo ceremonija bila. Po cijeli dan i noć bi pričali, a ljudi ih isto tako, po cijeli dan i noć slušali. Ne bi se s mjesta pomaknuli.
Razmišljam o usamljenoj pripovjedačici u brdima dok čekamo u koloni auta. Doći do nje, preći dvadesetak kilometara, prava je mala ekspedicija, zbog graničnog prijelaza. Vlastitu nervozu stoički podnosimo, već je i okoštala. Znamo koliko nam valja čekati po osobi ili autu, i koliko traje skeniranje dokumenata. Nekad potraje, i sustav se uruši od silna skeniranja. Od takve rečenice, putnicima živci zalepršaju, kao da će im druga ptica gnijezdo oteti. A puno je tu ptičica, svakog petka izlete iz krletke Europske unije, što je tješnja to im je perje među nama raskošnije, i kad se nadišu kućnog jezika, vraćaju na sebe perje europskih „irgeta“ i nadničara. Oči su već uvježbane za samačka prometala, izbjegavamo kolonu s punim autima. Trenutak nepažnje, i svi bi se međusobno mogli posvađati, jer smo krivo izabrali. Zahvaljujući Europskoj uniji izoštrili smo sva osjetila. Čini mi se da sjedim s orlovima na nekoj suroj uzvisini, a ne u golfu za radnih akcija.
U Cetingradu uzimamo zalihe vode, jer njoj je voda najbitnija, ništa joj drugo nemojte nositi, ništa njoj ne treba. Samo voda. Naređuje nam i u mislima. U selu nema pitke vode. Jedan prirodan izvor u posjedu je lokalnog nasilnika. I državi se ne isplati vodu dovoditi za tako malo stanovnika. Kome će se trošiti. S tim objašnjenjem svi su pomireni. Ove godine šljive dobro bacaju, i više nego vode, bit će rakije.
Dok punimo kanistere, smjena je interventne policije. Izlaze iz kombija, moćni i posilni, a možda se to samo meni čini. Hodaju kao ljudi koji su svjesni svoje važnosti. Svakim je korakom uvećavaju. Od vode su neophodniji. Ubrzo će se i oni rasporediti kao orlovi po uzvisini hrvatske granice. I motriti. Što oni ne vide, vide dronovi. I kamere.
Punih kanistera, penjemo se zavijucima prema odredištu. Šume ljeskaju, nad cestom spokojne sjene razmahuju. Miris ozona ulazi. U retrovizoru policija. Kad imaš odgovarajuće dokumente, i priroda je idilična. Neko vrijeme strpljivo podnose sporost vozačice, temeljita je kao njena majka pripovjedačica, nigdje ne žuri, ima se vremena. Strpljivo klizi serpentinama. Oni za nama. Nakon dvije, tri minute, više ne mogu, ljubazno zamole da se sklonimo, blicaju sve dok ona ne primijeti prvo ugibalište. Idu prema Komesarcu, tamo je granica, sigurno im se žuri, biće neka intervencija, primjećuje naša vozačica.
Deset mladića iz Burundija, iz nekog je razloga otišla direktno do graničnog prijelaza Maljevac, zbog nečega su vjerovali da mogu prijeći, jedan od njih s davnim ožiljkom na desnom obrazu, bio je dubok i žilav, kao i njegova želja da preživi. U susret im dolaze granični policajci s hrvatske strane, prvo dvojica, pa još dvojica, i još jedna policajka. Kamera bilježi i pamti, odlaze na bosansku stranu sve dok ne postanu sitne crne točkice i modro plave šljivice, i razgovaraju. Beskrajno kratko, cijelih dvije minute razgovor pet policajaca i deset mladića
Nisu u interventnom kombiju, nema oznaka, ovo bi mogao biti baš onaj što tražitelje azila prebaci do Zagreba, tako ja sebe uvjeravam, možda se ovo upravo pred mojim očima završava priča mladića iz Burundija. Nekidan sam ih vidjela. U glavi pletem sretan kraj, dok ona ustrajno savladava sada već makadamski put, iza nas je duboka hladovina grabovih šuma, sada smo među lijeskama, a meni se u glavi vrti što je sve HAK kamera snimila 27. srpnja u petnaest sati i sedam minuta. Deset mladića iz Burundija, iz nekog je razloga otišla direktno do graničnog prijelaza Maljevac, zbog nečega su vjerovali da mogu prijeći, jedan od njih s davnim ožiljkom na desnom obrazu, bio je dubok i žilav, kao i njegova želja da preživi. U susret im dolaze granični policajci s hrvatske strane, prvo dvojica, pa još dvojica, i još jedna policajka. Kamera bilježi i pamti, odlaze na bosansku stranu sve dok ne postanu sitne crne točkice i modro plave šljivice, i razgovaraju. Beskrajno kratko, cijelih dvije minute razgovor pet policajaca i deset mladića. Efikasna je to policija, ako može doznati, u stotinu dvadeset sekundi tko su, odakle su, i zašto baš vjeruju da se tako lako granica prelazi, što ih to tjera iz Afrike, jesu li maloljetni, bježe li od političkog ili ratnog nasilja. Efikasna policija udaljava ih od graničnog prijelaza.
Policajci što su prošle godine snimljeni kako „na svoju ruku“ vraćaju migrante preko zelene granice, vraćeni su na posao nakon tri mjeseca suspenzije. I jedna i druga vijest davno su otišle u zastaru. Svejedno, zamišljam u sretnoj verziji, možda su mladići sad baš kroz grabovu hladovinu prošli, i azil zatražili, i sad će ih taj kombi, što žuri, odvesti do Zagreba. Tu će odmoriti, pa će krenuti put Slovenije gdje su u srpnju simbolički, što god to značilo, uklonili dio stare ograde. Zvali je protumigrantska, kao da se radi o opasnim vojskama… a ne o goluždravim „tićima“. Uklonjena ograda trebala bi im olakšati… a onda Njemačka Francuska, Belgija. Kako koji poželi, u gnijezdo bivših kolonizatora.
Stižemo, ona nas čeka, ispred kuće, u najboljoj majici. Znači mi smo za nju važna delegacija, jer inače je u crkvu oblači. Grli nas čvornatim rukama, i nego šta će nego raditi, jutros je zglobove rakijom namazala. Može ona. Radimo sporo i temeljito. Ona i nadzire, i radi, i zapovjedi izdaje. I pripovijeda. U jednom trenutku kupi šljive, u drugom masnicu razvija, pa netom krumpire iz zemlje izvađene vodom poplahne i za ručak priprema. I pripovijeda. Njena energija posramljuje. Oni koji su ovdje ostali su posljednji. Stari panjevi što se ne daju iščupati iz korijena. Bar dok ne puste mladice.
Priroda je pitoma, s voćkama kojima puno brige i ne treba, nego suše se, umiru, i u smrti razmnožavaju. Nikakvih naglih zvukova, nikakvih povišenih tonova, dva se pijetla među brežuljcima dozivaju. Zuje osice. Nema ptica, one ne vole ljudske samoće. Trava kao i krošnje plavoljubičasta, prezrela. Vrućina je ugodna, i dokle pogled seže ljepota koja ranjava, do te mjere da poželiš guštericom biti, i živjeti od malo sunca i kupina. Učas se ovdje navikne vodu štedjeti, i nebo je milostivo, još ima kišnice za usjeve.
U pauzama dok se krijepimo, ona govori, u rasponu od rane mladosti do onoga što se jučer dogodilo. Bole je križica, inače bi ona nama još i više pomogla. Jučer baš, na prvog kolovoza bila u ambulanti u Cetingradu, i pripovijeda, što je čula i doživjela: „ Juče, u doktora, zove neko, i sestra podigne slušalicu i veli migrant ranjen? Ranjen ili ozlijeđen? Gdje? U Komesarcu? Pa zovite hitnu. Mi smo vam ambulanta. Spusti slušalicu. A doktor nastavi a šta ima hitna s tim? Gore je policija, gdje oni prelaze. Šta se kače s policijom. Neka policija to rješava. Šta mi imamo s njima?
Mislim, moj doktore, pa nisu oni take bene da bi se s policijom kačile.
Ne znam šta je dalje bilo. Ja bi najvolila ostati, nego čeka me prijevoz traktorom. Poslije mi ona moja govori, da je neko nekoga dopelja, nego ja ne znam, da sam ja bila, ja bi povirila ko je šta je kako je.“
Posljednje govori u velikoj brzini, baš kao da se nad priču nadviruje, da vidi, tko je, šta je, kako je.
Ali ne vidi, tiha je, pa za drugom pričom posegne. Možda će joj ona nešto reći: „Prolaze ovuda, jednom njih petnaestak, tamo niz onu kosinu, policija ih naganja. Poslije vidim, potrpalo ih u kombi, dugačak ko minibus, i sve ih u Bosnu vratilo.
Navrati policija i kod mene, raspituju se kako ja tu sama. Kako? Lako. Radim koliko mogu, a kad ne mogu, otpočinem, pivu popijem, i nastavim. Oni se smiju. S nekog me razloga Bog na životu ostavlja.
Nekidan baš ovuda troje prolaze, sjedim evo ovdje, kavu pijem, samo što sam pokosila. Naslone se na ogradu, vode traže. Pružim im bocu, mali, eto tako, malo viši od tebe, malešan, veli, kad ga pitam, koliko mu je godina, šesnest. I kaže još, majne mama, majne papa, oni klimaju, navečer u croacija, ujutro u bosnija, ali ne odustaju. Smije se sve, ma vidim, oči mu tužne. I odoše. Nisam ih više vidila. Možda su na koju drugu stranu okrenuli. Možda preko Kestenja. Krivo mi nešto poslije bi, ma da ih kavom ponudim. Nego onako, sve preko ograde. Našla neku kutiju keksa, i tu bocu vode
Nekidan baš ovuda troje prolaze, sjedim evo ovdje, kavu pijem, samo što sam pokosila. Naslone se na ogradu, vode traže. Pružim im bocu, mali, eto tako, malo viši od tebe, malešan, veli, kad ga pitam, koliko mu je godina, šesnest. I kaže još, majne mama, majne papa, oni klimaju, navečer u croacija, ujutro u bosnija, ali ne odustaju. Smije se sve, ma vidim, oči mu tužne. I odoše. Nisam ih više vidila. Možda su na koju drugu stranu okrenuli. Možda preko Kestenja. Krivo mi nešto poslije bi, ma da ih kavom ponudim. Nego onako, sve preko ograde. Našla neku kutiju keksa, i tu bocu vode.“
Radimo opet, pa opet predahnemo, ona se opet u tu priču vrati, prisjeća se stalno nečega: „Sitan je, poput djeteta, oči mu lijepe, lijepe, ko dvije trnjine.“ Prebire po mislima, kao da se nada da će u nekom zakutku doći do dijela koji će joj reći da su negdje zbrinuti, da su taj šesti put uspjeli. Ili da joj ništa nisu zamjerili što ih za svoj stol nije pozvala. „Ih, kako je samo lijepo zahvalio, hvala majka, vidiš kako je on to sve naučio.“
I opet ponavlja, nije ih više vidjela, kao da to znači, nećeš ih više nikad vidjeti, jer su dospjeli do Njemačke. I u ambulanti je pomislila gdje su sad mali i majne mama, majne papa. I opisuje kakva im je obuća, i kako su slabašni, i kako su se smijali. Dobro ih je upamtila, drugi put joj neće promaknuti, drugi će ih put kući svojoj pozvati. Da nije s njima taj dan progovorila, glasa svoga ne bi ni čula. Ali, nije ih više vidjela.
Ako je istu priču već više put ponovila, možda je dosad već postala molitva. Litanija koja bi ih na putu štitila. Dok ona o njima, ja o mladosti iz Burundija. Gdje su, šta su, kako su.
Splet okolnosti je tako poželio, i dva kraja u isti čvor povezao. Već sljedeće sedmice, 9. kolovoza, u prijepodnevnim satima, gledam u lice mladića iz Burundija, i priča mi nastavak priče sa granice. Njegov je engleski brz i protočan, kao voda što bi ustave mogla srušiti. Kako li tek priča francuski, ili svoj jezik maternji. Poslije su prešli, mimo graničnog prijelaza, izašli iz šume na cestu, azil zatražili, jer su im tako savjetovali. Sve je bilo uredu, u savršenom redu, što je već loše slutilo, pojavio se kombi, ukrcali su ih, i uz osmjeh obećali da će ih u Zagreb odvesti. Bili su radosni, nisu mogli vjerovati. Vozili su ih i vozili i vozili, iskrcali, i rekli, vratite se odakle ste i došli. Privremeni prihvatni centar Lipa. Bolje zvuči, nego što izgleda. Dvadeset kilometara do prvih kuća. Zašto tako daleko od svega, prošli su put bili tako umorni. Uz azil su i vodu zatražili, za prijatelja koji je povraćao. Policajac se, kao, šalio: zar se majmun može razboljeti?
Ne zgražam se, jer moglo bi me zgražanje potopiti, i ništa se poslije ne bi moglo učiniti. Gledam u njegove oči, pune su snova koje će, slutim, samo izdaleka uživati. I još je nešto u njima, molitva za naše bezvodne krajeve. Molitva i opomena. Imamo li vode dovoljno ili živimo u kraju bezvodnome. I s kojeg nas razloga Bog na životu održava?
Roberta Nikšić