Vjerna Božja riječ

Čarobnost subotnjeg obreda

Kad je svjetlo dana na izmaku ili se noć već rasprostrla zemljom, pred katoličkim crkvama se na Veliku subotu pali i blagoslivlja oganj. Na njegovu se plamenu pripaljuje uskrsna svijeća i od njegova žara stavlja se u kadionicu. Taj obred i izgovarane “škrte” riječi izgledaju i zvuče pomalo arhaično nama naviknutima na svjetlo i sjaj kao i na bujice riječi. Ulazak u mračnu crkvu, hod u procesiji s uskrsnom svijećom, s koje vjernici okolo pale svoje svijeće i dodaju svjetlo dalje jedni drugima, i triput zapjevani poklik “Svjetlo Kristovo!”, ne ostavljaju nas nimalo ravnodušnima. I sav daljnji tijek obreda s hvalospjevom svijeći i biblijskim čitanjima, kojih je više nego inače, ukazuje da se tu radi o nečem nesvakidašnjem i važnom, o nečem što se polako razvija poput dugotrajnog prirodnog procesa ili pokazuje kao sažetak dugog puta vjere. A opet sve nekako u jednom stišanom tonu. I ako čovjek tu nije čisto formalno nazočan i nije nezainteresirani promatrač, lako ga ponese i zahvati duboka simbolika i njezin čar.

A onda, kad se zapjeva “Slava Bogu na visini”, popale svjetla u crkvi i zazvone zvona, kao da – gotovo cesarićevski – nestane sve te čarolije. Tada na mjesto “onog čarobnog” dolazi jasnoća i očevidnost predane vjere; na mjesto suzdržane otajstvenosti stupa željena veličina, jer počinje veliko slavlje, velika radost, velika pobjeda. I to je sasvim razumljiv razvoj stvari. Jer u srcu velikosubotnjeg bdijenja jest prijelaz: iz tame u svjetlo, iz straha u vjeru, iz smrti u život, iz vremena u vječnost. Iz poraza u pobjedu. Pa ipak bi bilo dobro, ako to možemo izdržati, ne otići prebrzo iz početne suzdržanosti: iz snage malog svjetla naspram mora tame, iz duboke i šutljive tuge, iz iskustva ponora ljudske patnje i smrti, iz noći samoće i ostavljenosti. Bilo bi dobro i zato što uskrsna vjera, usprkos svim kasnijim slojevima trijumfalizma, ne gleda spomenute stvarnosti s likovanjem i neobuzdanim slavljem, nego upravo sa stišanim povjerenjem i smirenom radošću koja ne buči i ne galami, ne blješti niti trešti.

Tuga i strah

A sve je i počelo tako: prigušeno i vrlo suzdržano, s pogledima mutnim od suza, isprekidanim od straha i užasa. Kako su se uopće mogli pred smrću ušutkanog Nazarećanina osjećati ljudi koji su nekoliko godina, ili nekoliko mjeseci, slušali nešto tako neobično, toliko novo i snažno, da su ostavljali svoje poslove, čak i svoje rodbinske i životne veze i putove te dopuštali njegovim riječima da ih ponesu i promijene? Kako drukčije da se osjećaju ljudi, ukoliko nisu prikazani kao karikirani superheroji, dok užurbano umataju u plahte Učiteljevo mrtvo tijelo, ljudi koji su osjetili snagu njegova dodira, odlučnost njegovih ruku i nježnost njegova pogleda iz kojeg je izbijao život? Što je mogla biti misao prisutne nekolicine ili pak skupine raspršene po jeruzalemskim budžacima, ako ne kraj, ako ne gorčina, ako ne tupi osjećaj suočavanja s više nego grubom realnošću? Umjesto očekivane i tihom nadom prizivane Božje blizine, nad Kalvarijom je tog petka – negdje oko ure devete, oko tri sata popodne – odjeknula molitva i prolomio se krik nakon kojeg je nastao tajac. Tek su osobna poznanstva i istočnjačka vještina nagovaranja uspjela od rimskog razočarenja zbog prebrze smrti isposlovati izmrcvareno tijelo. I gonjene blizinom subote prijateljske su ruke položile tijelo u novu grobnicu. I ništa više. Kao prekid programa. Ili možda bolje: kao nastavak već postojećeg programa. I kao opomena: uklopi se i ne izazivaj.

Možemo zamisliti sasvim opravdani i duboki strah učenika i učenica, jer vladalo je neko ozračje neprijateljstva prema Galilejcima, prema njegovim pristalicama, čule su se prozivke i prijetnje, osluškivali su se naglasci i način govora. Povrh svega toga, kao kakav svečani a teški pokrov, bila su zlurada podsjećanja na to da je druge spašavao, da se izjednačavao s Bogom, da za njega ne bi trebalo predstavljati problem sići s križa, da je zapravo jedna groteska prizor Kralja Izraelova obješena o drvo odnosno raspeta na križ. U takvim trenucima njegovima nije ostalo previše mogućnosti, možda samo šutnja i gledanje kako da izvuku živu glavu. Ostala im je svakako potmula tuga, jer su ga voljeli, jer im je bio prijatelj. I nije to nikakva njihova preuzetnost ni umišljenost: on sam ih je tako nazivao, on sam ih je okupljao kao svoje, on sam ih je pozvao da idu s njime i za njim. Zato je sva ta suzdržanost, sva prigušenost što se iz njihove početne izbezumljenosti slijevala u početak te subote. A velik je dan bio one subote.

Tama i Božja riječ

Kasnije se pripovijedalo da je prije njegove smrti, poput zlokobnog uvoda i slutnje, tama  prekrila zemlju. Kao da nije dovoljno što je sama smrt na krajnjoj, mračnoj točki spektra ljudskog postojanja. Zato su je ljudi oduvijek i povezivali s podzemljem ili šeolom, mrklim krajem bez života. U ondašnjoj slici svijeta nebesa s božanskim prijestoljem bila su visoko gore, iznad svega i krajnje suprotstavljena podzemlju, obitavalištu sjena bez radosti i sreće. Slično je životu sa svjetlom dana i očinjim vidom nasuprot stajala smrt, mračna i ugaslih zjenica, s okusom zemlje i iskonskog praha. U Isusovoj smrti učenici stoga nisu vidjeli previše razloga za očekivanje nečeg drukčijeg niti neku svijetlu perspektivu. Njihov Učitelj je pripadao tami smrti. Ono što je tu bilo još poraznije: Učitelja je dokinula tama mržnje i laži, izdaje i interesa moćnika. I s tijelom njegovim su u tamu groba  zatvorili ono što nije smjelo biti u tami, ono što je stoljećima narodu Izraela svijetlilo u nevoljama i kušnjama: Božju riječ.

Jednom je Isus rekao da riječ koju sijač sije polako klija, nitko ne zna kako. I odjednom nikne, izraste, isklasa i eto žetve. Možda je upravo te subote na koju se hitalo, usprkos svoj prestravljenosti i oporoj tuzi, i u kojoj se nastavljalo s bogomdanim obredima, proklijala riječ izrečena iz usta koja zlo, nepravdu i nasilje ne izgovaraju i ne trpe, koja se ustrajno distanciraju od “pobožnog” povezivanja služenja Bogu i ubijanja čovjeka. Jedino je ta riječ mogla izvesti iz tame onoga gurnutog i izručenog u tamu, zatvorenog u tminu. Tu je odjeknulo i sijevnulo ono pitanje izrečeno u sinagogi jedne druge subote: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili ga pogubiti?” Na takvo su pitanje – ostajemo pri ljudskim slikama – Božja usta izgovorila riječ života, riječ  opoziva zla, nasilja, ubijanja, smrti kao konačnih riječi postojanja. Mi smijemo reći, u najboljoj biblijskoj tradiciji i poštujuće sestre i braću Izraelove vjere, da je Božja riječ u Isusovoj smrti i grobu uistinu stala pred nas ljude i upitala: “Zar tako? Zar je to vrhunac služenja? Zar se može ušutkati riječ dobra, ljubavi, praštanja? Zar tama može progutati svjetlo? Zar je noć jedino u što se vi ljudi još pouzdavate?” I morala je odjeknuti ta riječ i odjekuje u srcu svakog čovjeka koji pred Boga dolazi, svakog čovjeka koji je izgovarao zahvale, pohvale, blagoslove Bogu Svevišnjemu. Ta riječ iz Božjih usta nije bila izvikivana iz svemirskih zvučnika. Kao i na početku priče o Isusu tako i u njegovu grobu učenice i učenici susreću anđele, te tihe Božje glasove i glasnike. Božja riječ je tiho, bez razmetanja  – i usuđujem se reći: s tugom zbog onoga kakvi smo se pokazali mi ljudi kojima je sprema sve dati – obasjala tamu smrti, i probudila ubijenog pravednika, Sina Čovječjega.

Ne u moje ime!

Kako su nepredvidivi putovi Božji i kako je vjeran Bog svojoj riječi, osjetili su učenici svezani strahom, zatvoreni u svoje ljudske sigurnosti i predani poznatim putovima. Probiti se iz riječi Božje kao “aminovanja”, odobravanja zakonskog i propisanog djela njegovih službenika, koji vršeći i čuvajući Zakon u ime Božje ubijaju pravednika, u Božju riječ koja poput svemirskog pozadinskog zračenja neprestance nas zapljuskuje krikom: Ne u moje ime! – to je bio jedva zamisliv i neizmjeran put! Nama se on čini samorazumljivim i vrlo prohodnim, ali u rano jutro prvoga dana u tjednu i još mnoga jutra otada to je tražilo jedan ozbiljni i naporni put koračanja Pismom. Lakše je bilo ostati u tmastoj tuzi, ostati u okrivljivanju neprijatelja, ostati srca slijepo poslušnih Zakonu. Pa ipak odjekivanje Božje riječi života, njezino trajno ponavljanje u gluhe uši i stvrdnuta srca, otvorilo je vrata straha, otvorilo je oči, ponovno je pokrenulo otkucaje srca da prepozna, vidi, osjeti, da vjeruje. Živi Isus morao je snagom Duha oživjeti u srcima, nadama i vjeri njegovih. To su s početnom nevjericom a onda s hitrom radošću osjetili kao vatru koja je gorjela dok se u njima palilo svjetlo Božje riječi.

Božja vjernost

Isus živi. A kako je doista moglo i biti drukčije s nedužnim Pravednikom? Ako se uopće ozbiljno izgovara riječ “Bog”, ako se ozbiljno prihvaća postojanje Boga, zar je moglo biti drukčije? Isus nije bilo tko: prošao je zemljom čineći dobro u ime Božje. Ljude nije ostavljao spetljane i svezane njihovim grijesima: gdje god je čovjek zavapio ili nemoćno i slomljeno čekao, izgovarao je riječ praštanja i smilovanja. Nije ostavljao neutješene i nepodmirene one iz čijih je očiju gledala nevolja. Nije ostavio same one kojima je bila oduzeta riječ, glas, pokret, blizina, pogled. Zato je Isus bio Božja vjernost prema ljudima, koja ne može biti jednostavno ušutkana, svedena na pobožno prebiranje u srcu, na neki proplamsaj romantične ljubavi. Ona ne može biti prikazana kao šutljiva i u ruke “pobožnih” predana Božja veličina, dok se u smrt i tamu zatvara dobro i život. Božja vjernost je njegovo putovanje s nama ljudima i njegovo otvaranje puta nama ljudima. Ona ne ostavlja onoga koji se predao u njegove ruke, koliko god sav scenarij sugerirao drukčije, koliko god se svi pomalo počeli razilaziti i vraćati svom svakodnevnom poslu. Božja vjernost može i hoće u sudbinu svoga Pravednika unijeti nešto sasvim novo. A možda to i nije toliko novo samo ako bismo još jednom poslušali riječ života. Možda je tu riječ samo o Božjoj vjernosti od koje nas hvata kierkegaardovska vrtoglavica.

Isus živi. A kako bi smjelo drukčije biti? Ne u smislu mitoloških junaka i njihovih nužnosti, nego nedogledno dugog puta Boga s ljudima. Bog se svezao s nama ljudima na nama neobjašnjiv način. Mi bismo to učinili puno “božanskije”, kudikamo svemoćnije, neizmjerno evidentnije. A on nam i u izdanom, poniženom, izmučenom, raspetom, ubijenom, u grob položenom Isusu ne prestaje govoriti Božjim jezikom u našem ljudskom jeziku, iskustvima, slikama – i otvarati ih za neslućenu dubinu i novost. On nam i usred tame koja se čini zadnjom riječi našeg ljudskog ponašanja progovara riječju koja, i usred naših današnjih tama, pali svjetlo utjehe, blizine, praštanja, riječju koja razgoni tamu bez lica i bez boja. On nam u Isusu do kraja i neopozivo pojasnio svoju stranu i svoju zauzetost. Tragično je što – i sami mi kršćani – još to nismo shvatili.

Upaliti svjetlo

Dok u tami crkve na Veliku subotu palimo svijeće jedni od drugih, dok jedni drugima svijetlimo i prosljeđujemo svjetlo, možda uglavnom i ne pomišljamo na snagu, ozbiljnost i ljepotu tog čina. Znamo da tama pripada polarnosti našeg postojanja. Ali tama nije naš element, nismo za nju prilagođeni, u njoj se ne osjećamo dobro. Tama od drugog “materijala” može se uvući u naša srca i zajedništva, može posred naše ljudske povijesti ustoličiti se kao neupitna gospodarica. Gdje god i kad god su ljudi pristajali i pristaju na mržnju i laži, progone, mučenja i ubijanja, gdje god su bili spremni štititi zakon, tradiciju i otačke predaje nijemo zatirući “prijestupnika”: tu se ponavlja povijest ljudske tame u kojoj nestaju nepregledne kolone žrtava, ljudi i stvorenja. U tu tamu ljudskog djelovanja Bog unosi svjetlo. Ono izgleda nemoćno, čak prema našim ljudskim mjerilima izgleda otužno, čini se poraženo. No, Božje svjetlo, osobito onda kada ga mi solidarno jedni s drugima dijelimo, ima moć onog neznatnog, nezamjetljivog, suzdržanog, tihog. Ono vodi naše korake iz tame očaja i pomirenosti sa zlom. Božje svjetlo ima moć vjernosti koja ne odustaje od nas ljudi ni u najcrnjoj tami našeg zla. Na tu nas vjernost poziva u svome Sinu, u našem bratu i prijatelju, u svjetlu koje u tami svijetli i tama ga ne obuze. Poziva nas na vjernost životu, svijetu, ljudima.

Miro Jelečević, polis.ba

---