Vječna dvojba – ostati ili otići?

Može se kukavički ostati, ali se isto tako može i kukavički otići. Također se može junački ostati, ali isto tako i junački otići. Oduvijek je bilo pojedinaca, grupa i naroda koji su u određenim trenutcima morali donositi odluku o ostanku ili odlasku. Dakle, ništa novo. Moglo bi se reći da su, uz određene druge, ostanak ili odlazak ljudski fenomeni koji se neprestano iskusuju. Oduvijek je postojala velika nedoumica – ostati ili otići?

***

Znanstvenici se uglavnom slažu oko toga da je homo sapiens prije nekih 70.000 godina iz Istočne Afrike prešao na Arapski poluotok, a odatle na područje Europe, gdje su već živjele druge vrste hominida. Velike su migracije trajale desecima tisuća godina. Najprije su lovci pa onda nomadi bili često prisiljavani, zbog mršave lovine i nedostatka hrane za životinje, na stalne migracije. Nekada su se te migracije događale i onda kada bi otkrivali da drugdje ima više divljači i hrane, pa bi odlazili na ta nova područja. Bilo je slučajeva kada bi jedno pleme izgnalo drugo, koje bi potom bilo prisiljeno na seobu. Nekada su ljudi i zbog klimatskih promjena odlazili u druge krajeve, pogodnije za život. Kasnije tijekom povijesti sve će češće migracijske korake praviti pojedinci.

Vjerojatno je od početka ljudskoga roda bilo znatiželjnika koji su se usuđivali prijeći plemenske granice. Plemena su svoje granice „obilježavala“ zbog vlastite sigurnosti i iz straha pred nepoznatim. Pojedinci koji bi se ogriješili o plemenska pravila, drugačijim ponašanjem ili razmišljanjem u odnosu na ono ustaljeno i „oduvijek“ prakticirano, bili bi izgnani. Bilo je slučajeva i svojevoljnog napuštanja plemena zbog neslaganja s ustaljenim načinom življenja ili zbog velike želje da otkriju život i svijet izvan plemenskih granica. Znatiželjnici koji su prelazili te nepromjenjive granice obično su se vraćali i svojim povratkom obogaćivali pleme vlastitim iskustvom. Dakle, znatiželjnici su obično odlazili da bi se ponovno vratili, dok se oni koji su bili prognani ili koji su svojevoljno napuštali pleme, obično više nisu vraćali. Prognani iz plemena nisu imali drugog izbora doli potražiti negdje drugdje spas i budućnost. Svojevoljnici su svojim napuštanjem plemena slabili njegovu snagu, jer je njihova prisutnost bila potrebna u lovu i u obrani od neprijateljskih plemena i divljih zvijeri, ali su i vlastiti život stavljali na kocku, zbog avanture u koju su se sami upuštali bez zaštite plemena.

S jedne je strane trebalo staviti na vagu sigurnost ustaljenog života koji se napuštao te, s druge strane, nesigurnost i neizvjesnost nepoznatoga svijeta u koji se odlazilo. Težak izbor i velika životna dilema. No, takve odluke pojedinaca u dalekoj prošlosti postat će baštinom cijelog čovječanstva.

***

Biblija je zbirka knjiga pisanih više od tisuću godina. Za židove i kršćane to je sveta knjiga u kojoj su opisani događaji Božje objave narodu i pojedincima. Mnoge biblijske priče i likovi imaju veliko značenje i za muslimane, također Abrahamovu djecu. Biblija ne pripada samo vjernicima i religijama, ona je baština cijelog ljudskog roda. U njoj možemo pronaći zapisane priče koje su preuzete iz drugih kultura i naroda. Mnoge su biblijske priče postale velike priče, ili takozvani metanarativi (pojam koji se u filozofiji upotrebljava od 70-ih godina prošloga stoljeća). Svim metanarativima, pa i onim biblijskim, zajedničko je: analiziranje prošlosti, povlačenje paralela sa sadašnjošću i davanje određenih prognoza za skoru i daljnju budućnost.

U drugom, starijem, biblijskom izvještaju o stvaranju piše da je Bog sazdao nebo i zemlju te onda napravio čovjeka od praha zemaljskog i postavio ga u Edenski vrt. Sve je za čovjeka napravio i dao mu zadaću da vrt obrađuje i čuva. Pošto nije dobro da čovjek bude sam, stvorio je Bog ženu i doveo je čovjeku. Prije nego što ju je stvorio, zabranio je prvom čovjeku jesti sa stabla spoznaje dobra i zla. Kad su kasnije oboje jeli s tog stabla i htjeli postali kao Bog da mogu razlikovati dobro i zlo, zauvijek su istjerani iz Edenskog vrta (usp. Post 2,1- 3,24).

Odmah, dakle, na početku Biblije – zbog prekršaja Božje zapovijedi – ljudi moraju napustiti prvotno mjesto obitavanja. Prvi su ljudi, prema ovoj mitskoj biblijskoj priči, imali mogućnost zauvijek ostati u Edenu, bili su stvoreni kao besmrtni i mogli su cijelu vječnost uživati u svim rajskim blagodatima. Jedino su morali poštivati uspostavljeni red. No, ljudska narav je takva da je čovjeku drago pružati ruke prema zabranjenom, prelaziti uspostavljene granice po cijenu gubljenja sigurnosti koju nudi red, pa i po cijenu života. Adam i Eva se više ne mogu vratiti. Bog ih ipak ne uništava zbog neposluha, nego kažnjava na obrađivanje zemlje, što postaje uvjetom njihovog opstanka.

Adamu je i u raju bila neophodna žena za sretan život. Jednako mu je potrebna i „istočno od vrta“, kao onaj drugi. Odmah, dakle, na početku Biblije opisuje se čovjekov socijalni karakter: drugi nas čini sretnima, s drugim dijelimo plodove zemlje, s drugim griješimo, odlazimo u neizvjestan svijet, s drugim patimo, borimo za goli opstanak. Prognanici iz raja (plemena) postali su smrtni ali nisu osuđeni na neposrednu propast i smrt. Moraju raditi, biti kreativni i paziti jedni na druge. Rad i briga za drugoga postaju uvjeti za život izvan zemaljskoga raja.

U Abrahamovom slučaju, geografski odmak od staroga svijeta postaje uvjet za ostvarenje obećanja. Čak ni sama daljina nije dovoljna. Abraham ne smije sa sobom ponijeti ništa iz staroga svijeta. Mora promijeniti i svoje ime. Tek kad Abram promijeni ime u Abraham, može postati ocem mnogih naroda (usp. Post 17,5)

U sljedećoj biblijskoj priči čovjek nije bio prisiljen napustiti svoj zavičaj i svoju obitelj, nego je to napravio svojevoljno i samouvjereno. Obično se kaže da su mladi ljudi revolucionarni, jer ih instinkti više prinuđuju na otkrivanje i uspostavljanje novoga. U ovoj velikoj priči se radi o 75-godišnjaku, Abrahamu, koji je već jednom s također starijim ocem Terahom otišao iz rodnog kraja, Ura Kaldejskog, i nastanio se u Haranu, na sjeveru Mezopotamije, zajedno sa svojom ženom Sarom i nećakom Lotom. Vjerojatno su iz rodnog grada Ura otišli kao nomadi zbog neslaganja sa sjedilačkim narodom, koji je imao drukčiji stil života od njihovog, ili zbog nedostatka hrane za životinje, koju su morali drugdje tražiti, ili pak i zbog jednog i zbog drugog. Odlazak je za obitelj značio očuvanje vlastitog nomadskog identiteta i bijeg od moguće materijalne propasti. U Knjizi Postanka 11, 31 ne spominje se da je s Terahom iz Ura pošao i njegov sin Nahor. Budući da je Abrahamov i Nahorov brat Haran umro u Uru i tamo bio pokopan, možda je Nahor u dogovoru s ostatkom obitelji ostao u Uru čuvati bratov grob, da ne bi ostao zaboravljen. A možda je to bila isključivo Nahorova odluka, jer se nije mogao odvojiti od rodnoga grada, od staroga života i od grobova svojih predaka. Nije se plašio poteškoća zbog kojih se glavni dio njegove obitelji odvojio i otišao tražiti novu domovinu. Iako se kasnije u Post 24,10 navodi da je Aram Naharajim, zemlja u kojoj se nalazio grad Haran, postao Nahorov grad. Znači li to da je ipak i Nahor popustio i uputio se u novu zemlju u koju su prije njega otišli njegov otac, brat i nećak? Nije li bilo razumnije odmah krenuti na put s njima? Teško je dati ispravan odgovor. Vjerojatno su Nahorov ostanak i kasniji odlazak imali opravdane razloge.

Odlazak i odvajanje Abrahama, Sare i Lota od obitelji i od druge domovine, Harana, imao je drugačije motive. Abraham je bio duboko navezan na svoga oca, obitelj, tradiciju, način života i religiju koju su imali. U jednom trenutku čuje glas, Božji glas, koji mu govori da sve to ostavi i zaputi se u nepoznate krajeve. Naselit će se u zemlji Kanaan i od njega će iznići veliki narod. Bit će od Boga blagoslovljen i sam će postati blagoslov za druge. Sve se to može dogoditi samo onda ako prekine sa dotadašnjim načinom života i odvoji se od svega onoga što ga je do tada određivalo, pa čak i od svoga oca. Rastanak je sigurno bio bolan. Bilo je to odvajanje zauvijek i bez povratka. Odlazak postaje cijena za blagoslov, narod i zemlju. Glas koji je promijenio Abrahamov život ulijeva mu hrabrost da ostavi svoga oca i sve ostalo iza sebe i krene prema Obećanoj zemlji, trećoj domovini. Izgleda da su se njegov otac Terah i ostala obitelj, vidjevši Abrahamovu opsjednutost i uvjerenost u ispravnost odluke u odlazak i novi početak, s time i složili. Uz Božji blagoslov, na putu ga je pratio i blagoslov oca Teraha, što mu je sigurno davalo veliku snagu i ohrabrilo da ne posustane na putu prema Obećanoj zemlji. Njegov odlazak je značio početak novog i boljeg svijeta, početak novog čovjeka (usp. Post 11 – 23).

***

Sličnih priča i iskustava je bilo u svim vremenima ljudske povijesti i na svim naseljenim područjima našeg plavog planeta. Preskačemo tri i pol tisućljeća i prelazimo na područje Europe, točnije na područje Bosne s kraja 17. stoljeća, još preciznije –  Sarajevo u godini 1697. Nakon slavne pobjede nad Turcima kod Sente te iste godine, princ Eugen Savojski, austrijski vojskovođa i državnik, osokoljen uspjehom, prelazi Savu kod Broda i kreće prema Sarajevu da Turcima zada još jedan udarac i da se sam proslavi još jednom pobjedom. Na tom je putu nemilosrdno kažnjavao sve one koji su mu se suprotstavljali i uzimao od uplašenog stanovništva ono što mu je trebalo. Dana 22. listopada došao je s vojskom nad Sarajevo i nakon što su se Turci odbili predati, Eugen napada grad, osvaja ga, pljačka i pali. Zbog straha od turske odmazde, po prinčevom povratku u Hrvatsku, njemu i njegovoj vojsci pridružuje se oko 40.000 bosanskih katolika. Računa se da je tada u Bosni ostalo svega oko 17 tisuća katolika.

Teško je i zamisliti kakav su pakao ljudi proživljavali kada su u nekoliko sati morali odlučiti: otići, ostaviti sve iza sebe: imanje, grobove, uspomene, ljude, baciti posljednji pogled na svoj zavičaj, živjeti u strahu od nesigurne budućnosti; ili pak ostati: izložiti se Turskoj odmazdi, živjeti bez onih koji su otišli i bez velike nade u svjetliju budućnost. Veći dio bosanskih katolika je dakle odlučio se otići za princem, čovjekom koji je porušio njihove krajeve, ali im je davao i neku sigurnost na putu u novi svijet.

Povijesna istina o odlasku većeg dijela bosanskih katolika iz Bosne, nakon Eugenovog pljačkanja, rušenja i paljenja Sarajeva, postala je jedna od povijesnih prekretnica bosanskih katolika (danas Hrvata u BiH) i njihova velika priča. Od toga događaja iz 1697. godine njihov broj se nikada više nije vratio na dotadašnji omjer u odnosu na druge dvije velike vjerske zajednice u BiH

Njihov život u prekosavskoj Hrvatskoj sigurno nije bio jednostavan. Bilo je tu raznih sudbina, razočaranih ljudi, onih koji se nikada tu nisu primili, uništenih života, ali je također bilo i onih koji su, snalazeći se, polako zaboravljali staru domovinu. Njihovoj djeci i potomcima je sigurno bilo lakše. Stara domovina postojala je s vremenom samo u pričama starijih. Nove generacije su se osjećale u novoj domovini kao kod kuće, iako ih starosjedioci nikada nisu gledali sebi ravnima. Pridošlice su nekada svojim životnim inatom i upornošću postajali uspješniji i snalažljiviji od onih koji su generacijama tu živjeli. To je ponekad kod domicilnog stanovništva izazivalo zavist pa i mržnju. U svakom slučaju, gledajući retrospektivno, da su ostali u staroj domovini možda ne bi još za gotovo dva stoljeća vidjeli svjetlo dana.

Oni koji su ostali na svojim ognjištima bili su teško pogođeni prvim udarom osmanske osvete nakon prinčeva povlačenja iz Bosne. Narod je ipak i dalje, uza sve poteškoće, nastavio živjeti na svojim ognjištima. Njegovu sudbinu dijelili su i fratri. Narod je u svojim ujacima gledao sigurnost i nadu u bolju budućnost. Možemo pretpostaviti da su pojedinci, makar potajno, sami sebi postavljali pitanje o ispravnosti donesene odluke, jer se ona nije ticala samo njih već i njihove djece. Bez obzira na sve, katolički narod je izdržao sve tegobe koje su ga snalazile i nakon ovih događaja. Tražili su način opstanka u daljnjim društveno-političkim prilikama. Odoljeli su, živjeli i preživjeli. Najbolja svjedočanstva o životu katolika toga vremena, ali i drugih ljudi u Bosni, opisana su u franjevačkim samostanskim kronikama. Katolički je puk ostavio vidljive povijesne tragove u maloj državi Bosni. Zemlju u kojoj stoljećima žive duhovno i kulturno su obogaćivali.  Živjeli su punim životom s drugima, a imali su i nešto posebno svoje. Postali su „prepoznatljiva mikrokultura koja se razlikuje od one muslimanske i pravoslavne“. U najkraćem, narod koji je ostao u Bosni, doprinio je bogatstvu i ljepoti bosanskohercegovačkog života u cjelini. Moglo bi se, dakle, reći da ostanak katoličkog naroda u Bosni nakon 1697. godine nije bio uzaludan.

***

Dvije navedene biblijske priče, izgon iz Edenskog vrta i odlazak u Obećanu zemlju, i ova naša bosanska, iz ipak ne tako daleke prošlosti, postali su metanarativi. Prve dvije za čitav ljudski rod, a ova naša bosanska za bosanske katolike. Svako ostajanje ili odlaženje može biti kukavičko ili junačko, već prema tome kako se ostaje i kako se odlaskom dalje živi.

Priča o izgonu iz raja hoće među ostalim kazati da su prvi ljudi imali priliku ostati u vrtu predodređenom za njih. No, ogriješivši se o zakon koji je Bog postavio, da ne jedu sa stabla spoznaje dobra i zla, morali su ipak napustiti zemaljski raj. Ovdje se otvara još jedna velika tema, ona vezana za čovjekovu slobodu. Bog je, prema biblijskom izvještaju, ostavio čovjeku mogućnost da ubere plodove sa zabranjenog stabla, što je je on i uradio. Mogao je Bog, baš kao po protjerivanju ljudskog para iz raja, postaviti oko stabla spoznaje dobra i zla stražare kerubine. To nije učinjeno jer je ostavljen prostor za čovjeka da sam donosi odluke, ubirati plodove sa zabranjenog stabla ili ne ubirati. Kada to ne bi bilo moguće, ne bi postojala ni sloboda, a ljudski bi čini bili predodređeni te se odluke ne bi mogle vrednovati kao dobre ili loše, jer ne bi postojala mogućnost izbora. Čovjek je zaslužio da bude protjeran iz raja i upravo tim progonom započinje prava ljudska priča, priča slobodnog i grešnog čovjeka i njegovog odnosa s Bogom.

Biblijska priča o odlasku u Obećanu zemlju, u arhetipski prostor u kojem teče med i mlijeko, priča je za svaki narod i za svakog pojedinca. Mnoštvo pojedinaca su sanjali o obećanoj zemlji, bilo geografskoj bilo unutarnjoj, povratku na rajsko stanje početnog smiraja. Kod Abrahama se također radi o obje zemlje. On je pozvan da napusti zemlju otaca i zaputi se prema zemlji koja mu je bila nepoznata. Ali mu je ta zemlja obećavala blagostanje, kao i njegovom pokoljenju. Ne prisiljava svoga oca i ostalu rodbinu da krenu s njim. Abraham zna da oni nisu unutarnje spremni za nešto takvo.

U Abrahamovom slučaju, geografski odmak od staroga svijeta postaje uvjet za ostvarenje obećanja. Čak ni sama daljina nije dovoljna. Abraham ne smije sa sobom ponijeti ništa iz staroga svijeta. Mora promijeniti i svoje ime. Tek kad Abram promijeni ime u Abraham, može postati ocem mnogih naroda (usp. Post 17,5). Treba se osloboditi svoga unutarnjeg svijeta, kojega su obitavali mnogi bogovi, da bi postao otvoren i spreman za novi svijet i za vjeru u jednoga Boga. Njegov odlazak u nepoznatu zemlju preokreće blagoslov za njega i za njegovo potomstvo, ali i za sve one koji su spremni krenuti na put prema obećanoj zemlji.

***

Povijesna istina o odlasku većeg dijela bosanskih katolika iz Bosne, nakon Eugenovog pljačkanja, rušenja i paljenja Sarajeva, postala je jedna od povijesnih prekretnica bosanskih katolika (danas Hrvata u BiH) i njihova velika priča. Od toga događaja iz 1697. godine njihov broj se nikada više nije vratio na dotadašnji omjer u odnosu na druge dvije velike vjerske zajednice u BiH. Ima ih među nama danas koji smatraju da su katolici onda trebali napustiti Bosnu i – mirna Bosna. Drugi opet iz ovog događaja izvlače pouku da je to jedna važna povijesna lekcija te da treba ostati po svaku cijenu. A argumentacija se otprilike na ovo svodi: krajem sedamnaestog stoljeća ostala nas je samo šaka jada, no ipak smo se obnovili i postali važan i nezaobilazan društveno-politički faktor u BiH te i danas, bez obzira na sve izazove, treba ostati.

***

Najvažnije je da se onaj tko ostane ističe junaštvom koje krasi čestitog čovjeka, uzornog građanina i dosljednog kršćanina. Može se i ostati po svaku cijenu, a istovremeno voditi jedan besplodan život bez doprinosa izgradnji boljeg društva. Jednako vrijedi i za one koji su otišli iz BiH u druge zemlje.

Otići ili ostati? Koja je opcija ispravnija? Najispravnija opcija je truditi se biti dobar i čestit čovjek. To je najteži a istovremeni i jedini smisleni zadatak gdje god da se živi. A svatko će sebi izabrati kontekst gdje to može uspješnije ostvariti.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---