Vincent van Gogh, “Jedači krumpira”

Prema samom Vincentu Van Goghu (1853. – 1890), ali i kritičarima, jedno od njegovih najboljih djela je slika „Jedači krumpira“. Prije nego što će postati slikar, Vincentova želja je bila posvetiti se propovijedanju vjere nižim društvenim slojevima. Kada se slikar zadesio u gradiću Nuenen, u regiji Brabant, upoznao je takve ljude i s njima se družio. Uglavnom su to bili seljaci koji su obrađivali zemlju. Brzo mu je postalo jasno da su životni uvjeti u tom mjestu doista teški te da je život u potpunosti oblikovan tim teškim radom. Selo Nuenen bit će više puta protagonist Van Goghovih slika, kao što je primjerice „Spring Garden“, proljetni vrt u Nuenenu, slika koja je prošle godine ukradena iz muzeja.

Slika na kojoj je naslikana obitelj kako večerava krumpire, nastala je kao posljedica Vincentove empatije prema tim ljudima, nakon što je upoznao teški život seljaka u Neunenu. Predstavio ih je u trenutku dok večeravaju, a upravo je večera bila jedan od njihovih najvažnijih i istovremeno najintimnijih dnevnih trenutaka. O ovoj slici Vincent je pisao svome bratu Theu:

Želio sam, radeći na slici, pokazati kako je ovaj siromašni svijet, koji pod svjetlom fenjera jede rukama krumpire s tanjura, okopavao zemlju u kojoj su ti isti krumpiri narasli; slika, dakle, predstavlja one koji rade svojim rukama te omogućuje da se shvati kako su ovi seljaci časno zaslužili jesti to što jedu. Ne bi mi bilo nimalo drago da se svi ograniče na to kako je slika lijepa i dobra.

Vincent je, dakle, želio naglasiti da protagonisti večere jedu istim onim rukama koje su okopavale zemlju. I da su oni, ljudi koji svojim rukama rade ovaj posao, časno zaradili hranu.

Scena je predstavljena unutar jedne siromašne seljačke kolibe. U njoj se obitelj okupila oko stola na večeru poslije dugog radnog dana u polju. Prostor je osvijetljen uljanom svjetiljkom čije slabašno svjetlo obasjava pojedine članove obitelji. Svjetlost pada na bijela ženska pokrivala na glavi, zatim na šalice za kavu te posebno na tanjur na sredini stola, iz kojega se diže dim kuhanih krumpira. Svjetlost prolazi kroz dim vrućih krumpira, koji je seljacima okrepa ali i priznanje njihovog teškog rada. Usukano tijelo stare žena koja lije kavu u šalice odražava njezin umor. Mladi čovjek, lijevo, s pogledom u prazno i s urezanim borama na licu je bez nade da može biti bolje. Van Gogh uspijeva naglasiti njihov napor tako što im izraze lica čini još grubljima, gotovo na granici grotesknog.

Postupni prijelaz od svjetla do tame na ovoj slici pokazuje da je Van Gogh već ovladao stilskim elementima, za što ga je vjerojatno nadahnuo Rembrandt. Tanjur u kojem su krumpiri je snažno osvijetljen. To je zbog toga što je hrana najvažniji protagonist večere, oko koje se vrti život obitelji, i pokazuje da o njoj vise životi najsiromašnijih. Na slici se također vide leđa jedne djevojčice, kojoj Vincent ne pokazuje lice. Ne pokazujući joj lice kao da je želi spasiti od tog surovoga života. Van Gogh slika ovu scenu koristeći boje zemlje: smeđu, crnu i sivu. To su boje zemlje koju seljaci okopavaju tijekom dana.

Izvori: Giuseppe Nifosì, artesvelata.it; Maria Cristina Cadolini, metropolitanmagazine.it. /Prijevod i obrada: Polis.ba/