VII. uskrsna nedjelja | Usred svijeta bez svjetovne taktike

Iv 17,11b-19

Danas slušamo dosta poznati i često navođeni odlomak Ivanova evanđelja: Isusovu molitvu Bogu prije svoga zemaljskoga odlaska. Isus najprije moli za jedinstvo svojih učenika (da budu jedno – ut unum sint) kao što su on i Otac jedno. Nije to jedinstvo poništavanje razlika, kao što se ni on ni Otac ne izjednačavaju do mjere da se ne bi prepoznali, nego žive u razlici, pa jedinstvo kršćana sačinjava vjera u istoga Boga i Krista, poštivanje svake osobe u njezinu dostojanstvu i nesebična, ali uvijek osobna posvećenost istom poslanju – izgradnji Božjega kraljevstva, sveopćega bratstva i sestrinstva među ljudima.

Današnji papa u svojoj socijalnoj enciklici o univerzalnom svjetskom bratstvu i socijalnom prijateljstvu izričito se osvrće na ovu Isusovu molbu za jedinstvo kršćana: «Slušajući njegov [Isusov] poziv, s bolom otkrivano da procesu globalizacije još uvijek nedostaje proročki i duhovni doprinos jedinstva svih kršćana. Usprkos tome, ‘premda smo još na putu prema punom zajedništvu, već smo sada dužni zajednički svjedočiti Božju ljubav prema svim ljudima, surađujući u služenju ljudskom rodu’» (Fratelli tutti, 280).

Od Isusa moljeno jedinstvo i zajedništvo njegovih učenika, trajna je potreba i nužnost. Nejedinstvo i razilaženja čini se najviše proizlaze iz dvaju razloga. Prvi je razlog više teološki. Riječ je o različitom poimanju Boga i Božjeg odnosa prema svijetu, a onda iz toga proizlaze i različiti stavovi i konkretna ponašanja vjernika. Ako se na primjer vjeruje da je Bog stvorio čovjeka i svijet, ali da ga je onda napustio, zanemario, prepustio svijet đavlu i njegovim slugama ili da ga je posve predao u ljudske ruke, razumljivo, u ruke moćnih i silnih, onda iz toga logično slijede i razilaženja vjernika, kršćana i ljudi uopće. Ako je Bog, a time i vjernici, nedjelotvoran i neučinkovit u ovom svijetu, tada se ljudi različito «snalaze»: jedni bježe iz toga svijeta u pasivnost, možda čak i u mističnost, u pobožnosti koje nemaju ništa s ovim svijetom, i jer se ništa ne može promijeniti, važno je izmaknuti da nas zloće i patnje svijeta ne dodiruju. Drugi opet, možda ne iz izričitog ali svakako praktičnog uvjerenja da Bog ne vodi povijest niti uzdržava svijet, nastoje sami sebi što komfornije organizirati život i svoj dominij, ne obazirući se na sredstva, čak ako treba i zločinima i nasilnim vladanjem nad ljudima, iskorištavanjem svega i svih samo da oni budu u izobilju.

Ni mnogim vjernicima, posebno religijskim autoritetima, ne sviđa se postavka da nejedinstvo kršćana, nesloga svijeta, leži u sumnji i praktičnoj nevjeri da je Bog gospodar povijesti i svih života, ali ne samo života, nego i zemalja, manjih i većih gruntova i entiteta, oko kojih se sporimo i ratujemo. Za ta područja vjernici, počevši od onih na odgovornijim položajima, zloupotrijebit će i vjeru i Boga.

Drugi razlog nejedinstva i nezajedništva kršćana leži u antropološkoj uvjetovanosti i ljudskim ponašanjima, koje možemo nazvati svjetovnima. Riječ je o trajnoj sklonosti da se uzdižemo iznad drugih, da se smatramo boljim, moralnijim, religioznijim, duhovnijim nego što jesmo. Svjetovno ponašanje, protivno evanđelju, prisutno je i onda kada se tobože pobožno, a ustvari lažno, čovjek predstavlja poniznim, kada pribjegava spletkama lažne nemoći, ili se bolesno samosažalijeva ili prosi sažaljenje od drugih za izmišljene ugroženosti i patnje. Vrlo izopačena mana je oholost u odjeći poniznosti, ona bolećiva duhovnost koja je oslijepila za druge i skvrčila se u sebe od sebična samousavršavanja.

Vjersko jedinstvo razgrađuju i onemogućuju najviše religijski autoriteti, prvaci kao i oni koji su si priskrbili moć ili neku neupitnost, nedodirljivost u zajednici. Oni naime upadaju u napast da postavljaju svoje kriterije ponašanje svima, bilo da reduciraju vjeru na moral ili pravo. Odista, vjere nema bez morala i poštivanja ljudskih prava, ali vjera je i više od etike i politike. Velike razdore unose, pogotovo biskupi, svećenici i duhovnici koji se jedini smatraju pravovjernima, koji se rado sablažnjavaju nad grijesima drugih, a svojih ne vide. Zapravo svaka vrsta bezgrešnosti ili bezosjećajne moralnosti, svako nepopustljivo a često i pravedničko ludilo i pravdašenje onemogućuje jedinstvo u vjeri u milosrdnoga Boga i zajednički put različitih u ostvarenju većega sklada u zajednicama.

Svjetovno ponašanje u vjeri razara jedinstvo u vjeri. Vidljivo je to primjerice u autoriteta koji od svoje službe grade sebi povlastice i ugodu, ili koji od oltara prave svoj teatar, političku tribinu i estradu. Puno je svjetovnog ponašanja kršćana usred vjere, usred vjerske zajednice. Isus moli Oca da ne uzima učenike sa svijeta, da ih ne odvaja od svijeta, nego da učenici ostanu u svijetu, kao što je i on govorio i djelovao javno, usred ljudi, ali da učenici ne budu od svijeta, da se ne služe logikom svijeta i Zloga. (Za razliku od mistika-bjegunaca iz svijeta i preziratelja društva, Isus nije bježao od ljudi. Za razliku od revolucionara i ratnika, gotovo svih vojskovođa, političara i državnika, Isus se nije služio nikakvom silom, nikakvim nasiljem da ovlada svijetom.) Doista, ništa tako ne razara jedinstvo Kristove zajednice, Crkve, a i vjerničko bratstvo i sestrinstvo čovječanstva kao svjetovno ponašanje vjernika, pogotovo nasilje u ime Boga.

Svaka zajednica – od obiteljske, župske, crkvene, narodne, državne do međunarodne urušava se i propada ako njezine članove zahvati ravnodušnost obijesnog blagostanja ili nihilističko samoljublje ili skepsa da se treba i može išta poboljšati ili promijeniti, odnosno, s druge strane, ako vjernici, pripadnici navedenih zajednica, da bi postigli željeno jedinstvo (i zajedništvo), krenu služiti se svjetovnim taktikama, svjetovnim mudrovanjem i zavistima, trgovinom i spletkama, novcem i oružjem, ako se više oduševljavaju zlom i nasiljem, ljudskim moćima, nego što zastaju pred istinom i zapovijeđu ljubavi koje Isus traži da njegovi učenici ostvaruju usred svijeta, ako zapravo sve rade, ako i vjeruju, ali kao da Boga nema.

Evanđelje se niječe ako kršćanin ne živi od Isusovih riječi, nego od sebe i riječi svjetskih moćnika. Evanđelje se poriče u svojoj srži ako kršćani više vjeruju u moć Zloga, u moć ljudskih raketa, u moć tako zavodljive «realne politike», ako se uplaše ljudi ili pokolebaju s navodne naivnosti jer im je oslonac Bog i jer se pitaju što bi sada Isus učinio, a to je pitanje za svijet besmisleno i suvišno. Evanđelje, nema sumnje, mora biti realno svjedočeno u konkretnosti svijeta, u ovom društvu, u okolnostima i odnosima u kojima se živi, dakle usred svijeta, ali ne na svjetovan, nego na Isusov način.

Da se živi posvećeno Isusovoj istini, da se iskusi radost jedinstva s Isusom, nije isključena visoka cijena – i ona mržnje od strane svijeta, od strane i svojih u vjeri, viših i nižih, moćnijih ili manje moćnijih koji ne žive po Isusovoj istini, nego svjetovno. Nije dakle jedinstvo s Isusom, s njegovim i našim Ocem neka unaprijed određena ni osigurana točka do koje ćemo hoditi, pogotovo nije grobljanska tišina i beskonfliktno stanje, nego neumorni i sigurni hod s Isusom do kraja života. Usred svijeta slobodni od svjetovnosti Zloga.

Fra Ivan Šarčević