Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
VI. uskrsna nedjelja | “Tko ne ljubi, ne upozna Boga”
Onaj tko tvrdi da ljubi Boga mora to dokazati ljubeći svog bližnjega. Ne može se tvrditi da se ljubi Boga, a da se mrzi druge
1Iv 4, 7-10: Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.
Biti kršćanin ne znači samo pristajati na niz doktrinarnih tvrdnji ili slijediti skup moralnih pravila. Niti se radi o usvajanju određene ideologije, filozofije ili svjetonazora. Ono što je najvažnije, biti kršćanin znači susresti se i stupiti u odnos s uskrslim Isusom Kristom. Taj susret, taj odnos, postaje odlučujući čimbenik nečijeg života. Oblikuje način na koji kršćanin vidi svijet i svoj odnos prema njemu, kao i način na koji vidi prošlost, sadašnjost i budućnost. Najvažnije od svega, određuje kako kršćanin shvaća Boga, sebe i svoj odnos s Bogom.
Ovo jedinstvo s Bogom nije inicirano od strane čovjeka. Bog je taj koji djeluje kako bi postao jedno s ljudima, a najviši čin Njegovog djelovanja je utjelovljenje, kad je postao „Bog s nama” i u Isusu Kristu došao u potragu za svojom izgubljenom ovcom. Njegova smrt na križu je čin kojim se Bog čak okreće protiv samoga sebe, dajući samoga sebe kako bi nas podigao u vječni život. „Ljubav je to“, kaže papa Benedikt XVI. u enciklici „Deus caritas est“ („Bog je ljubav“),
u svome najradikalnijem obliku. Promatrajući Kristov probodeni bok […] možemo razumijeti da je Bog ljubav. Tu se upravo može razmatrati ta istina. To mora biti polazišna točka u našem definiranju ljubavi. U tom razmatranju kršćanin otkriva put kojim se njegov život i njegova ljubav moraju kretati.“
Ljubav prema Bogu i ljubav bližnjega su nerazdvojne. Samo ako ljubimo Boga, možemo voljeti svog bližnjega na način kako ga Bog ljubi.
„Jedno je tako čvrsto povezano s drugim da tvrditi kako se ljubi Boga, a zatvarati se prema bližnjemu ili ga čak mrziti znači lagati. … Kada zatvaramo oči prema bližnjim, postajemo slijepi i za Boga“,
poručuje papa Benedikt XVI.
Isusovo božansko učenje o ljubavi proširuje koncept bližnjega na svakoga kome je potrebna pomoć i kome se može pomoći. On nudi konkretnu praksu ljubavi kao konačni kriterij po kojem će se svakome suditi (Mt, 25, 31-46). Zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba drugih, kako materijalno tako i duhovno, otkriva se kao apsolutno bitno za ljubav prema Bogu. Oni koji ljube Boga požrtvovno čine Božju ljubav vidljivom kroz konkretnu praksu žrtvene ljubavi prema bližnjima. Na taj način Božja ljubav može procvjetati u srcima njegovih bližnjih kao ispravan odgovor na iskustvo Bože ljubavi prema njima.
Papa Benedikt XVI. upozorava da ako ne udovoljimo konkretnim potrebama bližnjih, time ćemo poremetiti i naštetiti osobnom zajedništvu s Bogom u ljubavi:
„Ako pak u svojem životu ne pridajem nikakvu pažnju drugome i želim biti samo »pobožan« i vršiti svoje »vjerske dužnosti«, i moj odnos s Bogom postat će sve neplodniji. Tada je taj odnos samo »korektan«, ali lišen ljubavi. Samo moja raspoloživost izaći ususret svom bližnjemu, pokazati mu ljubav, čini me također osjetljivim za Boga.“
Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu su nerazdvojne i zajedno tvore „jednu te istu zapovijed“. Zajedništvom s euharistijskim Gospodinom neprestano se obnavlja sposobnost da se ljubi bližnje, dok se aktivnim služenjem bližnjima produbljuje i pojačava ljubav prema euharistijskom Gospodinu. Bog ne traži od nas da činimo nemoguće. On je prvi ljubio nas i ulio svoju ljubav u naše duše kroz Krista, dajući nam tako sposobnost da ljubimo njega i bližnje kao što to čini Krist. Doživljavamo milosrdnu Božju ljubav u nama, „ljubav koja se, po svojoj naravi, mora dijeliti s drugima.“ Ljubav je opća dobrobit: što više ljubavi dajemo, to više ljubavi posjedujemo.
„Ljubav je »božanska« jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas u jedno »mi«, koje nadilazi naše podjele i daje da postanemo jedno, sve dok na kraju, Bog ne bude »sve u svemu«“ („Deus caritas est“).
Na jutarnjoj misi u siječnju 2015. u Domu svete Marte papa Franjo je naglasio:
„Da bismo ispunili prvu zapovijed, moramo se popeti stepenicama do druge, jer kroz našu ljubav prema bližnjemu možemo upoznati Boga, koji je ljubav. Samo kroz ljubav možemo dosegnuti ljubav.”
Tomaš Halik, tajno zaređen i djelovao u vrijeme komunizma u tadašnjoj Čehoslovačkoj, u knjizi „Budućnost Crkve“ je rekao: „Kad odbacujemo našeg bližnjega, zapravo odbacujemo Boga“. Ljubav prema Bogu jednako je prisutna u ljubavi prema bližnjemu kao i u ljubavi prema samom sebi.
„Ljubeći bližnjega oponašamo božansku ljubav, koja je stvorila nas i sve naše bližnje. Ljubeći red svijeta oponašamo božansku ljubav, koja je stvorila ovaj svemir čiji smo i mi dio“,
poručuje Simon Weil u jednom eseju iz knjige „Čekajući Boga“.
Današnje drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice, može se sažeti u jednostavan zaključak: Onaj tko tvrdi da ljubi Boga mora to dokazati ljubeći svog bližnjega. Ne može se tvrditi da se ljubi Boga, a da se mrzi druge. Mržnja uvijek ima demonsko podrijetlo. Oni koji mrze ne pribivaju u Kristu. Vjernici su djeca Božja i jedni drugima su braća i sestre. Kao obitelj, dužni su ljubiti jedni druge prema Božjoj zapovijedi. U konačnici, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu nisu samo teološki koncepti ili moralni ideali. Oni su, zapravo, temeljni principi koji oblikuju život svakog vjernika. Kroz izražavanje ovih oblika ljubavi, vjernici ne samo da svjedoče Božju prisutnost u svijetu, već aktivno doprinose izgradnji Božjeg Kraljevstva na Zemlji. U današnjem svijetu koji je često podijeljen sukobima, netrpeljivosti i nesporazumima, Ivanova poruka o povezanosti ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu je vrlo relevantna. Ljubav je jedini most koji premošćuje podjele i donosi pomirenje.
Krešimir Cerovac, polis.ba