VI. uskrsna nedjelja | Ljubav – prijateljstvo – izabranje

Iv 15,9-17

Današnji odlomak Ivanova evanđelja, poput onoga prošlonedjeljnoga o trsu i lozama, dio je Isusova oproštajnoga govora od učenika na Posljednjoj večeri. Sav taj govor i ton izražavaju određenu mističnost, otajstveni identitet Isusove osobe. Ovaj i slični tekstovi iz ovoga evanđelja upućuju na to da je pisac «mistični» teolog među evanđelistima, takav Isusov «životopisac» da mu je stalo da spoznajom što više dopre do iza događaja, do osobe koju ljubi, do tajne Logosa, tajne Božje Riječi, Učitelja i Gospodina, do onoga koji je Svjetlo, Pastir, Put, Istina, Život, Sin Božji.

Današnje evanđelje usredotočuje se na tri teme, možemo kazati, na tri zadaće na koje Isus poziva svoje učenike da ih vrše: međusobna ljubav, prijateljstvo i izabranje. Sve što Isus govori i čini proizlazi iz glavne tajne njegove osobe: iz njegova odnosa s Bogom Ocem. Između njih je bezgranična ljubav. Onako kako Otac ljubi njega i on Oca, tako – Isus traži – da učenici ljube Oca i njega te da se tako ljube između sebe. Kad se ostvaruje ta ljubav, Isusova radost je prisutna u učenicima i učenici žive u punoj radosti.

Kad slušamo ove riječi, s pravom se nameće zaključak da su to velike, ali prilično «nerealne» riječi, podaleke od naših stvarnih odnosa i svakodnevnice. Izvršavanjem zapovijedi ljubavi kojim se ostvaruje ostajanje u Isusu, kako Isus to traži, mnogima ipak izgleda naivnost, sentimentalnost. Neki su ljudi, ako ne i mnogi već zarana, u djetinjstvu ili negdje u mladenaštvu doživjeli nesreće u ljubavi: drugi su im slomili njihove ljubavi, da bi oni opet davali duši nove varke, nekog novoga uzleta ili iznova hranili svoje čežnje, ili uspravljali svoja polomljena očekivanja nekom novom ljubavlju. Neki su se, možda, i sami prevarili u nekom odnosu, doživjeli su gubitak, poraz ili poniženje da bi sad drugi put ponovno stremili k nekoj ljubavi, i da bi kušali iznova voljeti.

Mnogi su se, dakle, što od strane drugih što sami sebe onesposobili za ljubav. Patnja ili njihova računica su ih otupjeli za imalo veće darivanje bližnjima. Rijetki su, poput biblijskih «siromaha», poput Isusovih grešnika i grešnica da nakon poraza nisu ugasili svoju čežnju za ljubavlju, koji nisu prešli u kalkulante, koji ne žive u strahu, ili koji ne navlače masku «dobrog samarijanca» i preko drugih se grade dobrima, koji ne programiraju darivanje, koji ne propovijedaju ljubav i zajedništvo, a pritom sve čine da se izmaknu od brige za ljude, malo je, dakle, onih koji priznaju svoje promašaje u ljubavi, koji svojim porazima gledaju u oči, ne zataškavaju ih nikakvim podivljalim religioznim pobožnostima i fantazijama, koji od svojih grijeha ne prave veličinu ni od svoje sramote junaštvo, nego, poslušni Isusovoj zapovijedi ljubavi, iznova kreću u odnos ljubavi sa svojim bližnjima.

Ljubav – treba dopustiti da zazvuči ta riječ u svoj svojoj priprostosti, ogoljelosti i jakosti; kao naša dubinska čežnja da prostruji po svoj našoj prošlosti, i neka se onakva kakva je ljubav između Boga i Isusa, očituje u našim odnosima, u našim svakodnevnim poslovima. I da bar za tren, svi mi, zastanemo, zašutimo i priznamo, da je ljubav jednostavna, a ipak tako velika i nedostižna, i da je uvijek smislena Isusova molba svima nama: Ljubite jedni druge kao što ja vas ljubim!

Na govor o ljubavi nadovezuje se Isusov govor o prijateljstvu. Ondje gdje je ljubav, ondje je i prijateljstvo. Neodvojivi su. Isus prijateljstvo određuje posve kratko i jasno. Prijateljstvo je polaganje života za prijatelje. Ne kaže Isus da je izraz prijateljstva «polaganje života» za ideju, državu, stranku, narod, neku vjersku zajednicu, ni za domovinu, ne kaže čak da je prijateljstvo žrtvovanje života za istinu, ni za ljubav, nego samo za prijatelje.

Druga oznaka prijateljstva je razlikovanje od sluganstva. Isus, vjerojatno osvjedočen da se mnogi njegovi učenici ponašaju sluganski, zamjenjuju prijateljstvo sa servilnošću i ulizništvom, govori da prijateljstvo znači povjerenje, povjeravanje bitnih stvari koje se odnose na otajstveni odnos između njega i Boga Oca. On prijateljima daje svoje najbitnije.

Iz ovoga možemo zaključiti da prijateljstvo u Isusovom smislu ima jednu drukčiju, višu razinu. Nije prijateljstvo puko stajanje zajedno pa ni puko povjeravanje svega i svačega prijatelju. Ono je bezinteresna spremnost darovati život za prijatelje, ali i prijateljevanje oko onoga i za ono što sačinjava odnos Boga i Isusa. A to što je Otac kazao Isusu, ono što mu je predao, Isus nije ljubomorno sačuvao za sebe ni sakrio od učenika, nego im je to darovao. Mogli bismo kazati da je bit onoga što je Otac rekao Sinu ostvarenje Božjega, Očeva kraljevstva, ljubav kojom milosrdni Bog ljubi sve ljude, počevši od onih skrajnutih, potlačenih, odbačenih, grešnih…

Ovim uviđamo da među Isusovim učenicima ne smije biti podmetanja, mržnje, spletki, zavisti, bolesne konkurencije oko vlasti, protivništava; štoviše, uzajamno prijateljstvo Isusovih učenika ne ostaje ni na razini pukoga druženja, koliko god ono bilo lijepo i poželjno, nego se prijateljstvo stvara se na istom putu, na istom Isusovu zadatku koji je on primio od Oca: svjedočiti svima da Bog ljubi ovaj svijet i sve ljude; sve ljude treba učiniti – ne nasilno nego ljubavlju – djecom, prijateljima Božjim, a međusobno braćom i sestrama; izgrađivati čovječanstvo u zajednicu prijatelja, kako je to Isus započeo činiti.

Posljednja Isusova poruka učenicima iz današnjega evanđelja ustvari je Isusova opomena. Naime, u duhovnom poslu, u poslu duhovnosti i vjere, u evangelizacije bilo na kojoj razini da smo, bilo da smo biskupi, svećenici, obični vjernici, očevi, majke, službenici, velika je kušnja da kao Isusov učenik upadnem u umišljenost da sam sama sebe izabrao, da sve što sam uradio i što činim jest samo moje vlastito djelo. Crkva, ali i druge vjerske zajednice prepune su vodećih ljudi koji se predstavljaju kao da samopozvani, kao da su sami sebe stavili u službu vjere, kao da su «demijurzi» i spasitelji, ako ne mali bogovi i mesije onda polumesije, koji spašavaju obitelji, Crkvu, zajednicu, vjeru, narod pa i Boga. Ponašaju se kao da i sam Isus ovisi o njima. Prepuno je u našim zajednicama religioznih tipova koji hodaju kao pobožni pauni misleći da samim pogledom na njih, vjera i život drugih dobivaju smisao.

Isus je odrješito neumoljiv: nismo mi izabrali njega, nego je on nas izabrao. Ta istina naše vjere, nažalost, i duhovnim ljudima, koji su često najtvrdoglavija bića, djeluje kao sluganstvo i poniženje, oduzimanje slobode. Naime, temeljni podatak vjere o kojem svjedoči današnje evanđelje glasi: ljubljeni smo od Boga po Isusu prije nego smo mi uopće upoznali i zavoljeli Boga; Isus nam nudi prijateljstvo prije svih naših mudrovanja i računica o prijateljevanju; Isus nas izabire za prijateljsko poslanje prije svih naših odluka što ćemo raditi u životu, prije svih naših izbora zanimanja i profesija. On nas izabire da svjedočimo neizmjernu Božju ljubav prema svim ljudima. Svi drugi izbori ovise o toj bezgraničnoj ljubavi. Ona je kao osobna karta. Biti čovjek znači biti ljubljen od Boga.

Fra Ivan Šarčević