VI. uskrsna nedjelja | Ljubav koja se ne nadima, ne traži svoje, nije razdražljiva

Sjećam se kada sam prvi put rekao nekome da ga volim. Onako djetinje, sramežljivo. Kasnije sam naučio da iza tih riječi nije dovoljno da stoji samo emotivni ushit nego je potrebno i svojim ponašanjem, djelima pokazati da ti je stalo do osobe koju voliš. To nekad traži i trpljenje, odricanje, žrtvovanje za i zbog drugoga. Danas ćemo razmišljati o najuzvišenijoj ljubavi. Ljubavi prema Bogu, našem Stvoritelju i Stvoritelju svega.

Ova, najuzvišenija ljubav, ljubav prema Bogu, ne prepoznaje se po tome koliko glasno to govorimo, niti koliko hrabro javno pokazujemo da smo kršćani i da imamo drugačije vrijednosti. Ne pokazuje se po tome koliko smo spremni biti izloženi kritici i podnositi uvrede zbog naših vjerskih, svjetonazorskih opredjeljenja. Veličina ljubavi prema Bogu ne pokazuje se veličinom križeva oko naših vratova ili na našim zidovima,  uredima, učionicama. Ljubav prema Bogu ne mjeri se veličinom i brojnošću procesija, hodočašća, hodova.  Ljubav prema Bogu, prema Evanđelju, ne izriču niti naše osobne molitve i pobožnosti. U biti, moguće je među onima koji se izjašnjavaju kao katolici pronaći i one za koje ne možemo reći da ga ljube i da su Njegovi učenici, kao što je nerijetko moguće i među onima koji službeno ne pripadaju našoj Crkvi pronaći one koji ga ljube.

U evanđeoskom ulomku ove nedjelje Isus se obraća učenicima i ističe da se oni koji ga ljube ne prepoznaju prema opredjeljenju, sakramentima i pripadnosti određenoj zajednici, nego prema tome koliko čuvaju njegovu riječ. Tu njegovu riječ nam Evanđelist Ivan donosi u poglavlju prije ovoga „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“

Isus tu zapovijed izriče nakon što je učenicima na posljednjoj večeri oprao noge i dao im primjer kako da ljube jedni druge. Isus nas poziva da svakog čovjeka bio on blizak ili dalek, stranac ili prijatelj, ponizan ili ohol, bogat ili siromašan, drugačiji ili nama sličan, grešan ili svet, prihvatimo i prepoznamo kao svoga brata i sestru kojima smo pozvani prati noge, služiti im, pristupati im s bratskom, sestrinskom pažnjom i ljubavlju. Isus nas ne poziva da drugima pokazujemo svoju veličinu, nadmoć i ispravnost, nego poniznost služenja. Zato se Isus opasuje i spušta na zemlju kako bi učenicima u ljubavi služio, bez obzira na njihovu prljavštinu, grijehe i slabosti. Ljubav je ta koja ima snagu očistiti drugoga, ljubav jedina može mijenjati srca i onih koji ljube i onih koji su ljubljeni.

Njegovi učenici prepoznaju se po tome koliko ljubavi imaju. I koliko god nekada sami osjećali vlastitu ispravnost, ne smijemo zaboraviti kako se Isusovi učenici ne prepoznaju po poznavanju i vjernosti katekizmu, nego po tome koliko ljubavi imamo.  Zbog toga nam je važno kao svojevrstan ispit savjesti, ispravnosti našeg djelovanja, uvijek osluškivati kako nas drugi vide, što prepoznaju u našem djelovanju. Kad god drugi, koliko god bili drugačiji od nas, ne prepoznaju da djelujemo iz ljubavi, ne prepoznaju niti da smo Njegovi učenici. Isto tako, kad god kod drugih, nekršćana, nevjernika, prepoznamo da djeluju iz ljubavi, prepoznajemo Njegove učenike.

U svom oproštajnom govoru Isus upozorava svoje učenike da oni koji Njega slijede u ovome svijetu susreću nerazumijevanje i odbacivanje. Isus je to nerazumijevanje, odbacivanje, a na kraju i progonstvo u prvom redu susreo, ne u poganima, nego u onima koji su bili „najbliže oltaru“, predstavnicima religije tog vremena. Zato ohrabruje svoje učenike „Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.“ Ohrabruje ih da i kada dođu progonstva da se ne boje jer On im šalje svoj mir. Isus nagovještava svojim učenicima da će im poslati Duha koji s njima ostaje zauvijek. Duh je to ljubavi i istine, koji nas poziva da se u ovome svijetu borimo za svakog čovjeka, svakoga ljubimo i služimo mu. Isus je to činio do kraja i po cijenu vlastitog života. Neka nam On bude primjer i daruje svoj mir i snagu da ga i mi nasljedujemo ljubavlju koja se ne nadima, ne traži svoje, nije razdražljiva, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi.

Hrvoje Katušić