VI. nedjelja kroz godinu | Gdje ja pripadam?

Dok sam bila mlađa ono što me uvijek na poseban način radovalo jest univerzalnost Crkve, svijest da u svakom kutku svijeta imam obitelj. Nije bilo potrebno razumjeti jezik, poznavati običaje već pratiti sami ritam molitve, pjesama, liturgije. Taj ritam ulijevao je osjećaj povezanosti, kao da ga je dirigirao Jedan. Sjećam se kad sam prvi put odselila od kuće u novi grad, još uvijek nestalna, praktički dijete, prva vrata koja sam otvorila bila su ona od crkve. Iza njih sam pronašla obitelj, svoje sigurno mjesto koje je popunjavalo srce zbunjeno zbog odvojenosti, preplašeno zbog novih i nepoznatih izazova. Toliko sam se navikla na tu sigurnost i oslonila na nju da mi je u jednom trenutku samo iskliznula kroz prste a da to nisam ni primijetila.

Prije malo više od godinu dana dogodila se nova prekretnica u mom životu, novi grad i novi početak. Ponovno sam otvorila ona dobra sigurna vrata. Ovoga puta iza njih sam pronašla strance. Koliko god puta sam ih otvarala u okupljenoj masi nisam vidjela zajednicu nego samo individualce među kojima je moja samoća poprimala samo dublju dimenziju. Svaki sakrament je bio teži od prvoga, a svaka zajednička molitva samo veća izolacija. Uzrok sam pokušala pronaći u nesuvislim propovijedima, razno raznim osudama moga srca i sigurnoj krilatici da nije moja krivnja, jer jednostavno stanje je loše. Pokušala sam i razgovarati, tražiti neka druga rješenja, ali uvijek bi me iznova na samom pragu moga pokušaja dočekala čelična vrata moje izolacije koja su um i srce čuvala daleko od svih a posebno Njega. Čeznula sam za starim životom, nekim momentima koji bi me lako nahranili, toplini zajedništva kojem sam vjerovala ili imala. Rado sam se vraćala u te sigurne kutke koji ipak više nisu bili isti.

Gotovo sam i odustala, i jednostavno povjerovala da možda u nekom momentu trebaš prihvatiti da je samoća realnost. Zajedništvo je vrlo težak teret, koji uspijeva samo onima koji pristaju na kompromise, a ja nikad nisam vjerovala u kompromise. Vjerovala sam u originalnost i mogućnost da za takvu originalnost postoji prostor i vrijeme. Nisam znala nosi li takva originalnost nužno i teret samoće.

Vratila sam se kući, posjetivši ponovno jedan moj sigurni kutak, ali ipak ne očekujući susret. Ušla sam u crkvu pognute glave ne obraćajući pozornost na darove koji su prineseni, niti na ijednog čovjeka. Kako je liturgija odmicala počela sam primjećivati neobične pojave. Naša crkva u koju čitav život idem, bila je ispunjena ljudima koje nikad prije nisam vidjela u njoj. Ljudima koje dobro poznajem i koje sam susretala na njihovim traženjima na mnogim drugim mjestima. Pomislila sam oholo, kumulativna misa je, valjda su neke obiteljske godišnjice. Ali scena je bila za mene u tom trenutku toliko bizarna da je nisam mogla samo tako odmaknuti od sebe. Došla je pričest i gledala sam ih kako odlaze u susret. Bilo je nešto tako puno poštovanja i ljubavi u tom hodu prema Presvetom da sam zanijemila. Nije bilo pompe i truba samo neki ples ljubavi. Prvi put nakon mnogo vremena osjetila sam da i ja tu pripadam. Bila je to crkva u kojoj je svatko imao svoj prostor i vrijeme čineći prekrasnu harmoniju.

I tako sam nenadano poučena da zajedništvo ipak započinje najprije u vlastitom srcu. Velike akcije i mnoga dobra dijela, zanimljivi programi i dobro osmišljene kateheze, hodočašća i sav pastoralni rad ne mogu nadomjestiti veličinu susreta slomljenog čovjeka i Boga i tu igru ljubavi koja slomljenost u potpunosti ozdravlja. Koja briše težine i daruje smisao. Nadilazi sve okvire i parametre “uobičajenog hoda”. Pomisliš da je u jednom takvom momentu sadržan čitav smisao postojanja. Sve ostalo su samo varijacije na temu štitova naših okorjelih srdaca da se obrane od ljubavi. Ali ona ipak uvijek pronađe način da ugleda svjetlo. Kad bi u nama bila živa, kako bi je bilo moguće sakriti? Zar bi srce zaraženo ljubavi moglo lijepiti etikete ili po nekim pravilima i propisima moglo sortirati? Kako je moguće da vjerujemo da smo s njome prožeti a da smo istovremeno spremni odijeliti se? Ljubav traži način da prihvati i bude prihvaćena i da dozvoli originalnost, i da stvori prostor i da daruje vrijeme.

Ne znam za vas, ali bila sam previše angažirana u lijepljenju etiketa “Nečist, nečist” i borbi protiv istih, toliko da sam zaboravila ljubiti. Braneći Krista od onih koji ga brane drugima, zaboravila sam da je njegova logika jednostavna – u njegovoj kući ima mjesta za sve. Ali spremna sam Gospodinu priznati prijestup svoj i dozvolit mu da me ponovno uči biti dio stvorenog.

Tek smo ugasili lampice i raskitili naše borove, a već od srijede nam kreće korizma. Neka nam ona bude prilika da odložimo oštrice, izgasimo očekivanja i učimo se radovati jednostavnosti života. Možda odbacimo štitove i čvrste fasade i priznamo si jednakost s drugima. Jer duboko vjerujem da ćemo jedino tako biti sposobni ljubiti, nasljedovati Krista. Neka nam je blagoslovljen i ispunjen zajedništvom novi početak.

Ana Marčinko