Veliki Četvrtak | Uzeti, zahvaliti, razlomiti i dati

Današnjo-večerašnjim slavljem započinje sveto Pashalno Trodnevlje (tri dana), tri najvažnija dana kršćanske vjere, budući da se u ta tri dana (pri)sjećamo prijelomnih događaja u životu za kršćanstvo krajnje mjerodavnog Isusa Krista: njegove muke, smrti i uskrsnuća. U Isusovom Trodnevlju sabralo se, zgusnulo se mnogo toga i ne bi bilo posve pogrešno reći da su oni za Isusa trajali gotovo vječno: od borbe sa samim sobom u smrtnoj muci, preko izdaja i zataja onih najbližih (pri čemu je razlika između Petra i Jude na jednoj strani i ostalih Isusovih bližih i/ili daljih učenika jedino u tome što su ga prva dvojica i riječju zatajili, odnosno izdali), pa dalje do posvemašnje ostavljenosti u patnji i zagrljaju smrti – u kojima ipak neće izostati Isusova molitva za one koji ga ubijaju kao ni obećanje raja pokajanom razbojniku u njegov i Isusov zadnji čas – te sve do grobne tišine i silaska u carstvo mrtvih, i konačno, nakon svega toga i još mnogo drugoga ovdje preskočenoga, do ustajanja od mrtvih, do događaja u kojem Raspeti postaje Uskrsli, odnosno krika vjere i nade da je Raspeti živ.

Možemo stoga reći da se na Veliki Četvrtak dogodila punina zajedništva: Isus u zajedništvu sa svojim učenicima, za jednim stolom ljubavi, slavi najveći židovski blagdan, tj. Pashu i svojim učenicima, ondašnjim i budućim, ostavlja trajni zalog zajedništva i svoje prisutnosti. Na Veliki Petak dogodila se punina ljudskog zla: od ljudi i Boga ostavljeni Isus umire na križu; umire Pravedni da spasi nepravedne; jedini bez grijeha polaže svoj život da otkupi grešnike; ljudi predaju tjelesnoj smrti onoga koji ih jedini može osloboditi duhovne smrti. Na Veliku Subotu rađa se punina nade: da je i nemoguće moguće; da je Bog prisutan i onda kada se njegova odsutnost čini opipljivom; da se dobro zlom ne može satrti i iskorijeniti, ma koliko sve govorilo suprotno; da Bog pravednika ne napušta ni u trijumfalnom plesu smrti; da se s Bogom ne može propasti i da je Isusovom krvlju plaćena Adamova zadužnica; da smrt nema zadnju riječ nego da se točka čovjekovog života, zahvaljujući Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi, može pretvoriti u trotočku, odnosno da se preko smrti može iz života prijeći u Život.

Isus je svjestan da je kruh tj. život dar. Nezasluženi Božji dar. Nakon što je uzeo dar, zahvaljuje darovatelju, tj. Darovatelju. Uči nas da nam je sve darovano, počevši još od dara života. Istovremeno nas opominje da je samo jedan Darovatelj života i da mi nismo gospodari života drugih, u konačnici ni svoga života.

Što se, zapravo, dogodilo na Veliki Četvrtak? Gotovo konvencionalno odgovaramo da je Isus, večer u kojoj će biti uhvaćen, slavio svoju Posljednju večeru i ustanovio sakrament/e: sakrament euharistije, odnosno euharistije i svećeničkoga rada. No, jesu li učenici mogli shvatiti da je to uistinu Posljednja večera, jesu li uopće imali predstavu da je to išta više od slavlja Pashe? Po svemu sudeći da nisu: njihovo će postupno shvaćanje doći tek poslije, nakon uskrsnuća, nakon što postanu ne svjedoci uskrsnuća – jer sam događaj uskrsnuća nema svjedoka i nalazi se u prostoru tajne Boga –, nego svjedoci Uskrsloga. Na slavlju Pashe, za koje će tek naknadno shvatiti da je to bila i Posljednja večera, shvaćali su ono što je bilo jasno: Isus, kao vjerni Židov s njima, svojim najbližima, slavi njihov najveći blagdan, tj. Pashu, večeru sjećanja i zahvale Bogu za oslobođenje iz egipatskoga ropstva i uvođenje u Obećanu zemlju. Na izvanjski način Isus, dakle, ne čini ništa bitno novo, još manje spektakularno drukčije. Prema evanđeoskim izvještajima on, između ostaloga, kao dio propisanog rituala, uzima kruh, zahvaljuje Bogu, razlama ga i dijeli svojim učenicima. Glagoli kojima se opisuju Isusove radnje (uzima, zahvaljuje, razlama i dijeli) čine nam se osobito važnima, osobito na njihovoj simboličkoj razini, stoga ćemo u nastavku – barem nakratko – svoju pozornost usmjeriti upravo na njih.

Uzima kruh. Kruh predstavlja život. Isus uzima kruh/život u svoje ruke: ne jadikuje niti se žali što nema bolji kruh, odnosno što je, kao rijetko tko, iskusio tvrdoću života, što je prošao zemljom čineći ljudima dobro, a „vratilo mu se“, uz nekoliko iznimki, gotovo samo zlo. Isus ne čeka da mu drugi da kruh, da drugi rješavaju njegove životne probleme, da se drugi za njega pobrinu, nego se nosi sa svojim životom, živi život i ne dopušta da mu „prolazi pored ušiju“.

Zahvaljuje Bogu. Isus je svjestan da je kruh tj. život dar. Nezasluženi Božji dar. Nakon što je uzeo dar, zahvaljuje darovatelju, tj. Darovatelju. Uči nas da nam je sve darovano, počevši još od dara života. Istovremeno nas opominje da je samo jedan Darovatelj života i da mi nismo gospodari života drugih, u konačnici ni svoga života. Posve suprotno našoj samodostatnosti, biti Bogu zahvalan za život tj. kruh svagdašnji znači priznati svoju posvemašnju ovisnost o Bogu, svoju malenost da na Božji dar uzvratimo istom mjerom, odnosno da smo u darivanju između Boga i nas uvijek u debelom minusu. U konačnici, zahvaljivanje Bogu za dar života/kruha znak je prihvaćanja dara, znak da ćemo živjeti život a ne vratiti mu ga.

Razlama kruh. Nakon što je od Boga uzeo dar kruha/života, Isus ga grozničavo ne čuva za sebe. Naprotiv. On ga razlama. Troši ga. Ne živi samo sebi i za sebe, nego ga dijeli s drugima, štoviše drugima ga daruje. Jer dar, ako je doista dar, mora biti darovan: ne utržen, ne pozajmljen. Time nas uči da život i ima smisla jedino ako ga potrošimo, ako ga razlomimo. Bog nam je darovao život ne da bismo živjeli što duže na zemlji – što mnogi od nas sebi postavljaju kao glavni životni cilj –, ne da bi nam bilo što je moguće ljepše i bolje – što je nekima od nas modus vivendi –, ne da bismo razlamali/uništavali živote drugih, nego da razlomimo, utrošimo vlastiti život. Isus će ga na križu do kraja razlomiti, darovati drugima i za druge.

Daje drugima. To je vrhunac. To je najteže. To može samo ljubav prema drugima: svim drugima, uključujući i neprijatelje. Jer među Isusovim učenicima na Posljednjoj večeri bio je i onaj nedragi, bio je i Juda. I za njega je Isus razlomio kruh. I njemu je darovao svoj život. Drukčije od uvriježenog mišljenja da je dovoljno dijeliti svoj život svojima, da je sasvim uredu ako ne živimo samo za sebe, nego i za svoje, Isus primjerom pokazuje da se dar života/dar kruha treba dijeliti i onima koji nisu naši, koji ga možda i ne zaslužuju. Isusovu tvrdnju da nitko nema veće ljubavi od onoga tko položi svoj život za svoje prijatelje (Iv 15,13) nadišao je sam Isus položivši život i za neprijatelje – za mnoge, odnosno za sve. I ne samo nadišao, nego u amanet ostavio svima koji žele ići za njim, koji se nazivaju njegovima.

Uzeti, zahvaliti, razlomiti i dati – životna je formula. Ne magična, nego ljudska, vjernička, kršćanska. Kada i gdje? Uvijek i posvuda. I onda kada je teško, odnosno osobito tada. Isus to čini i na Posljednjoj/zadnjoj večeri: stol zajedništva postaje i stol ljubavi jer na njemu Isus u zahvalnosti uzima ljubav (sebe), razlama je i dijeli drugima. Takva ljubav, sve ako je se i razapne, rađa uskrsnućem, jer je ljubav jaka kao smrt (Pj 8,6), a Ljubav je od smrti jača.

Fra Stipo Kljajić, polis.ba