Veliki četvrtak | Služenje – Isusova baština

Iv 13,1-15

Mnogi su se od nas zacijelo našli u nekom tuđem mjestu, gradu ili hodočasničkom mjestu, među nepoznatim ljudima, ali su se za vrijeme mise osjetili dijelom iste zajednice, bratom i sestrom, djetetom zajedničkoga Oca. Na Veliki četvrtak spominjemo se Isusove posljednje gozbe, večere sa svojim učenicima. Ona je izvor naše mise, euharistije, razlog i smisao našega vjerničkoga zajedništva i kada se ne poznajemo, obred proslave Boga stvoritelja, spomen-zahvala Učitelju i Spasitelju Isusu. Euharistija je sveto vrijeme i sveti obred u kojem se rađa, odgaja i oblikuje i čovjek pojedinac, ali i zajednica, prijateljska i obiteljska, redovnička i župska, manja ili veća crkvena zajednica.

Misa, euharistija je vezana uz dvostruku hranu. Jednostavno kazano uz duhovnu i tjelesnu, uz riječ i kruh, vino. Hrana je, ne treba ponavljati, apsolutno nužna za ljudski život. Zajednički stol, kuhinja i blagovaonica su sastavni dio svakoga doma. U svakoj crkvi njezino središte je oltar. Po mjestu i smještaju oltara, po ljepoti, dragocjenosti i ukrašavanju oltara, prepoznaju se ljudi, kakva je njihova pobožnost, duhovnost. Oltar je za neke više žrtvenik, a za neke stol gozbe radosti. Kroz povijest se mijenjalo mjesto oltaru, ali je uvijek bio na najvažnijem mjestu. Nekada je oltar (radnje na oltaru) bio okrenut od ljudi, danas su, s pravom, oltar i uz njega uvijek povezani ambon – mjesto odakle se naviješta i tumači Božja riječ, okrenuti vjernicima i nastoji se da imaju središnje, sabirno mjesto crkve.

Večeras, na spomen Isusove posljednje večere sa svojim učenicima, vrijedi nam zastati nad pitanjem Isusove prisutnosti u euharistiji, u svetoj misi. Ponajprije, i tako smo i počeli – Isus je prisutan u svojoj zajednici. Kršćanska pobožnost, u najširem smislu duhovnost nije duhovnost pojedinca. Kako god nema vjere bez osobnog pristanka, svjesne i slobodne odluke za Krista, tako nema kršćanstva bez njegova središnjeg obreda, euharistije, zajedničkog obreda, zajedničke proslave Boga i izraza radosti ljudskoga zajedništva. Isus je kazao da je prisutan ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime. Nije primjereno dolaziti na misu da bi se samo molilo za sebe, za svoje probleme, da bi se osjetila neka privatna, intimna radost. Mi smo ljudi različiti, ali nije dobro, uostalom kao u nijednoj zajednici, tako ni svetom prostoru niti se nametati niti izmicati, niti stalno se pokazivati da nas drugi vide niti se zavlačiti po zakucima crkve ili negdje se vrzmati oko vrata da što prije nestanemo. Euharistija je zajednički čin slobode i dobrovoljnosti, dobrohotne radosti i izbora, a ne takmičenje tko će jače, glasnije moliti, ili tko će negdje mrzovoljan jedva, ako i to, izgovoriti pokoju riječ.

Osim što je Isus prisutan u zajednici, a osjetimo to u zajedničkoj molitvi Očenaša, nekada i činu ispovijedi na početku mise, Isus Krist je prisutan u svome službeniku, u svome apostolu, koji još od te posljednje večere, preko Isusovih učenika i apostola, preko Crkve, u apostolskoj sukcesiji stiže do nas današnjih biskupa i svećenika, franjevaca i redovnika. Isus je prisutan u svakome svome učeniku. Neki, opet koji su se odlučili i koje su odgovorni u Crkvi potvrdili postaju voditelji i animatori, čuvari i izgraditelji Kristove zajednice, pastiri, župnici. Ti ljudi nisu savršeni, ali su prvi pozvani na svjedočanstvo Gospodinove prisutnosti. Oni su navjestitelji i svjedoci Božje riječi, oni su djelitelji i upravitelji svetih tajnih, posebno slavljenja i dijeljenja euharistije i dijeljenja odrješenja, pomirenja čovjeka i Boga, ljudi i Boga, oni su prvi u solidarnosti i djelotvornoj ljubavi u zajednici koju vode. Pa kad se za Veliki četvrtak kaže da je i dan svećenika, nije to samo puki klerički privilegij, da bi se duhovnim snagama i prizivom na Krista osigurala svoja vlast, nego posvijestila veličanstvena i zahtjevna služba služenja Kristu i zajednici, braći ljudima.

Isus Krist je na euharistiji prisutan zatim u svojoj riječi. Nije stoga dovoljno doći na misu i izgovoriti svoje molitve i zavjete i nestati u svakodnevnici. Mi smo većinom odgajani na molitvama i pobožnostima, i uredu je, ali je nužno slušati Boju riječi i to ne samo kao neku davno izgovorenu i nekom drugom kazanu, nego meni danas, mojima danas, mojoj obitelji, prijateljima, mome narodu, osobito one riječi koje mi se ne sviđaju, one koje treba ostvariti danas u životu. O meni se radi kada Bog traži da nemam drugih bogova, da ne kradem, da ne lažem o drugima, da ne činim preljuba; o meni Isus govori kada govori o licemjerima, o blaženima, o bogatašima, o nepravednom dužniku, o starijem sinu, o onima koji su podigli kamenje na grešnicu i grešne, o onima koji izdaju prijatelja, koji ga zatajuju, koji se plaše dobrih, koji su slabe vjere a hvale se da su «veliki», koji daju kriva svjedočanstva; radi se o meni, o nama koji su potrebni spasenja, koji su iznova došli da im bude oprošteno neoprostivo. Euharistija nije obred za savršene, nego grešne, za potrebite otkupljenja. Isus je prisutan u riječi, ali i u euharistijskoj šutnji, u vremenu kada se zajednica skrušeno kaje za svoje grijehe. Isus je prisutan u zajedničkoj molitvi, u radosnoj i pokajničkoj pjesmi, u zajedničkom stajanju i klanjanju…

Na Veliki četvrtak na poseban način slavimo Isusovo sebedarivanje svojim učenicima u prilikama kruha i vina, u kruhu – temeljnoj hrani života i u krvi – životnoj snazi kojom se sklapaju savezi: novi savez između Boga i ljudi, novi odnos milosrđa i opraštanja i novi savez ljudi međusobno. Nije riječ samo o savezu s Bogom, nego i s ljudima. I ne radi se ni o kakvoj magiji, niti svećenik obavlja magijske čine kako nekome može izgledati, a neki bi to htjeli od euharistije i napraviti. Pod prilikama kruha i vina riječ je o tajni darivanja koje obvezuje na pamćenje i stvaralačko djelovanje. Riječ je o sličnosti s pashalnim janjetom kao zastupništvom za život svih ljudi. Sve što se izgovara nad kruhom i vinom, nisu kako neki i svećenici čine magijske riječi, nego riječi molitve, smještene u povijesni kontekst i izraze spomena (memorijala: Ovo činite meni na spomen!), ponavljanja onoga što se vjeruje da je Isus kazao i učinio svojim učenicima, a i nama danas govori: tijelo – život koji se predaje za sve, krv – novi savez s Bogom kroz najuzvišeniji čin ljubavi, kao otpuštanje grijeha. Kruh se lomi, a lomi se da se dijeli; vino se pije, i sve zajednički, jer ne može se ništa činiti samostalno, nema privatnih misa i kada se slavi za točno nekoga, euharistija je uvijek za sve.

Da bismo se još malo primakli značenju kruha i vina kao Kristove realne prisutnosti u tim prirodnim i ljudskim stvorenjima, datostima i proizvodima, shvatimo to kroz sliku, usporedbu, kao neku dragocjenu stvar, predmet, kao na primjer prsten koji smo dobili od nekoga dragoga, ljubljenoga. Ta stvar ne mora biti dragocjena, pogotovo ne skupocjena, jer naše najvrjednije «stvari» ne mogu se unovčiti, pa te naše drage predmete takvima čini ljubav kojom nas ta druga osoba ljubi ili je mi ljubimo. U toj stvari (prstenu, nekom daru, nekom baštinjenom predmetu) nije sva osoba, ali uništenjem ili uklanjanjem te dragocjenosti kao da se uništava sva osoba koju taj predmet predstavlja, raskida se naš odnos, kao da nam nestaje onoga koga ljubimo i od čije ljubavi živimo.

Pažljivim slušateljima, zasigurno, nije promaklo da večerašnje evanđelje s posljednje Isusove večere ne spominje riječi ustanovljenja euharistije. Ivan Evanđelist se usredotočio na Isusovo pranje nogu, i na Petrovo nerazumijevanje služenja kao osnovne oznake ljudskoga postojanja. Ovom evanđelistu i njegovoj zajednici vjerojatno je poznato sve oko euharistije, oko obreda s kruhom i vinom. Čini se da bi stvar mogla biti u nerazumijevanju već prvih kršćana da se kršćanstvo, da se njihova vjera ne iscrpljuje u obredu, u euharistiji koliko god ona bila izvrsno pripremljena i svečano slavljena. Ako k tome još dodamo da je pranje nogu jedno vrijeme bilo ubrajano među sakramente, onda spoznajemo da je ne samo Ivanu Evanđelistu nego i kršćanima bilo stalo da kršćanstvo ne postane samo religija obreda nego religija služenja, karitasa – djelotvorne ljubavi, vjera «sveopćega bratstva i socijalnoga prijateljstva».

Poznato nam je da svaki kršćanin treba naviještati evanđelje (martiria), zajednički slaviti Boga u bogoštovlju (liturgia), izgrađivati zajedništvo (komunio), kao i da svaki kršćanin treba praktično služiti braći i sestrama, vršiti duhovna i tjelesna djela milosrđa (diakonia). Svatko od nas, naravno, skloniji je nekom vidu, ima više afiniteta za neki od izraza vjere, ali nijednog od njih ne smije zapustiti. Ivanov Isus na posljednjoj večeri u gesti pranja nogu ostavlja kao oporuku da njegovi učenici trebaju služiti jedni drugima. Ne smije se dogoditi, kako to radi Petar, kako to radimo svi mi koji mislimo da što smo na višoj funkciji manje smo potrebni služiti, nego upravio obratno. Tko želi biti veći i viši, treba više služiti. Komu je ispod časti služiti, nije Isusov učenik.

Također treba paziti da poput Petra u vjerničkoj «revnosti» ne zastranimo. Naime, na Isusovo inzistiranje da dopusti da mu Isus opere noge, Petar pokazuje da nije shvatio tu gestu pouke, jer ide u još veće nerazumijevanje pa i zabludu: hoće da ga Isus čitava sapere. Slično kako i mi, oni «pobožni», koji od činimo pobožnost, klanjanje, pokore i postove bez mjere, koji od služenja činimo spektakle, estradiziramo humanitarnu pomoć, pravimo karitativne egzibicionizme, razglašujemo svoju malu pomoć od suviška kao da smo učinili mnogo.

Isus je ostavio primjer svojim učenicima, svima nama da shvatimo da se on nalazi prisutan u euharistiji, da je s nama ako se mi u njegovo ime susrećemo na molitvu, ako se dopustimo okupiti od njegova službenika, ako ga susrećemo u njegovoj riječi i blagujemo njegovo tijelo, ali da nikada ne zaboravimo da je istinsko nasljedovanje Isusa u služenju bližnjima, da se Isus nalazi u potrebitima, malenima, prognanima, migrantima. Služenje drugima (karitas – djelotvorna ljubav) nije neko djelovanje strano kršćanstvu, neka socijalna politika ljevičara, nešto što treba iznijeti izvan crkve, izvan obreda, izvan mise, nešto što kvari molitvu i duhovnost.

Služenje je najljepša i najcjelovitija definicija kršćanina, najuzvišeniji stupanj ljudskosti i nasljedovanja Isusa Krista. Služenje je Isusova baština – oporuka s posljednje večere. A ta se baština ne prima pasivno; ona, uostalom, nije nikakav posjed, nikakvo fiksno imanje, zajamčena kuća, blago ili bankovni račun, nego se Isusova baština mora iznova steći praktičnim služenjem. Tko želi živjeti od Isusa Krista, nije dovoljno samo sabrati se na misu, slušati njegovu riječ, nije dovoljno ni samo blagovati njegovo tijelo, nego mora uvećavati njegovu baštinu uvijek većim služenjem (pranjem nogu) bližnjima.

Nema sumnje, kršćanska vjera nije nikakvo unaprijed osigurano nasljeđe. Ponajmanje za Kristove svećenike, koji su prvi pozvani slijediti Isusov primjer služenja i kojih su – svećenika služitelja – sve naše zajednice, od obitelji i naroda do Crkve i čovječanstva potrebni kao kruha. Danas su nam potrebni ljudi u javnim službama i poslovima koji će služiti drugima: svećenici, političari, liječnici, učitelji, novinari, svi ljudi, muškarci i žene koji će vratiti dostojanstvo Isusove prisutnosti u služenju – u stvaranju zajedničkoga dobra.

Fra Ivan Šarčević

---