www.polis.ba

Velika subota | Izvanredno u redovnom

Ako Bog nije uskrisio Isusa, onda je sve ono što je Isus radio možda herojski privlačno, ali ostaje puki religijski svjetonazor

Mk 16,1-8

Nije moguće dugo izdržati tešku grobnu šutnju. Nije moguće da negativno i zlo, da smrt ima zadnju riječ, i još smrt nad životom nekoga poput Isusa koji je prošao zemljom jedinstven u dobroti prema ljudima i u tako bliskom, sinovskom odnosu s Bogom, Ocem. Trebalo bi čekati barem nedjeljno jutro trećega dana kada su, kako izvještavaju evanđelja, žene pošle na grob i našle grob prazan, pa tek onda slaviti Isusovo uskrsnuće. Ali u radosti ima brzine i u kršćanstvu se ustalilo da se velike tajne vjere slave usred noći, u bdjenju, kako bi se istaknula važnost svjetla: usred tame dolazi svjetlo Božje dobrote koje nadvladava sve mrkline ljudske zloće, sve spletke i zlobe, pa i samu smrt.

Ove jedinstvene noći čitamo najvažnije stranice Svetoga pisma, najvažnije događaje povijesti spasenja: od stvaranja svijeta do novoga stvaranja, uskrsnuća Isusa; od staroga Adama do novoga čovjeka Krista. Imaju čitanja o savezu s Abrahamom, o spašavanju naroda iz egipatskoga ropstva, o Božjim obećanjima preko proroka Izaije i onoga prognaničkog Ezekijela o povratku u domovinu i zamjene kamenoga srca srcem od mesa, sve do novoga saveza u Isusu iz Nazareta. Svatko od nas, i osobno i zajednički, u tome može vidjeti svoju povijest s Bogom, povijest vjere svoje obitelji, uže i šire s Bogom. Jedina prava povijest koje se treba sa zahvalnošću sjećati večeras je povijest Božje i ljudske ljubavi s nama, ne povijesti nesreće i mržnje, nasilja i ratova.

Duga je subotnja šutnja, kao svaka teška šutnja koju nametne smrt. No, večeras se spominjemo da drama Isusova križa, zlo i smrt koji se sručili na pravednika ne mogu ostati neviđeni, zanemareni. Bog kojeg je Isus navijestio nije Bog koji bi kazao: Badava ti se pokazati velikim u zlu, zlo je nadmoćno, ostaje netaknuto, nesvladano. Ne, Bog izokreće tu tvrdu činjenicu naše nevjere Isusovim uskrsnućem, neponovljivom novošću koja se ne može uspoređivati s oživljavanjem Lazara, vraćanjem iz kliničke smrti, ničim poznatim. Bog čini nešto posve novo. Ako bi uskrsli Isus bio samo «oživljeni mrtvac», bez uskrsnuća, bez te radikalno nove potvrde od Boga, njegov život bi bio ostao velik, čak herojski čin, njegov nauk bi bio izvrsna etika, ali ipak samo etika. Bila bi to konačno «jeftina  milost», kako je govorio mučenik nacizma Dietrich Bonhoeffer, jer bi značilo da zlo trijumfira nad dobrom, da postoji oprost bez pokore, Božje milosrđe bez kajanja i obraćenja. Bog pak nije igračka ni nemoćnik pred zlom. U Isusovu križu i uskrsnuću pokazuje se neprocjenjiva novost Božje snage u totalnoj ljudskoj nemoći.

Naravno, ovakav govor može izazivati lažne nade kojih je puna povijest, lažne utjehe i kriva obećanja. Ali bez uskrsnuća, koje je temelj vjere, sve je besmisleno i obmana. Ako Bog nije uskrisio Isusa, onda je sve ono što je Isus radio možda herojski privlačno, ali ostaje puki religijski svjetonazor, a njegova Crkva samo institucija svjetovne, društvene moći, nikakva Kristova zajednica Božjega kraljevstva, zajednica novih odnosa s Bogom i ljudima. Zato i večeras treba ponoviti temeljnu istinu vjere: Bog voli ovaj svijet i iz te je ljubavi poslao Isusa da se svijet po njemu spasi a ne uništi. I iz te Bogu neuzvraćene ljubavi dogodila se sramota križa. Iz te neuzvraćene ljubavi dogodilo se uskrsnuće. Bez uskrsnuća sve bi prekrila bezuspješnost i besmisao, Bog bi bio mrzitelj čovjeka i osvetnik. Ljudski sud, ljudsko umovanje, ljudske spletke i zlo imali bi zadnju riječ. Ovaj svijet bi se zagušio u mržnjama i ratovima.

Napomenuli smo da se kršćanska simbolika najsvetije noći najviše pokazuje u simbolu svjetla. Zato je sav ovaj početak velikosubotnjega bdjenja u znaku ognja i svijeće, uskrsnoga svjetla. Uzvišena pjesma uskrsnoga bogoštovlja, hvalospjev uskrsnoj svijeći, naglašava istinu uskrsa. U molitvenom zanosu, kao zatečeni u Božjem svemiru, osjećamo da Isusov život, njegovo naučavanje, pogotovo njegov križ i patnja, poraz i smrt, sav on zemaljski, sav on kao čovjek, putujući propovjednik, Nazarećanin i Galilejac, poput svijeće, prelazi iz voska u svjetlo, i zemaljskoga voska u božansko svjetlo. Tom uskrsnuću, kaže se u hvalospjevu, prethodi ljudski grijeh, pjeva se čak o blaženom Adamovu grijehu, o sretnoj krivici, jer je zavrijedila takvog Otkupitelja. Uskrsnuće je čin vjere u kojem se neporecivo i nepokolebljivo potvrđuje da ljudsko loše, ljudski grijeh, nema zadnji sud povijesti, i da nema toga grijeha i zla iz kojega Bog ne može uskrsnuti čovjeka na novi život. Isusovo uskrsnuće, kaže ova velika pjesma: ništi grijehe, a zar svi mi ne čeznemo da iziđemo iz svojih uskoća i sitnoća; pere krivice, a zar nas, i kada se kajemo i ispovijedamo, ne salijeće neka stara krivnja, neoprostivost nekoga davnoga grijeha; Isusovo uskrsnuće, kako se veličajno dalje kaže, vraća nevinost palima i radost tužnima: neizmjerno je veliko doživjeti iskustvo druge nedužnosti, osjetiti unutarnju vedrinu smisla i radosti (više nego pukog veselja) usred tuge, usred nezamjenjivih gubitaka i poraza – radost jer smo ljubljeni. Toliko je snage u uskrsnuću, nastavlja ova pjesma, jer dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje. A čega smo potrebni ako ne da se ostavimo nepodnošenja, nasilja, tog najvećeg rušitelja Božjeg glavnoga plana s ljudima: da postanemo braća i sestre.

Od tolikoga bogatstva sadržaja ove uskrsne pjesme, napomenimo još onaj veličanstveni put o kojem govori pjesma: od pčele do svjetla, od rada do blagoslova. Jesmo li ikada razmišljali da je to, uza sve naše tehnike i umnosti, veličanstveni put Božje prirode i stvorenjske dobrote, da je tu sadržana mudrost postojanja? Od malih pčela radilica, od njihova voska, preko ljudskih ruku i svijeća, do svjetla, do snage i malog, najmanjeg svjetla koje obasjava i najmrkliju tminu. To je svjetlo Isusov život. To svjetlo, Isusovo svjetlo trebamo biti mi kršćani u ovom jedinom našem svijetu kojega treba obasjavati svjetlom evanđelja i nasljednom dobrotom našega Učitelja.

U ovoj noći Božjega milosnog pohoda, radosni i zahvalni, vratimo se u svoje obične dane, baš onako kako su tri žene, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma, rano, još za mraka krenule obaviti uobičajeno, propisano, pomazati Isusovo tijelo i ondje dobile poruku: da se vrate u svakodnevni život, da Isusa ne traže među mrtvima nego živima. Uskrsnućem se sve mijenja. Isusa nema u grobu, nema života na groblju, nego Božji glasnik poziva Isusove učenike da se vrate u svoju svakodnevnicu, u Galileju, ali sada izmijenjeni, s potvrdom da Isusov život, da nasljedovanje Isusa, ima puni smisao.

Ne možemo tvrdoglavo ustrajavati na starom, na žrtvama, ranama i grobovima, nego se trebamo dopustiti uskrisiti. Nećemo staro poništiti, ne možemo zanijekati svoj prošli život, ali smo obvezani izići iz gorkosti i zlopamćenja, grijeha i opakosti, izići u drugu nedužnost, u novi život. Nije lagano, ali je to jedina istinska poruka uskrsne vjere. Stari čovjek, opaki čovjek, zavidni čovjek, požudni i posesivni čovjek, čovjek spletkar, lažac, čovjek kradljivac zajedničkog dobra, smutljivac, srebroljubac, licemjeran vjernik, s tim čovjekom treba prekinuti, treba ga pokopati i započeti novi život. I to ne nekim silnim obraćenjima, namoljavanjima, pobožnostima i pokorama do iscrpljivanja, a nipošto ne kaznama i nasiljem nad drugima (vjerski fanatizam i fundamentalizam), nego tako da sve stvari činimo na nov način, da ono redovno vršimo na izvanredan način: zahvalno, vedro i radosno. Jer je Isusov križ ljubavi i praštanja Bog potvrdio najizvrsnijim i sretnim životom. Bog se objavio u nemoći i smrti kao nova opraštajuća ljubav.

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević