Velika Gospa – Uznesenje Marijino | Službenica obitelji Božje
Najvažnije je za jednu obitelj da njezini članovi ne budu sebični, nego da šire radost žrtvovanja, služenja drugima. To je bila Marijina osnovna zadaća i poslanje na zemlji. Ona je to ostvarila, postala slika savršena vjernika, putokaz nade i utjeha ljudima na putu ovom zemljom. Koje li iznimno poslanje na koje smo i mi pozvani!
Josip Biffel, Gospa od Milosti (detalj), Rama - Šćit
Podijeli
Kršćani, među njima posebno katolici, štuju Blaženu Djevicu Mariju, majku Isusovu. U ranija vremena nije bilo obitelji u kojoj netko ne bi nosio njezino ime, ni kuće u kojoj uz križ ne bi bila njezina slika. Sličice bi se njezine zaticale za druge slike na zidovima ili kutovima ormara, stavljale u novčanike, molitvenike, knjige. Krunica je i danas sastavni dio molitava mnogih vjernika. U različitim iskušenjima i bolestima, u dilemama i na putovanjima, u patnjama i progonima vjernici zazivaju Majku Mariju, zagovornicu i pomoćnicu. Utječu joj se kao majci od milosti, majci sigurne utjehe. Marija predstavlja ljudski, tjelesni znak Božje ljubavi prema čovjeku, znak bezgraničnoga milosrđa prema ljudima, prema čovječanstvu. Marija, naravno, nije bog ni božanstvo, nego čovjek-žena, “sredstvo” spasenja. Ona je, kako sama za sebe kaže, “neznatna službenica Božja”, službenica Božjega nauma spasenja. Neodvojiva je od Isusa Krista, jer od te se žene Židovke, kćeri sionske, rodio Mesija, Spasitelj.
Današnja najsvečanija misna himnička molitva (predslovlje) kaže da je Marija početak i slika konačnoga savršenstva Crkve, dakle primjer kako se pojedinačno i kao Crkva, zajednica Kristovih vjernika, vjeruje u Boga i kako se prolazi ovom zemljom. Marija je, kaže ista molitva, putokaz nade i utjeha svome putničkom narodu.
Upravo bi i u naše vrijeme, sa svim njegovim iskušenjima i skretanjima, problemima i mukama, valjalo sagledati kako je to Marija početak i slika konačnog savršenstva vjernika pojedinca i crkvene zajednice. I danas bi valjalo razmisliti o Mariji kao putokazu nade i utjesi nas putnika na zemlji. Ne čini li se da su se u nas dogodile velike promjene i u pogledu te najjednostavnije vjere, naše pučke duhovnosti u kojoj je štovanje Majke Marije središnji dio? Kroz stoljeća naši su predšasnici štovali neznatnu službenicu Božju koja i sama nije razumjela sav Božji naum s njom, od rađanja, preko Isusova javnog djelovanja do njegova križa, ali je imala pouzdanja u Boga. Pouzdanje, nekada kažemo povjerenje, početak je vjere: sigurnost da je Bog jači od svih nedaća, da će Bog providjeti, da će se konačno sve smiriti u Bogu. Naše je vjernike – po uzoru na Mariju – vodila otajstvena Božja providnost i sigurno povjerenje da će na koncu sve dobro završiti, da nad životom pojedinca, obitelji, naroda, nad poviješću neće trijumfirati zlo ni smrt, nego Božje dobro obećanje i njegova konačna nagrada, blizina s njime, kako je i Marija nagrađena uznesenjem u nebo, u Božju blizinu.
Ne bismo li u tome mogli prepoznati koliko smo se promijenili, kako smo prilično izgubili dimenziju posvemašnjega pouzdanja i predanja Bogu? Kao da smo izgubili i taj početak a i putokaz nade, čak i onu najveću nadu u vječni život s Bogom. Mnogi ljudi sumnjaju u svoj najbolji put, u Božje obećanje pratnje jer prolaze kroz teške situacije, u društvu i zemlji gdje su nade porušene ili ukradene od političkih moćnika i religijskih preprodavača lake duhovne robe. Mnogi se brzo umaraju na putu dobra jer s Bogom nije lako ići. Mnogi odustaju, jer evanđelje nije lagano nasljedovati, jer traži mnogo strpljenja i odricanja. Mnogi znaju što je dobro ali taj dobri, dakle teži put zamjenjuju prečacima, čak stazama zastranjenja i grijeha. Mnogi su zaboravili i one početne Božje riječi na kojima su Marija i Josip gradili svoje odluke i život: Ne boj se, Marijo! Ne boj se, Josipe! Samo vjeruj u Boga i živi pošteno. Mnogi su odustali jer su se spleli u svoju nemoć, a posumnjali u Božju providnost.
Osim oslonca na Božju providnost, važna dimenzija u marijanskoj duhovnosti – koja je u temelju naše obične vjere, najjednostavnije pučke duhovnosti – jest darivanje života za druge. Mnogi od nas čine grozničavi napor da se ostvare, da povećaju svoje imanje i značenje, ugled i moć. Čak su spremni varati, služiti se svim nedostojnostima, lagati i izobličiti se u suprotnost. Marija je, međutim, posve posvetila, žrtvovala život za poslanje svoga sina. Ona iza sebe nije ostavila ni kuće, ni bankovni račun, ni baštine, ostavila je samo primjer služenja.
Koliko se u tome promijenila naša životna praksa u zadnjih dvadesetak godina, vidljivo je i po tome što se tako bespoštedno juri za posjedovanjem, za čašću, za moću. Tako se živi – kako bi naš stari svijet govorio – kao da se nikada neće umrijeti. I ne samo u društvu nego i u Crkvi. Odatle toliko nervoze i prijetvornosti, glumljenja i nasilja po obiteljima, po zajednicama, u crkvenim zajednicama, narodu i društvu. Današnjem čovjeku nemir ne unosi ona najsvetija misao jesam li se pokazao čovjekom, jesam li ostao na visini svoje vjere i služenja svojim bližnjima, da nisam možda prekršio Božje zapovijedi, kakav sam pred Bogom, nego nemir stvara izvanjsko pitanje: kakav sam izišao pred drugima; mračni nemir izaziva ako se nisam pokazao uljepšan, onakav kakav nisam, ako se nisam dokazao moćnijim od drugih, ako nisam barem istom mjerom uzvratio drugom, ako nisam prevario drugoga, ako nisam bogatiji od drugoga. Nemali broj nas ljudi kao da smo opsjednuti lažima o sebi i prevarama, zakovani za ovu zemlju i ovaj život.
Zar ne uviđamo da su se smjerovi i orijentiri naših života izmijenili?
Vjera kaže da je cilj ovozemaljskog života ljubav prema Bogu i drugima, žrtva za druge, samozatajnost i promoviranje drugoga, a danas: što manje zauzimanje za drugoga, što veće samousavršavanje, štoviše slobodnoga vremena i ugode. Umjesto Marijinog poniznog darivanja života za druge, dominira ustezanje od darivanja, grozničava potreba dokazivanja svoje bezgrešnosti, obrane sebe, neke tobožnje svoje pojedinačnosti i veličine, opsesivna briga za zdravlje, strah da ćemo izgubiti slobodu ili da se neće moći dovoljno uživati na ovom svijetu ako se posvetimo drugima.
Umjesto blagoslova predanja i ljubavi, zavladalo je kod mnogih prokletstvo novca i jagme, kao da se sve može kupiti. Što su duh i duša prazniji, ljudi se grčevitije drže moći, vlasti i novca. Zavladala je histerična obrana svojih prava da nas ne bi tko oštetio, da se ni slučajno ne bismo posvetili drugima, da slučajno ne bismo prvo mislili na sebe. Zato i umjesto načela i zapovijedi ljubavi, umjesto stvaranja života i činjenja radosti drugima, zavladalo je distanciranje, sveprisutno zaštićivanje i ograđivanje od drugih i ono stalno jadikovanje kako nam drugi u životu nisu ništa pomogli, štoviše, drugi su krivi za sve nesreće u mome životu. Umjesto izgradnje osobe, došlo je do zatvaranja i sumnje u ljude.
Nalazimo se u krizi s dvostrukim licem. Krizi licemjerne vjere, jer Boga samo usnama priznajemo, a tu vjeru ne potvrđujemo praktičnim životom. Nalazimo se i u krizi povjerenja u čovjeka, u smisao da put ostvarenja i smisla života ide samo preko zalaganja i darivanja života za bližnje.
Štovanje Blažene Djevice Marije je nedvojbeno ostalo snažno prisutno u našem narodu, ali kod mnogih najčešće samo kao običaj, kao nacionalni folklor ili kao neka privatistička utjeha za vlastitu ranjenu dušu. Marija kao da nije majka svih ljudi, nego samo moja ili majka jednoga (hrvatskoga) naroda, samo jedne nacionalne (hrvatske) vjere. Zato se njezine svetkovine pretvaraju često u demonstracije masa, i što je najgore, nerijetko se s oltara za njezine blagdane, osobito za Veliku Gospu, crkveni ljudi vjernički nesigurni, a politikantski uznemireni, ispražnjene duhovnosti i s poricanjem istinske tradicije marijanske duhovnosti, često obračunavaju sa svojim protivnicima, starim ili izmišljenim neprijateljima, ili s ljudima različitih uvjerenja i pripadnosti. To Blažena Djevica Marija ne samo da ne zaslužuje nego je krajnje protivno i njezinom životu i vjeri u Krista. To je protivno evanđelju. Marija i njezine svetkovine ne mogu služiti nikakvim političkim ni magijskim skrivanjima. Marija nije maska da se zaštiti licemjerje i laž u vjeri. Ni njezina tolika ukazanja ili viđenja ne mogu ostati lažno pokrivalo za tolike nepravde u društvu i Crkvi, toliko sljepilo za potrebite. Ne može se samo hodočašćima u marijanska svetišta i krunicama promijeniti život, ako doista ne priznamo u svoj svojoj poniznosti da smo stvarno, konkretno grešni, ako ne priznamo potrebu korjenitoga obraćenja, ako ne priznamo da smo izgubili orijentir u životu, ako zatvaramo oči pred nepravdama, ako ne postanemo služitelji Isusova zahtjeva za većom pravednošću.
Vladimir Blažanović, Uznesenje BDM
Marija nam može biti uzor vjere, putokaz nade i utjeha – ona, službenica Božja. Njezin nam život u vjeri postavlja pitanje: jesmo li mi ikome uzor vjere, jesmo li ikome nada, utjeha, jesmo li ikome služitelji? Ili mi iskrivljujemo svoju vjeru, pa umjesto Boga postavljamo ljude za bogove; umjesto nade dovodimo svoje bližnje u razočaranje nad životom i na rub očaja; umjesto utjehe i sigurnosti mi svojim bližnjima proizvodimo lažna obećanja ili ih čak unesrećujemo svojim riječima i ponašanjima
Marija nije tu da se trijumfalistički počiva u tobožnjoj sigurnosti pravovjerja, nego je uzor vjere kao ispit savjesti svima nama koji se dičimo da smo vjernici i ako smo zaboravili da s Bogom gradimo svoj život, da svatko od nas, poput Marije ima svoje osobno poslanje na ovoj zemlji, ono poslanje koje je Marija izrekla u Kani Galilejskoj da slušamo Isusa, da tako živimo kako bi iz našega života ljudi prepoznali onoga u koga vjerujemo – Isusa Krista, a ne najprije neke ovozemaljske borbe i borce, nacionalne heroje ili novčane projekte, kako bi se stranački svrstali i proširili polje mržnje prema drugima.
Našim je predšasnicima Marija bila zagovornica i uzor da se čak i u siromaštvu može biti radostan, da se poput nje u pouzdanju u Boga može radosno pjevati i moliti, da se poput nje može imati vremena, pohoditi i pomagati bližnjima u potrebi, žrtvovati svoje vrijeme i snage kako je ona činila Elizabeti. Marija i danas potvrđuje da čovjek nikada ne može biti ponižen, ako s Bogom planira svoj život i ako s Bogom ostvaruje svoje poslanje koje mu je Bog namijenio te da mu je najveće blago dobar odnos s Bogom i s bližnjima.
U sadašnjem vremenu, u vremenu slobode kako kažemo, a zapravo u vremenu tolikih podjela, tolikih opterećenja koje jedni drugima činimo, u vremenu tolikih samoća, osamljeničkih udesa, u lijepoj zemlji unesrećenih ljudi, u zavičaju tužnoga obilja, ali i stalnoga okrivljivanja drugih, potrebno bi bilo vratiti se k sebi, preispitati svoje osnovno poslanje ovdje na zemlji.
Marija nam može biti uzor vjere, putokaz nade i utjeha – ona, službenica Božja. Njezin nam život u vjeri postavlja pitanje: jesmo li mi ikome uzor vjere, jesmo li ikome nada, utjeha, jesmo li ikome služitelji? Ili mi iskrivljujemo svoju vjeru, pa umjesto Boga postavljamo ljude za bogove; umjesto nade dovodimo svoje bližnje u razočaranje nad životom i na rub očaja; umjesto utjehe i sigurnosti mi svojim bližnjima proizvodimo lažna obećanja ili ih čak unesrećujemo svojim riječima i ponašanjima.
Evanđelja govore da je Marija sva u služenju Bogu, ona je službenica Božjem naumu da Bog u Isusu ostvari ponudu spasenja svim ljudima, da od svih ljudi učini djecu Božju, jednu obitelj. U evanđeljima stoji kako Isus govori da sve treba služiti promociji ljudskog dostojanstva i onda čak kada Isusova majka i rodbina ne razumiju Isusovo poslanje, kada pokušavaju Isusa vratiti kući, na obiteljski, na pravi put. Znamo i kako ona žena nakon što je čula Isusa iz mnoštva viče i veliča utrobu koja ga je rodila, veliča njegovu majku. Blisko nam je to i današnjim svakovrsnim povicima na raznim skupovima kako se hvale i izvikuju imena raznih tipova koje zapravo ne treba hvaliti ni veličati, jer su ustvari unesrećili mnoge. Isus je izričit da su njegova majka i braća oni koji slušaju Božju riječ, da su blaženiji od utrobe njegove majke oni koji Božju riječ slušaju i po njoj se ponašaju.
Nije zato dovoljno samo hvaliti Mariju, nego slušati i djelovati po Isusovoj riječi. Isus stvara novu obitelj, nove odnose među ljudima. To je zadatak i Majke Marije i svih Isusovih učenika. Promjena povijesti događa se ako čovjek stvara život, ako izlazi iz sebe i dariva se za druge, ako proširuje odnose ljubavi, ako stvara novu obitelj. Marija majka nam poručuje da slušamo Isusa, da se pojedinac ne zatvara u sebičnoj brizi za sebe, da se naša obitelj ne zatvara u sebe, da se naša Crkva ne brine samo o sebi, da se sve više postaje brat i sestra drugima, da postaje obiteljski, familijaran s drugima, da ovaj svijet postaje jedna obitelj Božje djece. Zar i povijesna veličina bosanskih franjevaca (i svih duhovni ljudi, svećenika, sestara) najviše ne leži u tome što su postali obiteljski, familijarni, da su u teškim vremenima, uza sve svoje nesavršenosti, uza sve klevete i neutemeljene objede sa strane bili “ujaci” svome narodu, braća svojim vjernicima i ljudima drugih naroda u ovoj zemlji i svuda po svijetu, da su svoje poslanje shvatili kao širenje obitelji Božje djece? Zar Marijina veličina nije u tome što je služenjem Bogu da bude Isusova Majka, majka Božjem Mesiji, postala majkom svih ljudi?
Najveće bogatstvo čovjeka na zemlji jest da izgradi dobre i otvorene (ne lažne i licemjerne, ne strašljive, udvorničke i potkupljive) odnose s Bogom i ljudima. Smisao je da se nastavi stvarati obitelj, nova prijateljstva, da otvori svoju kuću. Najvažnije je za jednu obitelj da njezini članovi ne budu sebični, nego da šire radost žrtvovanja, služenja drugima. To je bila Marijina osnovna zadaća i poslanje na zemlji. Ona je to ostvarila, postala slika savršena vjernika, putokaz nade i utjeha ljudima na putu ovom zemljom. Koje li iznimno poslanje na koje smo i mi pozvani!